Običaj priređivanja pokladnih „vukova“ danas na pokladni utorak u planinskom selu Deževice u općini Kreševo nastavio se i ove godine. Tradicija je to koja postoji oduvijek, kažu Deževićani, žitelji sela smještenog na 912 metara nadomske visine, između planina Inač i Gradac. Mjesto je to bogate povijesti koje se 1403. godine spominje kao jedno od sjedišta bosanskog kralja, u to vrijeme i jedan od najvažnijih bosanskih rudnika olova i srebra. U selu se 1408. godine spominju dubrovački sud i carina. Deževice su danas prepoznatljive i kao svetište Jakova Markijskog, nekadašnjeg vizitatora bosanskih franjevaca koji je u ovom mjestu rezidirao u 15. stoljeću.
U mjestu bogate povijesti i tradicije, sačuvao se i običaj organiziranja pokladnih „vukova“. Kolona je to koju predvodi „vučica“, a na začelju joj je „vuk“ s bisagama u kojima se skuplja ono što im mještani daju. „Uglavnom je to rakija koju na kraju svi zajedno popijemo“, kaže nam Anto Miletić, jedan od 15- ak sudionika pokladnih „vukova“ koji su ove godine u pohod kroz selo krenuli nakon tradicionalnog okupljanja u mjesnoj kavani. Anto Gašić ove je godine „vučica“. „Pripreme za organiziranje “vukova” počinju desetak dana prije pokladnog utorka, dana kad se običaj redovito upražnjava. Pripremaju se ovčje kože, koje će poslužiti kao “odijelo”, boje za maskiranje, te zvona, a “vučica” priprema dugi štap, na čijem se završetku nalazi kravlji rep. “Vukovi”, isključivo odrasli muškarci, skupljaju se u rano jutro, u objektu za koji su se prethodno suglasili, uglavnom u nekoj od seoskih kavana. Već otprije se
zna tko će se naći u ulozi “vučice”, a sami “vukovi” su redaju iza “vučice”, po starosti ili, pak, po stažu – godinama sudjelovanja - kojeg imaju u “vukovima”. Svi “vukovi” se, prije nego što krenu u ophodnju, po licu namažu različitim bojama. Nekada su se koristile prirodne sirovine za dobivanje boja (kora šljive, ljuska luka i sl.), a u novije vrijeme fabricirane boje ili ruž, karmin i slično. Boja se
ponekad stavljala i na kosu, no u posljednje vrijeme umjesto toga se koriste perike. Na svakodnevnu odjeću odjenu se ovčje kože, mada je taj detalj posljednjih godina poprilično zaboravljen, ponajviše uslijed gotovo potpunog nestanka ovaca, a oko pàsa stavljaju zvona, kojih je, također, posljednjih godina sve manje, no, nisu potpuno nestala“,stoji u tekstu kojeg je na temu ovog jedinstvenog
običaja u BiH objavio novinar i publicist Milo Jukić .
Prema istraživanju kojeg Jukić temelji na objavljenim publikacijama i sačuvanim dokumentima na ovu temu «Vukovi» u Deževicama isto su što i «vučari» u Dalmaciji. Običaj je u središnju Bosnu došao iz kopnenog dijela Dalmacije, odakle podrijetlo vuku i neke od današnjih deževičkih obitelji. Običaj priređivanja pokladnih vukova postojao je i u nekim drugim mjestima Lepeničke doline koja pripadaju općinama Kiseljak, Kreševo i Fojnica, ali su vremenom potisnuli drugi pokladni običaju tako da se
„vukovi“ danas mogu vidjeti samo u Deževicama čiji stanovnici se drže one pučke „bolje da propadne selo već običaj“.
Iako je običaj donesen iz Dalmacije, gdje je kod starijih stanovnika još uvijek živo sjećanje na «vučare», on je, kad su u pitanju pojedinosti, zadržan tek manjim dijelom, a većim dijelom nadomješten je na druge načine, te prilagođen novom vremenu i srodnim običajima. Razlika između «vukova» u Deževicama i «vučara» u Dalmaciji očita je već u tome kad se koji od ta dva običaja prakticira: dok se u Dalmaciji «vučari» pojavljuju isključivo onda kad netko doista ubije vuka, «vukovi» u Deževicama održavaju se isključivo posljednjeg dana pred početak Korizme, na pokladni utorak. Štoviše, iako se stariji Deževičani sjećaju situacija kad je u bližoj okolini znao biti ulovljen vuk, nikad nitko nije povezivao možebitno održavanje «vukova» s tim. Već na tome otpada
velik broj pojedinosti prisutnih kod «vučara»: nabijanje slame u vuka, pravljenje jezika od crvenog sukna, nabijanje vuka na kolac, itd.
«Vukovi» se, osim drugih razloga, koje ćemo kasnije spomenuti, na pokladni utorak vjerojatno organiziraju jer su u mnogim karakteristikama slični «mačkarama» («adžijama», «čorjacima»). To je, vjerojatno, i razlog različitog izgleda «vukova» i «vučara»: dok su «vučari» «lijepo ođeveni u crjenije koporanima» , bez «ukrasa» na licima, «vukovi» nose ovčje kože, a po licu su
namazani raznim bojama. U «vukovima», za razliku od «vučara», nema ni pjevanja posebnih pjesama, kako je u
Dalmaciji običaj, a umjesto toga «vukovi» zavijaju.