Nekada vrlo značajne prastare rukotvorine, koje su sve do nedavno bile tako česte na slapovima kraških rijeka u Hercegovini, su kola, kotači na vodeni pogon, poznata pod imenom dolapi. Na rijeci Trebižatu, primjerice, bilo ih je na desetke cijelim tokom. Također i na rijekama Buni, Trebišnjici i drugima. Pokretana snagom vode, kola su, okrećući se, podizala vodu u malim posudama na određenu visinu, potom je izlijevala u žljebove i tako su se natapala “žedna” polja od davnina, još od vremena starog Egipta, piše Večernji list BiH. Također su neka od njih pokretala i mlinsko kamenje. Danas ih je, nažalost, sve manje. Nestaje ih pred našim očima, što zbog starosti, što zbog ljudske nebrige, a i moderni strojevi čine svoje. Tek s vremena na vrijeme začuje se tugaljiva škripa ponekog, umornog od vrtnje, ali još uvijek ispravnog starog vodenog kola na hercegovačkoj rijeci Trebižat. Takav prizor zatekli smo jučer u Sigama, samo nekoliko stotina metara nizvodno od tri mosta na prekrasnoj rijeci Trebižat u plodnom Trebižatskom polju, gdje smo i načinili ove snimke.
Tamo smo, naime, zatekli dva stara vodena kola, poznata po nazivu “vrankića kola” koja se još uvijek neumorno vrte izbacujući vodu u žljebove za natapanje povrća. Baš kao i tijekom proteklih desetljeća, “vrankića kola” i danas predstavljaju pravu turističku atrakciju za sve koji posjete Trebižat.
Nažalost, ostala stara drvena i metalna vodena kola na hercegovačkim rijekama polagano se raspadaju i nestaju. Možda će se, ipak, netko sjetiti kako bi ih bilo nužno obnoviti i vratiti u funkciju.
Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog turista koji u velikom broju navraćaju u taj prelijepi hercegovački kraj. Ali i zbog uspomene i podsjećanja na dosjetljivost našeg naroda pri izradi starih rukotvorina u nekadašnja vremena kad nije bilo modernih strojeva.