Političko Sarajevo ponavlja slične pogreške Beograda pri raspadu Jugoslavije

“Što se bh. političara tiče - oni su uistinu ‘braća rođena’ - riječ je o našim malim ‘erdoğanima’”. Tim riječima sveučilišni profesor Mile Lasić opisuje trenutačnu političku elitu i stanje u BiH, ističući kako se BiH upravo zbog toga u svijetu i doživljava “propalom državom”, piše Večernji list BiH.

Poštovani profesore, većina medija s Balkana objavila je, pišući o izborima u Njemačkoj, kako je ksenofobni AfD zaradio 13 posto glasova. Tko je pobijedio u Njemačkoj, stvarno i simbolički?

- Mnogi su mediji u zemljama “zapadnog Balkana” požurili s površnim porukama kao da je, maltene, ksenofobna Alternativa za Njemačku (AfD), osvojivši 13% naklonosti biračkog tijela, pobjednik izbora, iako je jedino AfD, od svih demokratskih stranaka, prekriženi koalicijski partner jer s AfD-om nitko neće. I ja sam, naravno, zabrinut što je AfD u dvije istočnonjemačke savezne pokrajine postao druga politička snaga (osvojivši u Mecklenburg-Vorpommernu 21%, a u Sachsen-Anhaltu 24% glasova), ali sam u danu njemačkih izbora, 24. rujna, odmah u večernjim satima, u osvrtu pisanom za nedavno novopokrenuti portal Herzegovina.IN, ustvrdio već u naslovu “... and the winner is Angela Merkel”. Još točnije, u SR Njemačkoj su 24. rujna na izborima za 19. saziv Bundestaga pobijedile i demokracija i dosadašnja i buduća “Frau Bundeskanzlerin dr. Angela Merkel”, što je dobro i za SR Njemačku i za Europu i svijet. Dakako da mi je žao što je SPD osvojio samo 20,5% naklonosti njemačkih građana, dospijevši tako na najnižu točku u poslijeratnoj povijesti, pri čemu se ne smije zaboraviti kazati kako je Martin Schulz spriječio još dublji sunovrat najstarije socijaldemokratske stranke u svijetu. S obzirom na to da su vrlo solidne rezultate zabilježili i liberali i zeleni i “ljevica”, trebalo bi, zapravo, govoriti o pobjedi 87% demokratski raspoloženog njemačkog građanstva nad 13% ksenofobično raspoloženih Nijemaca, i to u situaciji kad se zaljuljala “bürgerlichen Mitte”, građanska sredina, zbog prijema 1,5 milijuna nepozvanih stranaca u zemlju prethodnih godina te zbog gubitka povjerenja uopće u etablirane političke stranke. Dopustite mi kazati kako mi je iznimno žao što prekrasni programi SPD-ova kandidata za njemačkog kancelara Martina Schulza, koji se tiču i reformi obrazovanja i inovacija u sferi rada te više pravičnosti u njemačkom i europskom društvu, neće biti i programi buduće njemačke vlade. Jer, Martin Schulz je odmah po obznanjivanju rezultata izbora kazao kako SPD ne stoji na raspolaganju za koalicijske pregovore. Potom je u postizbornom talk showu na Prvom njemačkom TV kanalu (ARD) kazao kako je netko već prije njega za Angelu Merkel ustvrdio da je “usisivač ideja” (“Ein Ideenstaubsauger”) te da s tim moraju računati i liberali (FDP) i zeleni, dodavši ironično kako će sve to morati otrpjeti i “mlađi brat” CDU-a u Uniji - CSU. Merkel je u proteklih osam godina tijekom “velike koalicije” (Unija i SPD) usisala i ideje i duh socijaldemokracije u njezinu Kršćansko-demokratsku uniju (CDU), što je bilo dobro za Uniju, a loše za SPD. Otuda i jest dobro da se SPD pokuša revitalizirati u oporbenim redovima u Bundestagu.

Kakav je značaj ostanka gospođe Merkel na čelu Njemačke za Balkan i BiH?

- Svi se slažu ovih dana kako je ostanak Angele Merkel na kormilu Vlade SR Njemačke dobar znak i za Europu i za zemlje “zapadnog Balkana” (“ZB”). Za potonje zemlje je, naravno, važno što će Merkel, kao duhovni tvorac “Berlin plus procesa”, tj. politike infrastrukturnih umreženja zemalja “ZB” prije njihova eventualnog umreženja i u EU, i dalje moći isijavati pozitivne impulse. Dakako, pod pretpostavkom da se EU ne pocijepa u međuvremenu na “jezgru Europe” i “satelite”, ili da se ne suspendira acquis - pravna stečevina EU, u kojoj je politika proširenja jedna od najvažnijih politika. Ali, ni takvo što nije posve isključeno ako pobijede koncepcije tzv. povratka suvereniteta na članice EU, za što se snažno zalažu zemlje “Višegradske skupine”. Moja je sugestija političarima zemalja “ZB” koje su u postupku pristupanja EU da se orijentiraju prema impulsima iz Berlina te da ne slijede slijepo geopolitike s druge strane Atlantika i iz Moskve.

Unatoč tome, na Balkanu se vode i druge utakmice. Rusija i Turska su sve agresivnije. Posebice oko BiH koja iz određenih vizura postaje predmet raspodjele plijena tih dviju sila. Čini li vam se da smo već žrtvovani u novom preslagivanju karata?

- Dakako da se vode i druge (geo)politike, i to one surove. Koliko god ni sam EU nije bez recidiva velikosilničkih politika (trgovina oružjem i sl.), jedino se u EU javne politike promišljaju u obzorju paradigme nenasilja i “geopolitike vrijednosti”, što se u zemljama “ZB” slabije razumije od geopolitika sile koje artikuliraju i Washington i Moskva. Ma koliko to nitko ne želi čuti, ipak bi preporučio uzdržanost u zemljama “ZB” prema svim drugim velikim igračima, izuzev prema EU, jer bi EU, a ne SAD ili Ruska Federacija, trebao biti i velika zajednička domovina svih zapadnobalkanskih naroda i država, ako već nismo zakasnili u tom pogledu. U svakom slučaju, ne smije se utrčati kao mali pijun velikih sila na “veliku šahovsku ploču” u doba “novog hladnog rata”, niti se smije dati instrumentalizirati protiv EU u bilo kakvoj konstelaciji. Bojim se, pak, da su zemlje “ZB”, uključivo i Hrvatsku, koja nije formalno u krugu tih zemalja, pokazale veliku stratešku nezrelost opredijelivši se za slijepu sljedbu Washingtona i Moskve, a u slučaju BiH dijelom i Ankare, što se vrlo pažljivo registriralo i u Bruxellesu i drugdje.

Ali, profesore, o tome govore čak i određene političke koalicije u BiH, poruke Beograda i Sarajeva, pa čak i simbolički autocesta koju se snažno gura Beograd - Sarajevo, dok je istodobno koridor Vc u potpunom zastoju?

- Dobro ste rekli - “simbolička autocesta”. One prave su se i prestale graditi, nažalost.

Ne umanjujući odgovornost domaćih politika i političara, o kojima ću vas pitati, je li se, po vašem mišljenju, Europa umorila ili je, zabavljena vlastitim problemima, prepustila Balkan Istoku ili pak još uvijek ima plan “Drang nach Osten”?

- Europska unija nije, srećom, još uvijek odustala od Balkana, što je potvrđeno u formi eksplicitne poruke ovim zemljama i na predrođendanskom summitu EU 9. ožujka ove godine u Bruxellesu, da bi implicitnom formulacijom u Rimskoj deklaraciji od 25. ožujka ove godine o daljnjem važenju acquisa bila potvrđena i politika proširenja i tzv. europsko partnerstvo s ovim zemljama. Nešto je malo drugačije jedino u vezi s perspektivama Turske u EU jer je ta zemlja učinila pod mudrim vodstvom Recepa Tayyipa Erdoğana sve moguće da se samoisključi iz procesa pristupanja EU. Otuda je i opasno za BiH slijediti Erdoğanovu politiku glede EU, što nije jedino razumio Bakir Izetbegović, kojeg je profesor Enver Kazaz iz drugih razloga nazvao “političkim kepecom”. Iole upućenima u europske poslove konačno bi trebalo biti jasno da notorni Erdoğan i njegova de-ataturkizirana Turska ne mogu gotovo i na ovaj način postati članicom EU te da, shodno tomu, ne mogu postati članicom EU ni one zemlje kojima je “erdoganluk” bliži i draži od transnacionalno umrežene Unije i njezinih vrijednosti. Nažalost, u BiH se mnogima i neskriveno proturske politike mogu prodati pod proeuropske, pa se u tu svrhu vode i medijski ratovi protiv europskih institucija ili izmišljaju poželjni dogovori kao u slučaju lažnog plana “Merkel - Erdoğan” za građansku BiH i sl.

Može li se bez SAD-a rasplesti ovaj bh. čvor i vrijedi li u ovom slučaju ona dalmatinska, ali u dobroj mjeri i narodna hercegovačka mudroslovica “Daj dite materi”?

- Kao profesor međunarodnih odnosa i europskih integracija, imam velike rezerve spram svih opasnih geopolitika, ali i posebice onih koje dolaze iz Washingtona, Pentagona i s Wall Streeta, pa ipak učim svoje studente da respektiraju SAD unatoč tomu što je sam sebi uradio u posljednjih četvrt stoljeća, u vremenu u kojemu je i politički i moralno više puta bankrotirao. Bez SAD-a u svijetu se, ipak, ne može ništa rasplesti, pa ni “Gordijev čvor” u BiH. Uostalom, i taj čvor je dijelom rezultat američkih konstrukcijskih pogrešaka i u Washingtonu i u Daytonu, ali još više pogrešnih politika podrški anti-konzensualnim politikama u BiH. Nisam siguran tko je danas “mater” iz vašeg vica i bi li znala uopće što bi s “ditetom”! Žao mi je u svakom slučaju što Veleposlanstvo SAD-a u BiH nije u ulozi “treće strane” do kraja pružalo podršku radu stručne skupine za izradu preporuka za Ustav Federacije BiH, pa je danas konstitucionalni redizajn u BiH još više nemoguća misija nego prije četiri godine. Ali, nije mi žao što sam sudjelovao u radu stručne skupine za ustavne promjene jer sam, radeći u njoj tijekom 2013., izgubio i posljednje iluzije o BiH.

BiH ima svoje male ili velike “erdoğane” koji su slični po načinu razmišljanja, upravljanja procesima, načinu vladanja. Koliko upravo ta činjenica ili nešto što generira ovakav sustav onemogućuje normaliziranje odnosa u zemlji?

- U više mojih knjiga govorio sam već o katastrofalnoj političkoj nekulturi “nadbijanja”, naduravanja, nadmetanja i nametanja, ma koliko nam bila potrebna konsocijativna i konsenzualna kultura u BiH. Što se bh. političara tiče, oni su uistinu “braća rođena”, riječ je o našim malim “erdoğanima”, o sitnošićardžijskim profiterima neuspjelih tranzicija. Lošiji od njih su samo oni u akademskoj zajednici koji šute ili se sluganski odnose prema svojim političarima jer im duguju i položaje i stanove i druge sinekure. A najgore je što bi se predstavljali u javnosti neovisnima i slobodnim ljudima. Ne, oni to nisu, nego je riječ o “koloniji kišnih glista” u akademskim redovima, kako je netko prije mene već rekao, koja ne razmišlja o otporu i alternativama i koja nikad neće biti u stanju razumjeti kompleksnost svoje zemlje i njezine potrebe za zajedničkim životom uz suptilno upravljanje njezinim razlikama, ma kolike da su. Taj tobože učeni politički i akademski svijet u osnovi je slabo informiran i ne razumije da je EU postao iznimna vrijednost po sebi, pa i prostorom slobode i geopolitike osjećanja, uz respekt i individualnih ljudskih prava i identitetarnih, skupnih prava, te da se u EU ne gube, nego prožimaju i obogaćuju identiteti preko transnacionalnih politika i umreženja. Drugog puta prema političkoj zajednici kozmopolitiziranih identiteta i nema. Nitko ne razumije, dakle, da se u eri posta-nacionalne demokracije radi o potrebi pravljenja vrline od zajedničkog života svih oformljenih identiteta, i to preko metoda upravljanja razlikama, posve suprotivnim metodama majorizacija i ništenja identiteta, bili oni identiteti tzv. konstitutivnih naroda ili nacionalnih manjina ili tzv. novi identiteti.

Često se puta iz političkog i medijskoga Sarajeva može čuti kako bi rješenje iz Daytona za BiH trebalo pojednostaviti, tako da vlada zakon većine. Kako na to gledate?

- I u višenacionalnoj zemlji kakva je BiH imamo već vladavine većine u predstavničkim, zastupničkim domovima pa se bez napora može vidjeti kud bi odvelo puko hipostaziranje tog modela. U podijeljenim postratnim društvima većinska demokracija, kao isključiva metoda, izravno vodi u dominaciju većine nad manjinom, pa su korektivi prijeko potrebni. Nije prokletstvo što u ustavnim rješenjima u BiH postoje i “drugi domovi” ili vijeća građana manjinskih naroda, nego što se i s njima vrše zloupotrebe, što jednostavno nismo dorasli ni većinskoj (u prvom domu) ni konsocijativnoj demokraciji (u domovima naroda). Kod nas je na djelu demokratura: u formalno demokracijskom ambijentu imamo autoritarne sustave i svojevrsnu diktaturu političkih oligarhija, klero-kleptokracija, te svojevrsnu “javašluk demokraciju” jer istinska konsocijacija implicira odgovornost i vladavinu prava, a mi smo od pravne države udaljeni svjetlosnim miljama.

Profesore, podsjeća li vas ovo stanje u kojemu se BiH nalazi na vrijeme Jugoslavije nakon Tita?

- Da, i to na vrijeme uoči onog prokletog rata, na godine dolaska Slobodana Miloševića na vlast u Srbiji, na suludu priču o načelu “jedan čovjek - jedan glas” za cijelu Jugoslaviju, na njegove tobožnje zahtjeve za “modernom federacijom” dok su tenkovi već rolali u smjeru Vukovara, a topovnjače bile usmjerene na Dubrovnik. Kad bi u političkom Sarajevu i u cijeloj BiH bilo i zrnce zrelosti u političkim i akademskim krugovima, nikad se ne bi ponavljali Miloševićevi recepti za “spas” Jugoslavije, koji su u biti bili operacionalizacija planova za “veliku Srbiju” jer su zahtjevi za građanskom državom u višenacionalnoj zajednici, kakva je bila SFRJ, i kakva je BiH, glede i unatoč svega, siguran put za ponovni sunovrat BiH u ratnu logiku i stradanja. Ratovi, ružni, već kakvi su bili u devedesetim, bili su, pak, samo paravan za preraspodjelu društvenog bogatstva kako bi nastale “lažozemlje”, kako Svetislav Basara naziva zemlje - sljednice bivše SFRJ, ma koliko bi ih bilo bolje nazvati “lažodržave” jer su legla korupcije i nepotizma i nemaju nikakve veze s vladavinom prava i demokracijom...

Politički predstavnici Hrvata okupljaju se oko HNS-a, Srbi najavljuju donošenje prekogranične deklaracije, Bošnjaci najavljuju reafirmiranje Sabora iz 1993. Radi li se to samo za potrebe izbora ili dugoročna pozicioniranja?

- Samo ste zaboravili spomenuti da se i u Novom Pazaru radi i o pripremama svebošnjačke deklaracije kao odgovora na srpsku prekograničnu deklaraciju. Ali, trebalo bi spomenuti i nacionalne akademije te druge nacionalne institucije koje ne njeguju nikakve humanističke vrijednosti, niti obzire prema drugima. U boj, u boj, za narod svoj...

Izmjeni Izbornog zakona brojni daju značenje biti ili ne biti, drugi to pitanje relativiziraju. Ako se ne donesu izmjene, a produbi se kriza, bojite li se da bi BiH mogla skliznuti, na što su nedavno upozorili britanski lordovi, prema “propaloj državi”?

- Ne ulazeći u konkretna rješenja, pitanje nebiranja političkih predstavnika drugima glasovima brojnijih nacija je par excellence važno političko pitanje. Pri tomu se ne radi o tomu da Hrvati biraju Hrvate, nego da imaju pravo izabrati koga hoće za svoje političke predstavnike. Ali, takvo što nitko ne želi korektno interpretirati i operacionalizirati. Otuda su i sljedeći opći izbori u BiH vrlo vjerojatno repriza svih već viđenih budalaština na prethodnima, a ne bih isključio ni njihovo neodržavanje. Inače, britanski lordovi su “male mace”, u svijetu se BiH i ne tretira drugačije nego kao “propala država”...

Profesore, u BiH traje jedna obavještajna afera, a rezultat poruka koje su se mogle čuti su i one na koje su pali i pojedini medijski djelatnici kako hrvatsko političko vodstvo u BiH predstavlja svojevrsnu “rusku agenturu”. Kako gledate na takve kriptoporuke i svojevrsni rat koji se vodi međusobnim optuživanjima?

- E, tu se silno osramotio ne samo mladi kanadski politolog bošnjačkih korijena nego i veliki dio akademske zajednice u BiH. Zapravo, riječ je o snažnom protunapadu bošnjačkih medija i dijelova akademske zajednice na lobiranja RH u korist izmjena Izbornog zakona u BiH, pa su se oni koji misle da mogu zadržati poziciju starijeg brata u neravnopravnom braku u FBiH između Bošnjaka i Hrvata odlučili za konfrontaciju u svim oblastima i unutar BiH i sa susjednom državom.

Posljednjih mjeseci dosta je bilo “ping-pong” poruka službenog Zagreba i bošnjačkih dužnosnika, brojna su se pitanja uplela u tu raspravu. Kako ste je vi doživjeli?

- Ma, meni je ova vrsta prepucavanja vrlo gadljiva, posebice ova aktualna montypythonovska prepucavanja Izetbegovićeva i Tuđmanova sina, koji nastoje pod svaku cijenu očuvati poželjnu sliku njihovih očeva kao velikih dobričina, humanista i političara kojima je povijest tobože dodijelila ulogu Georga Washingtona u njihovim nacijama. Njima i njihovim istomišljenicima i nije stalo do kompleksnih istina ni o prošlosti ni sadašnjosti. Ali, običnim ljudima i u BiH i RH bili bi potrebni uljuđeni i stručno utemeljeni unutarnacionalni i međunacionalni i međudržavni dijalozi kako se ne bismo ponovno strmoglavili u lošu prošlost. Nažalost, i u politici i akademskoj zajednici i u medijima su iznimno rijetki, ako ih uopće ima, čestiti djelatnici, tzv. vitezovi od poziva, koji bi se s ovim pitanjima uhvatili u koštac...