Početak dana 22. travnja 1915. ostat će zapamćen po jednoj, za ljudsku civilizaciju i napredak, pogubnoj povijesnoj činjenici. Naime tada su po prvi put u povijesti ratovanja masovno upotrijebljeni bojni otrovi. Bilo je to tijekom bitke kod francuskog grada Ypressa kada su njemačke carske snage oslobodila čak 168.000 litara otrovnog plina klora na bojištu. Plin se nalazio u 5730 bačvi, svaka težine 41 kilogram, koje su Nijemci ručno donijeli na frontu. Zanimljivo je da je plin ispuštan tako da su njemački vojnici rukama otvarali bačve oslanjajući se samo na smjer vjetra. Na taj način mnogo ih je stradalo, čak i smrtno.
Prema ovom francuskom gradu nazvan je bojni otrov plikavac Iperit. Iako je Ženevskim protokolom iz lipnja 1925. potvrđena zabrana primjene kemijskoga i biološkoga oružja, uporaba bojnih otrova u ratnim sukobima ipak je nastavljena.
Od tada pa sve do danas, u većoj ili manjoj mjeri, primjena bojnih otrova stalna su opasnost na svjetskim ratištima. Poznate su primjene ovog strašnog oružja u Drugom svjetskom ratu, Vijetnamu, Iraku pa sve do ratova u bivšoj Jugoslaviji i posljednjih događanja u Siriji.
Jedno postrojenje JNA za proizvodnju bojnih otrova bilo je sve do rata 1992. godine locirano u mostarskom naselju Potoci. Do 1970. Jugoslavija je kupila i instalirala suvremenu opremu u Mostaru u cilju da godišnje proizvede oko 40 tona sarina. Sarin je, inače, izuzetno otrovna supstancija koja utječe isključivo na živčani sustav. Klasificirana je kao kemijsko oružje za masovnu destrukciju po UN Rezoluciji 687, a proizvodnja i skladištenje ove supstancije zabranjeno je 1993. po Konvenciji o kemijskom oružju.
Od 1980. do 1984. godine, na mjestu gdje danas niče šiblje i makija, istraživački naglasak pomaknut je na proizvodnju ostalih vrsta bojnih otrova somana, tabuna, VX-a, armina, DFP-a, dušika senfa, luizita i cijankalij-klorida.
Zanimljiv je podatak i kako su velike količine sarina iz Mostara prodane iračkom diktatoru Saddamu Husseinu koji je to oružje upotrijebio u masovnom pokolju Kurda 1988., poznatom i kao pokolj u Halabiji ili kravi petak. Kako se približavao rat u BiH, u razdoblju od 1991. do 1992., kompletna “know-how” proizvodnja sarina iz Mostara premještena je u Srbiju u Lučane. - Tada su vojni kamioni dan - noć izvozili iz nešto iz vojarne, za što nismo znali jer je sve bilo pod ceradom. Znamo samo da je to trajalo dugo, dosta dugo - kazali su lokalni mještani.
Bilo kako bilo, ironijom sudbine bojni otrovi proizvedeni u Potocima kod Mostara imali su svoju ratnu primjenu i to baš na području Mostara tijekom napada VRS-a.
No, to nije bila jedina primjena ovoga opasnog naoružanja koje je prema izvješćima s ratišta korišteno i u središnjoj Bosni i na području Srebrenice u značajnijim količinama.
Osim uporabe bojnih otrova, veliki problem predstavlja i način njihovog skladištenja i osiguranja jer je riječ o iznimno opasnim supstancijama za zdravlje ljudi, a veliki problem može biti ako iz nekog razloga dođu u ruke terorista. Prema definiciji bojni otrovi (skraćeno BOt) vrsta su kemijskog oružja sastavljenoga od otrovnih spojeva namijenjenih za ubijanje, onesposobljavanje ili kontaminiranje ljudi, životinja i bilja.
Prema načinu djelovanja na organizam razlikuju se: plikavci (iperit, dušični iperit, luizit, fozgenoksim) uzrokuju plikove (mjehuriće) i opekline u dodiru s kožom; zagušljivci (klor, fozgen, difozgen, klorpikrin) uzrokuju kašalj i gušenje te otok u plućima; nadražljivci djeluju kao suzavci (klorpikrin, kloracetofenon) i kihavci (difenilklorarsin, adamsit); živčani ili nervni (triloni: tabun, sarin, soman) stvaraju teške živčane poremećaje koji obično uzrokuju smrt; psiho-otrovi, npr. halucinogene tvari kao što je LSD, uzrokuju pojave slične psihozama.
Prema trajanju djelovanja razlikuju se kratkotrajni, čije je djelovanje 10 - 15 minuta i dugotrajni od 15 minuta do nekoliko sati, dana pa čak i mjeseci.
I zadnja, ali ne i najmanje značajna podjela po jačini otrovnoga djelovanja razlikuje: uništavajući (živčani, zagušljivi i opće otrovni), onesposobljavajući (plikavci, suzavci, nadražljivci, kijavci), i uznemiravajući (nadražljivci, kijavci, psihokemijski).
U skupinu smrtonosnih bojnih otrova uz plikavce, zagušljivce, opće i živčane, svrstavaju se i toksini, produkti bioloških procesa ekstremno visoke otrovnosti.
Trenutačno u svijetu najsmrtonosniji bojni otrov stvoren ikada je VX. Samo jedna kapljica, u kojoj se nalazi 10 miligrama VX-a, apsorbirana kroz kožu, dovoljna je da prouzroči koban prekid rada živčanog sustava. Ovaj plin je stotinu puta smrtonosniji od sarina i teško ga je otkriti. Radi se o čistoj tekućini, bez okusa ili boje, s gustoćom sličnoj kao kod motornoga ulja. VX djeluje tako što penetrira kroz kožu i prekida prijenos živčanih impulsa. Izlaganje VX-u može rezultirati grčevima, gubitkom svijesti, paralizom i fatalnim prekidom rada dišnoga sustava.
Iako je mnoštvom konvencija, pa i onih UN-a, zabranjena proizvodnja, skladištenje i uporaba kemijskog i biološkog naoružanja, činjenica je kako u svijetu mnogo vojnih snaga još uvijek posjeduje značajne količine bojnih otrova.
Problem ovih supstancija je višeslojan, od same proizvodnje i primjene pa sve do uvjeta i sigurnosnih aspekata skladištenja ako nisu uništeni.
U slučaju neadekvatnog skladištenja velika opasnost je od ekološke katastrofe koja bi, s obzirom na način djelovanja pojedinih tipova bojnih otrova, mogla biti pogubna za određeno područje. Ostaje nam nadati se kako će ovo strašno oružje iz godine u godinu biti konstantno reducirano uništavanjem te kako će se sve više zemalja odlučiti za ukidanje svog inventara koji bi već sutra mogao postati glavni ekološki problem u svijetu.