Prošlog petka Žrnovnicu je rastužila vijest da je umro posljednji beskućnik ovog podmosorskog mjesta, Božidar Marčinko (1943. godište), koji je među ljudima bio poznat kao Božo s Privora. Naime, Božo je preko 40 godina živio u Žrnovnici i to bez krova nad glavom, a spavao je po napuštenim kućama u zaseoku Privor, na padinama Mosora.
Božu su u petak rano ujutro pronašli žrnovački vatrogasci, i to na klupi u centru mjesta. Posebno je bilo dirljivo vidjeti da je u ruci imao posudu s hranom. Kako smo ranije pisali, rodom iz Hercegovine, Božo je živio i radio u Zagrebu, a onda je zbog posla koji je njegova tadašnja tvrtka osamdesetih godina dobila u Škveru, preselio u Split. Međutim, nakon što mu se tvrtka vratila u Zagreb, on je ostao. Nije htio napustiti Žrnovnicu u kojoj nije imao nikoga i ništa. Odlučio se živjeti kao boem, kao beskućnik, piše Dalmacija danas.
Želio je – ostati beskućnik
Njegova obitelj, prvenstveno braća i sestre, u više navrata ga je pokušala nagovoriti da se vrati, no Božo iz njemu znanog razloga to nije prihvatio. Odlučio je biti ničiji i svačiji. Žrnovčani su se brinuli da Božo nikada ne bude gladan, bio je poštenjačina i volio je popričati s drugima. Nije prošao dan da nije kupio dnevne novine i pročitao ih. No pomoć, ona sustavna, nije ga zanimala. Ne samo da nije želio nazad “doma”, nego je odbio i ponude splitske udruge MoSt.
Dok su svi trčali za “životom”, Božo je uvijek bio tu negdje. Kod njega žurbe nije bilo. A onda je došao njegov crni petak kada se oprostio s ovim svijetom. Na istoj klupi na kojoj je desetljećima danju sjedio. Njegov odlazak rastužio je Žrnovnicu, a zahvaljujući našem članku i nesebičnosti mještanina Martina Marina, glas o Božinoj smrti stigla je jako brzo do njegove obitelji u Hercegovini.
Želio je – ostati beskućnik
Njegova obitelj, prvenstveno braća i sestre, u više navrata ga je pokušala nagovoriti da se vrati, no Božo iz njemu znanog razloga to nije prihvatio. Odlučio je biti ničiji i svačiji. Žrnovčani su se brinuli da Božo nikada ne bude gladan, bio je poštenjačina i volio je popričati s drugima. Nije prošao dan da nije kupio dnevne novine i pročitao ih. No pomoć, ona sustavna, nije ga zanimala. Ne samo da nije želio nazad “doma”, nego je odbio i ponude splitske udruge MoSt.
Dok su svi trčali za “životom”, Božo je uvijek bio tu negdje. Kod njega žurbe nije bilo. A onda je došao njegov crni petak kada se oprostio s ovim svijetom. Na istoj klupi na kojoj je desetljećima danju sjedio. Njegov odlazak rastužio je Žrnovnicu, a zahvaljujući našem članku i nesebičnosti mještanina Martina Marina, glas o Božinoj smrti stigla je jako brzo do njegove obitelji u Hercegovini.
Neslužbeno, ako sve prođe dobro s “papirima”, osim mise u Žrnovnici bi se uskoro trebao dogoditi i posljednji ispraćaj Božidara Marčinka.