Policijska uprava primorsko-goranska nema nove informacije o desetorici 17-godišnjaka kojima se svaki trag izgubio prije par dana. I predstavnici rukometnog saveza su, kako sami priznaju, u šoku iako ovo nije prvi puta da su mladi ljudi nestali sa sportskih natjecanja.
Još se uvijek ne zna gdje je deset 17-godišnjaka iz afričke države Burundi koji su prije dva dana nestali u Hrvatskoj. Iz Policijske uprave primorsko-goranske, kojoj je nestanak prijavljen, rekli su nam kako nemaju baš nikakvih novih informacija o njima. Do nestanka su boravili u studentskom centru u Rijeci.
Istovremeno, u Hrvatskom rukometnom savezu šokirani su tim događajem te izražavaju žaljenje zbog svega.
Šok među rukometnim čelnicima
“Na raspolaganju smo reprezentaciji države Burundi po pitanju bilo kakve logističke i operativne potpore te policijskim instancama po pitanju provođenja policijskog postupanja. Utakmica između reprezentacija država Burundi i Bahrein, a koja je trebala biti odigrana u četvrtak otkazana je, odnosno, formalno se vodi kao odustanak reprezentacije Burundi te je upisana kao pobjeda Bahreina od 10:0”, priopćili su iz Hrvatskog rukometnog saveza.
Šokiran je i predsjednik Rukometnog saveza Burundija.
“U potpunom smo šoku. I mi kao Savez, i roditelji naših reprezentativaca s kojima smo u stalnom kontaktu. Molimo sve koji nam mogu pomoći da se naši momci pronađu da to i učine. Ne znam uopće kako bismo se vratili kući bez njih”, rekao je za HRS predsjednik Rukometnog saveza Burundija Dauphin Nikobamye i zahvalio svima koji se trude pomoći u potrazi za desetoricom nestalih reprezentativaca njegove države.
Kako ovaj nestanak mladih sportaša iz jedne afričke zemlje nije prvi takav događaj zabilježen na raznim prvenstvima, izvjesno je, kako smo već jučer pisali, da su mladići zapravo pobjegli od situacije u svojoj domovini.
Bijeg iz siromašne domovine
Naime, Burundi je jedna od najsiromašnijih zemalja svijeta u kojoj se i dalje osjećaju posljedice višegodišnjih etničkih sukoba. Glavne etničke skupine u Burundiju su Huti, koji su tradicionalno u većini, te Tutsi koji su obično dominantniji, iako su u manjini.
Riječ je o zemlji u kojoj živi oko 12 milijuna ljudi, no mnogi su u zadnjih deset godina izbjegli, te se sada pokušavaju vratiti iako politička situacija još uvijek nije stabilna.
Tchandrou Nitanga / AFP
PHIL MOORE / AFP / Profimedia
Carl DE SOUZA / AFP / Profimedia
CARL DE SOUZA / AFP / Profimedia
ERIN BYRNES / AFP / Profimedia
ERIN BYRNES / AFP / Profimedia
Ton Koene / Zuma Press / Profimedia
GIANLUIGI GUERCIA / AFP / Profimedia
AFP
AFP
Tchandrou Nitanga / AFP
PHIL MOORE / AFP / Profimedia
Burundi trenutno vodi predsjednik Evariste Ndayishimiye koji je tu dužnost preuzeo u lipnju 2020., nedugo nakon što je Pierre Nkurunziza, dotadašnji predsjednik, koji se više nije želio kandidirati, umro u jeku pandemije covida-19.
Opozicija je kritizirala rasplet izbora prozivajući Ndayishimiyea zbog podrške koju mu je dao upravo bivši vođa Huta Pierre Nkurunziza. Inače, Nkurunziza je bio prvi demokratski izabrani predsjednik od izbijanja civilnog rata u Burundiju.
Nemirna povijest teret sadašnjosti
Kraljevina Burundi pojavila se još tijekom 16. stoljeća, a krajem 19. stoljeća postaje zajedno sa susjednom Ruandom dio Njemačke Istočne Afrike. Početkom 20. stoljeća prelazi pod vlast Belgije.
Među značajnijim obračunima u dugogodišnjem civilnom ratu izdvaja se početkom 1960-tih pokušaj državnog udara od strane policije predvođene Hutima. U borbama s vojskom koju kontroliraju Tutsi poginulo je najmanje pet tisuća ljudi.
Vođa Huta Michel Micombero izvodi novi državni udar 1966. te se proglašava predsjednikom. Bila je 1976. kada je Micombero svrgnut u još jednom državnom udaru. Uslijedio je i državni udar 1987. nakon kojeg tisuće izbjeglica napuštaju zemlju. Konačno 1992. Burundi na referendumu dobiva novi Ustav kojim se uvodi višestranački sustav.
Zašto su zapravo mladići pobjegli?
Uz seriju političkih prevrata na bijeg desetorice mladića zasigurno je više utjecala loša ekonomska situacija. Golemo siromaštvo koje se očituje u BDP-u od 238 dolara po glavi stanovnika godišnje, predstavlja izazov i za tisuće izbjeglica koji se pokušavaju vratiti u zemlju ne bi li tamo ponovno izgradili budućnost.
Naime, više od 400 tisuća građana Burundija izbjeglo je u susjedne zemlje tijekom političke krize koja je zemlju potresla 2015. godine. Od tada se, prema procjenama, više od 200 tisuća vratilo svojim domovima.
Dio ih se odlučio na povratak nakon što su čuli da je Évariste Ndayishimiye preuzeo vlast, dok drugi tvrdi kako više nisu mogli izdržati u loše opremljenim izbjegličkim kampovima.
Mučna svjedočenja izbjeglica
Izbjeglice iz Burundija svjedoče o tome kako nisu imali što za jesti u kampu, a djeca su im redovito obolijevala. No, ni kod kuće ih nije dočekala puno bolja situacija.
Prema podacima UN-a 70 posto onih koji su se vraitli, uspijevaju si osigurati tek jedan obrok dnevno. Zato neki ponovno razmišljaju o odlasku.
Situaciju komplicira i odnos mladeži vladajuće stranke CNDD-FDD prema povratnicima. Naime, nerijetko ih optužuju za izdaju, odnosno podršku opoziciji pa je za neke i to razlog zbog kojeg planiraju ponovno napustiti Burundi. Pojavile su se čak informacije o otmicama što ih organiziraju pripadnici mladeži CNDD-FDD-a. Ljude navodno puštaju tek nakon što im se plati mito. I zato građani bježe u susjedne zemlje. Njihovi, cinično, odlasci opisuju se kao dragovoljni.