Mons. dr. Tomo Vukšić, nadbiskup metropolit vrhbosanski, predsjednik Biskupske konferencije BiH i apostolski upravitelj Vojnog ordinarijata, u božićnom intervjuu govori o općem ozračju u svijetu i BiH u kojemu se dočekuje Božić, izazovima današnjice, demografiji i problemima, međureligijskom dijalogu te šalje poruke ohrabrenja i poziva sve da učine pozitivne pomake u rješavanju problema i poteškoća ljudi.
U kakvom ozračju dočekujete ovogodišnji Božić?
- Opće ozračje na svjetskom obzorju u kojemu svijet ove godine dočekuje Božić nikako nije dobro. To je svima vidljivo i postoji mnogo razloga koji pozivaju na žurno djelovanje i zaustavljanje ratnih tragedija kojih se, kako kažu oni koji bolje poznaju stanje, u ovo vrijeme u svijetu vodi čak oko 50. Neki su medijski zaboravljeni i tako ostaju gotovo pa nepoznati, no tim medijskim zaboravom nisu umanjeni stradanje ljudi i razaranje dobara. Stoga je za te ljude i krajeve najvažnija poruka Božića, koja je ujedno i naša molitva: “Svim na zemlji mir i veselje!” A ona je također poziv na žurno djelovanje u tom smjeru. Na drugim pak stranama, gdje takvih stradanja nema, ima pojava da različiti interesi i ideologije, a i slabosti kršćana, “kokakoliziraju” došašće i Božić i pretvaraju ih u običaj koji je bio oznaka starih poganskih religija. A naspram tomu kršćanstvo nije običaj, napisao je davno Tertulijan, nego život. Zato je na tim stranama i za takve ljude najvažnija poruka Božića, da posudimo riječi još jedne pjesme: “Rodio se Bog i čovjek!”
U nekoliko navrata moglo se u vijestima vidjeti da ste predvodili mise zornice tijekom došašća. Kakvi su vam dojmovi sa zornica?
- Vjernici u našim župama tijekom došašća vrlo rado i u velikom broju dolaze na mise zornice, a svako sudjelovanje u euharistijskom slavlju lijepa je duhovnost i treba je podržavati. Također zato što se vjernici tijekom tog vremena vrlo rado ispovijedaju pa im treba biti na raspolaganju. A svojim sudjelovanjem i dolaskom u župne zajednice želim podržati vjernike koji dolaze moliti i svećenike koji su im na usluzi.
Od prošle godine odustali ste od božićnih i uskrsnih prijmova za javne, političke i kulturne predstavnike te darivate pučke kuhinje u Sarajevu?
- Stručne analize objavile su da u Bosni i Hercegovini, koja je mala zemlja, čak 18.000 ljudi svaki dan obrok dobiva u pučkim kuhinjama, kojih je oko 60. To je razlog zašto sam, umjesto organiziranja božićnih i uskrsnih prijmova za javne, političke i kulturne predstavnike, na kojima se okupljalo mnogo osoba, odlučio novčanu vrijednost prijma, odnosno svaki put cijenu za 500 obroka, darovati ustanovama koje se brinu za ljude u potrebi. A ljude iz javnoga života rado susrećem na druge načine, primam ih na skromniji način i s njima razgovaram. S druge strane, jasno mi je da Crkva ne može riješiti probleme ljudi, ali može i hoće pomoći, a ovakvim postupkom želio sam javno ukazati na njihove poteškoće i potrebu solidarnosti s njima. I drago mi je da je taj postupak naišao na opće odobravanje pa ste ga i vi novinari zapazili i upamtili.
Koliko je takva pomoć potrebna danas i kako Crkva može pomoći?
- Crkva ne postoji zato da riješi sve ovozemaljske probleme ljudi. Isus je nije za to osnovao i to nije njezino poslanje. Ali Crkva i pojedini vjernici mogu i moraju doprinositi rješavanju konkretnih problema i poteškoća ljudi i time pokazivati pozitivne primjere kako treba raditi. Dapače, pozvani su u tome prednjačiti i biti bolji od svih drugih.
Vršenje onoga što u svojoj vjeri nazivamo tjelesna djela milosrđa naše su poslanje, čast i obveza. Jer samo u takvim djelima živi naša vjera i samo takvim ponašanjem dokazujemo svoju vjeru. A uistinu je velik doprinos ako smo svojim djelima pozitivan primjer i poticaj drugima da to isto čine. Dakle, tjelesna djela milosrđa koja kršćanin treba vršiti su: gladna nahraniti, žedna napojiti, siromaha odjenuti, putnika primiti, bolesna i utamničenika pohoditi, zarobljenike i prognanike pomagati, mrtve pokopati.
S druge strane, ljudi traže i duhovnu pomoć?
- U kršćanskom nauku i moralu postoji također obveza vršenja duhovnih djela milosrđa. Njih je sedam, kao i onih tjelesnih, a to su: zdvojna savjetovati, neuka poučiti, grešnika opomenuti, žalosna i nevoljna utješiti, uvredu oprostiti, nepravdu strpljivo podnositi, za žive i mrtve Boga moliti.
Sve su to ljudske duhovne potrebe. I također na tim važnim područjima života treba ljudima pomagati.
Koji su, prema vašem mišljenju, najveći izazovi danas za čovjeka?
- Osim stradanja i iskušenja suvremenoga čovjeka, o kojima je već bilo govora, velik izazov za ljude našega vremena, osobito na područjima onoga što se naziva zapadna civilizacija, jesu dva iskušenja koja za posljedicu imaju samoću: prvo je iskušenje samodostatnosti u odnosu na Boga, kojega se ignorira, i drugo je iskušenje samodostatnosti u odnosu na druge ljude, koje se kao ne treba. U odnosu na Boga suvremeni čovjek ponekad se ponaša na način koji bi se mogao opisati kao izvrnuta prva Božja zapovijed, koja bi glasila: “Ja sam Gospodin Bog svoj i osim mene nema drugoga.” Pad u svako od ta dva iskušenje dovodi čovjeka u stanje samoće, što je vjerojatno najgori oblik siromaštva i oskudice.
S druge strane, i u Hrvatskoj i u BiH susrećemo se s velikim izazovom odljeva stanovništva, osobito mladih?
- Demografski odljev ljudi koji odlaze zaista je velik izazov, no još veći problem su razlozi koji ljude tjeraju da odlaze iz rodnih krajeva. Demografsko pitanje je stvar postojanja i zato je ono pitanje svih pitanja. Na to upozoravam već barem 25 godina studijama, analizama i drugim načinima.
Tu je i pitanje demografije i pada nataliteta?
- Sociolozi i drugi stručni ljudi na svoj način i svojim metodama proučavaju društvene pojave, pa tako i pitanje demografije i pada nataliteta. I hvala im za to. No, za teologa, koji poštuje i uvažava znanost te se, naravno, i sam bavi znanošću, pitanje rađanja je, prije svega, moralno pitanje, a tek onda statističko, demografsko i znanstveno. Na moralnoj razini, naime, slabljenjem vjerničkog odnosa prema Bogu i ljudima oslabjela je i svijest da je rađanje suradnja s Bogom stvoriteljem u nastajanju novih slika i prilika Božjih, što je nastavak i produbljenje teme iz jednoga od vaših prethodnih pitanja. Zato je, posebice ljudima zapadne civilizacije, uistinu potrebna nova evangelizacija.
Božić je prigoda i za međureligijski dijalog. Kakva je trenutačna situacija u BiH s međureligijskim dijalogom?
- Dijalog je za kršćanina također velika moralna obveza. Čovjek je stvoren da bude u stalnom dijalogu s Bogom i da iz te relacije gradi odnose s drugim ljudima.
Time je čovjek definiran kao dijaloško biće i samo tako se može ostvarivati. Također na području društvenoga života i traženja rješenja za otvorena pitanja dijalog je jedini ispravan način. Stoga je i međureligijski dijalog dio kršćanskog identiteta i poslanja. On postoji i može i treba biti još bolji, također u BiH. K tomu, dijalog je jedan od načina naviještanja evanđelja pa postoje i crkveni dokumenti koji se bave odnosom dijaloga i navještaja.
I na kraju, molim vas da čitateljima Večernjeg lista uputite čestitku i poruku za ovogodišnji Božić.
- Već sam negdje rekao da je Božja želja da svaki čovjek učini ono što je napravio Isus: da već jednom stvarno postane čovjek i da uvijek bude čovjek. Dakle, sretan Božić svima i budite ljudi. To su moje božićna čestitka, želja i poruka. •