U trenutku razornog potresa 29. prosinca dječja fizijatrica dr. Tatjana Šimunić bila je na svom radnom mjestu, u ambulanti Odjela za fizikalnu medicinu i rehabilitaciju Opće bolnice u Sisku. Završila je s terapijama za taj dan, više nije bilo malih pacijenata, doktorica je završavala administraciju.
U susjednoj ambulanti radila je njezina majka, voditeljica odjela, fizijatrica dr. Tatjana Vrga. Otac, pulmolog dr. Boris Vrga, vratio se kući u Petrinju nakon 24-satnog dežurstva u istoj bolnici i sam je bio u stanu na Trgu Franje Tuđmana. Kad se u 12.19 utroba zemlje zatresla, i stan na katu građanske kuće u središtu Petrinje počeo se urušavati.
Dr. Vrga stao je pod okvir vrata, a oko njega su padale grede, lomio se namještaj i rušile su se stvari. Nekoliko cigli palo mu je na glavu, a ozlijedio je i koljeno prije no što je uspio istrčati van.
– I mi smo istrčali iz bolnice. Veze su bile prekinute, nismo mogli jedni druge dugo dobiti pa se proširila panika – kaže dr. Šimunić. Najmlađi brat, osječki student medicine, čekao je majku pred bolnicom jer su imali neki dogovor. Drugi brat, kirurg dr. Igor Vrga, također se vratio kući u Petrinju iz noćnog dežurstva.
Nismo se osvrtali na nevolje
– Ubrzo nakon potresa zvali su ga iz bolnice jer stizali su unesrećeni. Provjerio je na brzinu jesu li mu žena i djeca dobro te sjeo na bicikl i bjesomučno vozio natrag u Sisak kako bi pomogao zbrinjavati ozlijeđene. Autom nije mogao, na ulicama šireg središta Petrinje, gdje je i njegov stan, posvuda su bile ruševine pa se mogao probiti jedino biciklom ili motorom – smireno nam objašnjava dr. Šimunić.
Iako najmanje stara u nizu nasuprot stoljetnog gradskog parka, građanska kuća na broju 19A, u kojoj je bio dom ove liječničke obitelji, u dvadesetak sekundi pretvorila se u ruševinu, kao tolike kuće u petrinjskom kraju. Crvenim je znakom X označena za rušenje.
Liječnički par Vrga, posebno vezan za svoj grad u kojem malo tko nije bio njihov pacijent, po drugi je put ostao bez krova nad glavom i u nekoliko torbi pokušali su ponijeti ono što je ostalo od njihova doma. U tom ih je trenutku uhvatila i kamera našeg fotoreportera.
– Nakon progonstva 1991. godine vratili smo se 1995. godine u svoju voljenu Petrinju, podigli svoj dom iz pepela i krenuli u novi život. Nismo se osvrtali na nevolje koje su nas u prošlosti snašle: progonstvo, besparicu, strah. Moji vrijedni roditelji su, većinom o vlastitom trošku, uz tada izuzetno nepovoljne uvjete kreditiranja, obnovili naš dom, školovali nas i uvijek bili bezuvjetna potpora i besprijekorni liječnici. Uvijek tu za svakog bolesnika, svakog stanovnika našeg kraja. Stoga nije ni čudno što smo gledajući ih, braća i ja, kao i naša draga susjeda, sada predsjednica HUBOL-a dr. Ivana Šmit, odlučili slijediti njihov put. U nas su usadili bezgraničnu ljubav prema obitelji, ali i nevjerojatnu razinu lokalpatriotizma zbog kojeg smo se nakon fakulteta i vratili u svoju sisačku bolnicu kako bismo uvijek bili na pomoći našim ljudima i našem kraju – opisala je u emotivnom pismu dr. Šimunić spomenuvši se i očeve ljubavi prema književnosti i likovnoj umjetnosti, zbog koje je brižno skupljao ratom uništenu biblioteku i djela poznatih umjetnika petrinjskog kraja, ali i vlastite pjesničke zbirke i znanstvene radove. Sada je sve još jednom uništeno.
Sisački stan dr. Šimunić privremeno je neupotrebljiv, zgrada je dobila žutu naljepnicu. Obitelj je privremeno smještena kod njezinih svekra i svekrve u Svetoj Nedjelji.
Sisački liječnici opet rade
Odjel fizijatrije teško oštećene sisačke bolnice od ponedjeljka je ponovno počeo raditi. Taj kompleks, nekadašnje jodno lječilište, dislociran je od bolnice i to je sreća u nesreći, kaže liječnica, jer u bolnici je katastrofalno stanje.
– Postoji stari i noviji dio, u novijem je dječja fizikalna i dermatologija i to je neupotrebljivo, dok nam je u starom dijelu u upotrebi 50 posto prostornog kapaciteta. Imamo tri ambulante i nas šestero smo se podijelili, s tim da će doći i drugi kolege koji nemaju mjesto za svoje ambulante. Majke djece pitaju je li sigurno, no tlo se i dalje trese, i jutros je bio potres, dakle, radimo zapravo na vlastitu odgovornost – kaže dr. Šimunić i objašnjava kako je terapija za neurorizične bebe od iznimnog značaja za njihov razvoj pa je važno ne prekidati je.
No mnogi pacijenti ne dolaze, bilo da su otišli nekamo na sigurno dok se tlo u ovom kraju ne smiri, bilo jer su još u stanju šoka i ne mogu normalno funkcionirati. Sisački liječnici, međutim, na svojim su radnim mjestima, u zaštitnoj opremi koja štiti od virusa, ali ne i od ožiljaka koje nose zajedno sa svojim pacijentima.