Nejra Musić je Hodkingov limfon (3. stadij) pobijedila ove godine. Iako je javnost poznaje kao vedru, nasmijanu heroinu koja je dobila najvažniju bitku - onu za život, ona je na Facebooku podijelila potresnu ispovijest o svojim "unutarnjim ranama".
Njezinu ispovijest prenio je Avaz.
- To tijelo više nije bilo moje. Kosu svakako nisam imala, prije par mjeseci otpala mi je kad sam primila pretposljednje kemoterapije. Vene su mi bile modre, 24 sata bila sam prikopčana na litre otrova koje su moje tijelo činile ledenim, a moje tijelo više nije bilo moje", navodi Musić.
Ožiljci, modrice, ogrebotine. Ustajala je iz kreveta, i trčala do WC-a, spotaknula se u mraku o krevet, a ujutro su joj noge bile kao da ju je netko tukao cijelu noć.
- Te ruke nisu moje. Pa uhvatim se za desnu, pa za lijevu, a one led ledeni. Ma hajde eto, neka su led, al' što nikako ne mogu pomjeriti... Zabrinjavalo me stanje, navodi ona.
Operacija se približavala. Govorila je sebi da je hrabra i da ne daje bolu da je tu, ne daje nikome da je tješi i sažalijeva.
- Ušao je u sobu. Krv se dodatno ledila od ljepote visokog, zgodnog, mladog doktora koji mi je uputio par riječi prije same operacije. I on je počeo s nekim utjehama kako će moji rezovi biti „mali i slatki“, prepričava kako joj je objasnio proces rada i uzimanje uzorka iz tijela.
Nije se činilo strašno uopće jer je rekao da će to biti potpuno bezbolno.
„Uspavamo te, uradimo to, kad ustaneš, par tabletica protiv bolova i možeš nastaviti s aktivnostima.“, rekao joj je.
Kad se probudila vidjela je strop, zeleni čaršaf i čula bolne i teške uzdahe i tada je prvi put pokazala suze.
- Tog dana se doslovno nisam mogla pomjeriti. Osjetila sam glad, kao da nisam jela godinu dana pred operaciju. Očima mi se približavala slamka.Slamka?, priča i dodaje kako je u tom trenutku zamrzila slamke. Nije mogla jesti, ni taj dan niti narednih par dana...
- Osjećala sam se loše. Sama sebe sam žalila. Preležala sam taj dan jer sam, sjećam se, krenula da podignem glavu sa kreveta kako bih vidjela jednog slatkog mališu koji je ležao sobu do mene, kako krenuh ustati, tako osjetih bol, ma kao da su mi svi organi ispali na onom krevetu... Ma lezi, Nejra, bolje ti je (mislila sam u sebi), priča ona dalje.
Alisa joj nije dala sekundu da bude sama, nije joj dala vremena da misli o bilo čemu jer je počela s vježbicama. Pozvana je na čaj od kamilice.
Kada su je stavili u invalidska kolica i krenuli polako, na pola hodnika je povratila. Nije se mogla suzdržati. Vratili su je u sobu, istuširali je i vratili u krevet.
- Osramotila sam se. Moje tijelo nije bilo moje. Moje ruke su nečije. Moje oči su vidjele samo najtamnije boje. Moja duša nije osjećala ništa, a onda sam krenula sa Alisom prema ogledalu. Pripremala me za taj trenutak jer je ona, kupajući me, previjajući me skupa s majkom, vidjela što se nalazi na tijelu. A onda mi je pokazala rez. Nije me zaboljelo. Više me boljela neistina o tome da neće biti veliki i da neće boljeti. Prvi put iz mojih očiju potekle su suze. Nikad me nisu boljele tako, priča svoju ispovijest.
- Rane su moje vidljive, al' nisu problem. One unutra su problem, one bole jače od svakog reza na tijelu. Moje rane su veliki problem i velike su u očima drugih i jako teško prihvaćaju okrenuti glavu od istih, oni stanu, pa gledaju, pa se čude. I, priznajem, i dalje nije moje tijelo. Ovo su rane, velike, imaju svoju priču, navodi ona i dodaje kako ne treba dozvoliti da se netko zbog vašeg pogleda osjeti ružno.
- Ma to nije ni problem, pobijedi čovjek rak da neće poglede, ali nemojte, nisu svi jaki i hrabri..., navodi na kraju.