Blagdan Tijelovo svetkovina je Presvetog Tijela i Krvi Kristove i uvijek se slavi u četvrtak nakon blagdana Presvetog Trojstva. Blagdan Tijelovo uvodi se u Njemačkoj još 1253. godine, a papa Urban IV. uvodi 1264. taj blagdan za cijelu Crkvu, čime Crkva javno iskazuje da vjeruje u Kristovu prisutnost u kruhu i vinu kao njegovu tijelu i krvi. Smatra se kako je upravo papa Urban IV. sudjelovao u prvoj tijelovskoj procesiji 11. kolovoza 1264., kada je u talijanskom Orvietu izašao ususret procesiji koju je predvodio mjesni biskup noseći u rukama relikviju, tj. korporal iz crkve sv. Kristine u Bolseni, gdje je 1263. njemački svećenik posumnjao u stvarnu Kristovu prisutnost u euharistiji pa je na korporal potekla krv. Na papinu odluku da proglasi svetkovinu za cijelu Crkvu utjecalo je još jedno euharistijsko čudo kada su se 1239. hostije namijenjene kršćanskim vojskovođama prije bitke s muslimanima pretvorile u krvave mrlje. One se i danas čuvaju u relikvijaru u Daroci. Crkva je do sada priznala autentičnost ukupno 132 euharistijska čuda koja izmiču svim prirodnim zakonitostima, navode u svojoj knjizi “Dokazi nadnaravnoga” dvojica poljskih istraživača Gregorz Gorny i Januzs Rosikon, koju je izdao Verbum iz Splita. Najstariji je fenomen na tomu popisu čudo iz Lanciana o kojemu, kako kažu, ne postoji vjerodostojna povijesna dokumentacija, no potvrđeno je naknadnim opsežnim znanstvenim istraživanjima.
WHO potvrdio rezultate
Da se euharistijsko čudo dogodilo u osmom stoljeću u Lancianu, malenom talijanskome gradiću smještenom u gorama Abruzza, potvrđuje natpis na kamenoj ploči u tamošnjoj franjevačkoj crkvi: “Oko godine Gospodnje 700. u ovoj crkvi, koja je tada nosila ime sv. Longina, neki je svećenik, monah iz reda sv. Bazilija, posumnjao da je sveta hostija doista tijelo Gospodinovo, a vino njegova krv. Slavio je misu i, dok je izgovarao molitvu posvete, vidio je kako se hostija pretvara u tijelo, a vino u krv. Pokazao je to okupljenima, a potom i cijelome narodu. Tijelo je sačuvano u cijelosti, a krv se zgrušala i podijelila na pet nejednakih dijelova. Sve se to može vidjeti u kapeli koju je dao izgraditi Giovanni Francesco Valsecca godine Gospodnje 1636.” Redovnici su, navode Gregorz Gorny i Januzs Rosikon, nabavili poseban relikvijar i pohranili u njega čudesnu hostiju i krv. S vremenom se mijenjao izgled relikvija. Krv je koagulirala i podijelila se na pet ugrušaka. Tijelo se počelo sušiti i skupljati zbog nedostatka vode. Da bi to spriječili, monasi su ga stavili na drvenu ploču i zakovali čavlima. Međutim, sušenje i skupljanje tkiva se nastavilo, ali ovoga puta ne prema sredini, nego u smjeru čavala i tkivo se naposljetku raskomadalo tako da je relikvija poprimila oblik kotača s rupom u sredini. Oni navode da je te predmete euharistijskoga štovanja u Lancianu Crkva istraživala četiri puta: 1574., 1637., 1770. i 1886. No znanost tada nije mogla utvrditi je li doista riječ o ljudskomu tijelu i krvi, što se promijenilo tek u 20. stoljeću razvojem medicinske znanosti i tehnologije.
Naime, franjevci su početkom 70-ih godina prošlog stoljeća prvi inicirali istraživanje fenomena iz Lanciana. Kontaktirali su profesora Odoarda Linolija, uglednoga stručnjaka za anatomiju, histopatologiju, kemiju i klinička mikroskopska istraživanja, koji je u to vrijeme bio direktor laboratorija za kliničku analizu i patološku anatomiju u bolnici Riuniti u Arezzu, koji je uživao međunarodni ugled kao stručnjak na tom području. “Linoli je 18. studenog 1970. došao u Lanciano i u prisutnosti mjesnoga biskupa Pacifica Perantonija iz sakristije crkve sv. Franje Asiškoga uzeo dva uzorka relikvije euharistijskoga čuda. Biskup je prvo slomio pečat na relikvijaru koji je stavio njegov prethodnik Francesco Petrarca 26. listopada 1886., nakon posljednjega istraživanja, a potom je profesor Linoli otvorio relikvijar i uzeo iz njega hostiju.
S njezine je vanjske strane kirurškim škarama odrezao dva komadića, svaki težine oko 20 miligrama, i spremio ih. Nakon toga izvadio je pet grumena krvi i položio ih na ljekarničku vagu. Zajedno su težili 15,85 grama. Znanstvenik je odvojio uzorak težak 318 miligrama, a zatim je vratio relikviju u relikvijar, koji je biskup ponovno zapečatio. Linoli je odnio materijal u laboratorij u Arezzo, a franjevci su nestrpljivo čekali rezultate ispitivanja. Dana 11. prosinca Linoli je redovnicima poslao telegram. U njemu je bila samo jedna rečenica na latinskome jeziku: “In principio erat Verbum, et Verbum caro factum est. U početku bijaše Riječ, i Riječ je tijelom postala”, pišu Gorny i Rosikon navodeći kako je to bila srž onoga što je prof. Linoli službeno objavio 4. ožujka 1971. On je na početku službene izjave naglasio je kako je tijekom svoje analize proveo različita istraživanja: histološka, mikroskopska, mikrokemijska, kromatografska, kao i elektroforezu proteina, Hlenhuthovu metodu i fotometrijsku metodu za utvrđivanje vrijednosti mineralnih supstanci. Na temelju takvih analiza Linoli je mogao identificirati obje relikvije bez mogućnosti pogreške. U konačnome izvješću o svojim istraživanjima napisao je: “Primjena tankoslojne kromatografije radi utvrđivanja prisutnosti hemoglobina potvrdila je da je krv euharistijskoga čuda iz Lanciana doista krv. Tijelo potječe od mišićnoga tkiva, točnije od srčanoga mišića (iz središnjega sloja srčanoga zida), na što ukazuju sincicije (višejezgrene stanice) rastezljivoga tkiva. Otkrivene su vena i arterija kao i dvostruka grana pneumogastričnoga živca. Osim toga, pronađeni su i fragmenti endokarda s karakterističnom izbočenom površinom, kao u normalnomu vaskularnom srčanom mišiću. Uhlenhuthov test potvrdio je da su i tijelo i krv ljudskoga podrijetla. Test određivanja krvne grupe tekućinskom kromatografijom potvrdio je da krv i tijelo imaju istu krvnu grupu, AB. U eluiranoj krvi pronađene su frakcije bjelančevina koje imaju sličnu vrijednost kao u normalnoj, svježoj krvi, s neznatnim odstupanjima uzrokovanim starošću uzorka...”
“Profesor Linoli i njegovi kolege bili su šokirani što su svojstva toga tijela i krvi bila ista kao na uzorku tijela i krvi žive osobe. Frakcionacija proteina u krvi bila je normalna i jednaka razini frakcionacije u svježoj krvi. Drugim riječima, ti uzorci kao da su bili uzeti od žive osobe istoga dana kada su provedeni testovi. Začuđen rezultatima pretraga, profesor Linoli sve je testove ponovio oko 500 puta, ali svaki je put dobio isti rezultat. Ipak, kako bi bio potpuno siguran, zamolio je drugoga uglednog stručnjaka za patološku anatomiju, profesora Ruggera Bertellija, pročelnika katedre za anatomiju na Sveučilištu u Sieni, da također obavi pretrage. On je potvrdio sve rezultate profesora Linolija“, navode Gregorz Gorny i Januzs Rosikon, dodajući da je konačni zaključak glasio ovako: “Rezultati su medicinskih istraživanja neupitni. Suvremena tehnologija i postojeće medicinsko znanje anatomije i histologije daju nam potpunu sigurnost glede utvrđenih podataka. Tehnologija će se zasigurno i dalje razvijati, ali to nipošto ne će promijeniti ove rezultate.”
No Gorny i Rosikon navode kako su ti rezultati bili golem šok za suvremeni mentalitet i stoga su ih ubrzo počeli osporavati, no franjevci iz Lanciana odlučili su zatražiti mišljenje Ujedinjenih naroda i Svjetske zdravstvene organizacije (WHO) pa su 1976. povjerenstvo koje je osnovao WHO, kao i još jedno povjerenstvo UN-a potvrdili sve rezultate talijanskih profesora. Jedno od važnih euharistijskih čuda imamo mi u Hrvatskoj, u Ludbregu, u svetištu Predragocjene Krvi Kristove. Ondje, premda nema nikakvih pisanih dokumenata, predaja govori da se samo godinu dana nakon posvete župne crkve u kapelici dvorca Batthtyany 1411. zbio nesvakidašnji događaj. Za vrijeme bogoslužja svećeniku koji je sumnjajući u istinitost riječi Pretvorbe “Ovo je tijelo moje” i “Ovo je moja krv....” u kaležu je nakon lomljenja hostije na tri dijela potekla prava krv. “Zaprepašten i silno preplašen, svećenik je brzo završio svetu misu. Tekućinu iz kaleža pospremio je u staklenu posudicu, skrio i o događaju šutio do kraja života. Tek na samrti javno je priznao što se dogodilo i ampulu s tekućinom predao na čuvanje svojoj subraći svećenicima u župnoj crkvi. Sv. Trojstva“, navode u svetištu Predragocjene Krvi Kristove dodajući kako se glas o tome događaju vrlo brzo pronio cijelim krajem i narod je u sve većem broju počeo dolaziti u Ludbreg. “Svi su željeli vidjeti taj opipljivi i svima vidljivi znak Božje prisutnosti u maloj staklenoj posudici. Predaja govori da su se od toga vremena u Ludbregu počela događati čudesna ozdravljenja na zagovor Presvetoj Krvi“, navode u svetištu.
Papa Leon X. vratio ampulu
Sumnja u istinitost događaja potaknula je plemića Tomu de Zecha iz Lentija da o čudesnom događaju i svemu što se poslije u Ludbregu događalo obavijesti papu Julija II. Papa je istragu povjerio opatima Akvilejske dijeceze, Ivanu i Leonardu Šketi koji su odmah došli u Ludbreg. Istragu pod njihovim vodstvom vodio je odbor uglednih svećenika i svjetovnjaka. “Povijesni izvori navode gospodara Ludbrega Bernardina Turoczy, kneza Petra Balšu i plemiće Sigismunda Fronchera, Kristofa Moderaša, Mihajla Leštaka i Đuru Pattaka. Uz te plemiće u istrazi su sudjelovali župnik iz Ludbrega Stjepan Popov, župnik Stjepan iz Sv. Đurđa, župnik Simon iz Martijanca i Stjepan iz Križovljana.
Oni su o svemu ispitali mnogo svjedoka čudesnih ozdravljenja nakon učinjenog zavjeta Krvi Kristovoj koji su dolazili čak i iz udaljenih zemalja: Štajerske, Mađarske, Srijema, Hrvatskog zagorja, Prigorja“, navode u svetištu, a nakon dugotrajnog i temeljitog ispitivanja sastavljen je zapisnik na temelju kojeg je papa Julije II izdao dva pisma. Prva bula Julija II. je u stvari nalog zagrebačkoj biskupiji da se provede istraga. Druga bula zavedena u registru suplika 16. prosinca 1512. napisana je nakon provedene istrage u Ludbregu i njome se događaj proglašava autentičnim te je odlučeno da se na Tijelovo, Malu gospu i Sv. Tomu mogu dijeliti oprosti vremenitih čistilišnih kazni. Nedugo po izdavanju bule, 21. veljače 1513., papa Julije II. je umro, a njegov nasljednik na Petrovoj stolici, papa Leon X. na temelju bule svoga prethodnika i nakon što je u Rimu s relikvijom predvodio procesiju, konačno je završio posao svoga prethodnika. Staklenu ampulu vratio je u Ludbreg i o svemu 19. ožujka 1513. izdao bulu, papinsko pismo, u kojem nalaže da se relikvija za sva vremena čuva u Ludbregu i u nedjelju prije Male Gospe izlaže narodu na pobožnost i klanjanje. Tim papinskim pismom čiji se prijepis čuva u Kaptolskom arhivu u Zagrebu i službeno je utemeljeno ludbreško proštenište Predragocjene Krvi Isusove.