Povijest ovdje nikad nije zabilježila ni jedan primjer mržnje i sukoba

Bihaćko prigradsko naselje Golubić ima bogatu povijest i kulturu koja datira još od vremena Japoda i Rimljana. Naselje je podijeljeno na dva podjednaka dijela, piše Večernji list BiH. Dio prema Bihaću, koji je nastanjen Hrvatima katolicima, i dio prema naselju Ripač, koji je nastanjen Bošnjacima muslimanima. Ta dva naroda tradicijski žive u slozi i harmoniji, a povijest nikad nije zabilježila ni jedan primjer mržnje i sukoba.

Miran život unatoč razlikama

Mjesna zajednica Golubić danas ima oko 900 žitelja. Od toga su većina Bošnjaci, a Hrvata je oko 200. U hrvatskome dijelu sela šesnaest kuća je prazno jer su stanovnici hrvatske nacionalnosti otišli u potrazi za boljim životom. Prema riječima Samira Derviševića (49), predsjednika mjesne zajednice Golubić, razlog zbog kojeg je Hrvata danas upola manje nego što ih je u tom naselju bilo tijekom sedamdesetih i osamdesetih godina prošloga stoljeća su migracije koje su počele još za vrijeme rata i nastavile se poslije njega.

- Mnogo se Hrvata odselilo iz Golubića. Ima ih u Republici Hrvatskoj, kamo su otišli studirati, a zatim zasnovali obitelji i ondje ostali živjeti. Neki su otišli u druge zemlje Europske unije, ali uglavnom su to razlozi zbog čega ih je danas upola manje nego prije - kaže Dervišević.

Hrvati se iseljavaju

- U Golubiću su se nekad Hrvati i Bošnjaci razlikovali po mnogo čemu - kaže Luka Grgić (79), a vjerska podjela bila je najistaknutija. Tako se među Hrvatima ovdje ustalio običaj tetoviranja križeva na ruke djevojčica kako bi se razlikovale od bošnjačkih djevojki i tako sačuvale od udaje za Bošnjake. Bilo je to vrijeme izraženih vjerskih podjela - kaže Luka, ali su te podjele nestale poslije onoga rata i počelo je doba suživota koje nisu mogli narušiti ni krvavi sukobi između Hrvata i Bošnjaka u Bosni i Hercegovini. - Te su se tetovaže, koliko se sjećam, radile medom u koji je nešto dodavano. Ne sjećam se što točno. I bockalo se, a zatim unosilo pod kožu. Mi smo poslije Drugoga svjetskog rata postali mnogo bliži jedni drugima. Malo je taj vjerski fanatizam počeo splašnjavati - prisjeća se Luka djetinjstva u nekad mladeži ispunjenom Golubiću. Mnogo je primjera suživota u Golubiću, a jedan od svjetlijih je onaj između kumova Nermina Memagića i Nikole Findrika koji se bave poljoprivredom i međusobno surađuju te se potpomažu otkako su se vratili na ratom razorena ognjišta. - Te naše odnose nije ni rat mogao pokvariti i što je bila veća mržnja tamo negdje u nekim dijelovima Bosne i Hercegovine, naša ljubav i poštovanje bili su sve jači. Bio sam član vijeća roditelja i nikad se nije dogodilo da su se djeca posvađala zbog nacije i vjere. I kada se dogodi svađa među djecom, to nema nikakve veze s tim - kaže Memagić.