Iza nas je jedan cijeli mjesec. Apsolutna tišina prekrila je ne samo moju terasu i grad u kojem sam trenutačno već cijelu državu. Potpunu karantenu dočekao sam u Faenzi, gradiću u blizini Milana u kojem sam i počeo karijeru. Učestali razgovori sa susjedima preko balkona kao da su oduvijek bili moja, naša svakodnevica. Osjećam kao da smo oduvijek tako živjeli. To su nam trenutačno jedini doticaji sa stvarnošću. Kao po rasporedu, svakoga dana u isto vrijeme, nakon ručka svi zajedno pijemo kavu (naravno, kako sam i rekao, svatko na svojoj terasi). Razmišljamo, pa i naglas, o obiteljima koje nemaju ni to malo slobode i kako se osjećaju kad mogu proviriti samo kroz prozor.
Nedostaje mi Hercegovina
Izolacija i stroga karantena produljeni su do 13. travnja. Potvrda koju moramo imati pri izlasku promijenjena je već nekoliko puta, sa sve strožim uvjetima. I dalje su, ako napuštamo dom, obvezne maske i rukavice, a izlazak je dopušten samo ako moramo u kupnju ili se udaljiti tek 200 metara od svoga stana. Doslovce 200 metara! U želji da udahnemo svjež zrak, hodajući, često se zaboravimo. I sam sam nedavno bio među tim “zaboravnima”. Zaustavljen sam jer sam prekoračio dopuštene metre... Policajci - profesionalni. Prvo su u Općini Ravenna provjerili jesam li jedan od zaraženih kojima je određena kućna izolacija i stroga zabrana izlaska, što se, naravno, pokazalo negativnim. Uslijedila je provjera moje potvrde u kojoj je navedeno da fotografiram za neke medije u regiji. I to su odmah provjerili. Neću biti prekršajno kažnjen jer je moj doprinos istinitom izvješćivanju javnosti uslijed pandemije koronavirusa ocijenjen opravdanim i pohvaljen. I sam sve više shvaćam profesionalnost talijanske vlade, službenika policije i financijske policije koji svoj posao obavljaju i više nego dobro, rade za naše bolje sutra kako bismo svi još više bili sigurni i napokon izašli iz ovoga ružnog sna. Kao što sam već i pisao, sigurno ćemo biti zatvoreni i cijeli ovaj mjesec. Bit će to četiri puna mjeseca kako nisam vidio obitelj. Prvi put u životu tako dugo. Videopozivi trenutačno su nam jedini doticaj jednih s drugima. Četiri! U dubini duše strah me je da se ta četiri mjeseca još ne produlje i da još skoro neću vidjeti svoju kćer, moga malog anđela. Koja me s ostatkom obitelji čeka u mojoj Hercegovini iz koje posljednjih dana također slušam tužne vijesti. Osim što vodimo rat s opakim virusom i nerealnim životom, veliku bitku vodimo i s našim osjećajima koji su kod svih pomiješani. Upravo ti osjećaji poigravaju se sa mnom svakoga dana. Hvala Bogu, pretežito su to pozitivni osjećaji kako u kolumnama tako i o osobama s kojima svakodnevno kontaktiram. Bilo je teško, ali pobijedio sam negativne misli, paniku i strah.
Nova prijateljstva
Pokušavam pozitivne misli prenijeti i na druge, čak i mnogo starije od mene koji se nakon razgovora sa mnom i sami osjećaju bolje. Puno toga dogodilo se, promijenilo za samo jedan mjesec. Imamo vremena razmišljati i o osobama koje su dosad negativno utjecale na nas, a nakon ovoga sigurno počinje novi život i novi rođendan za sve nas. Suditi ne trebamo jer, pomislim, zbog toga nam se sve ovo i događa. Jedino što možemo u budućnosti jest naći ono najbolje u njima i krenuti dalje. No, velika je istina da u ovim trenucima dolaze i neka nova prijateljstva, prijateljstva za koja nikada ne bih pomislio da su ostvariva, neka prijateljstva transparentna kao boja neba, neba bez ijednog oblaka. A oblaci koji nestaju upravo su te osobe koje polako shvaćaju i prihvaćaju stvarnost i poantu života... •