U 75. godini života, nakon višetjedne borbe od zaraze koronavirusom u Zagrebu je preminuo prof. dr. Miroslav Tuđman, saborski zastupnik HDZ-a i najstariji sin prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana.
Prije gotovo četiri tjedna morao je zatražiti zdravstvenu pomoć u Zagrebačkoj Klinici za zarazne bolesti dr. Fran Mihaljević, zbog komplikacija izazvanih virusom, te je priključen na respirator. Tada je njegovo stanje ocijenjeno za sada stabilnim, no uslijedilo je daljnje pogoršanje i bio je priključen i na umjetna pluća, ECMO aparat. Prije dva dana skinut je s tog aparata i vraćen na respirator, jer je došlo do laganog oporavka pluća, no, njegov organizam na kraju ipak nije izdržao.
Miroslav Tuđman rođen je 25. svibnja 1946. u Beogradu, gdje se tada nalazila obitelj Tuđman. Ankica i Franjo Tuđman poslije Miroslava dobili su još Stjepana i Nevenku. Franjo Tuđman je nakon partizana i završetka Drugog svjetskog rata otišao u Beograd, gdje je bio na visokim vojnim dužnostima. Tako je Miroslav osnovnu školu pohađao u tom gradu. Kada je njegov otac 1961. na vlastiti zahtjev napustio vojsku, cijela se obitelj vratila u Zagreb, gdje mu je otac postao ravnatelj Instituta za historiju radničkog pokreta. U Zagrebu je Miroslav nastavio školovanje i pohađao gimnaziju, gdje su ga učenici u početku zadirkivali zbog beogradskog naglaska. Bavio se sportom, odbojkom, planinarenjem, no najviše je volio čitati knjige koje je doslovce "gutao", čitajući i po jednu knjigu dnevno. Na njega su formativno djelovali i česti razgovori uglednika s njegovim ocem, jer su im često u posjet dolazili hrvatski velikani poput Miroslava Krleže, Ive Frangeša, Vanje Radauša i hrvatskih generala poput Ivana Rukavine i Ivana Šibla. Nakon gimnazije, 1965. upisuje filozofiju i sociologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu.
Otac Franjo tada mu je rekao da je mogao i bolje, odnosno njegova je želja bila da mu sin upiše povijest. No, uskoro je, 1967., Franjo Tuđman zbog Deklaracije o hrvatskom književnom jeziku izbačen iz Instituta i umirovljen. Miroslav je tijekom studija 1968. bio urednik Studentskog lista, no ne zadugo, jer su i njega zbog, kako su objasnili, hrvatskog nacionalizma izbacili iz uredništva. No, nastavio je pisati, pa je u tim turbulentnim godinama postao zamjenik glavnog urednika Tjednog lista omladine u kojem su tada pisali i novinarski velikani poput Milana Ivkošića, Stjepana Čuića, Ivana Starčevića. Diplomirao je 1970., pa se zapošljava na Odsijeku za informacijske znanosti na Filozofskom fakultetu. Tu uređuje i časopis Pitanja, potom od 1972. do 1977. radi u Referalnom centru Sveučilišta u Zagrebu. Kada je počelo suđenje njegovu ocu 1972. činilo se kao da će otići u inozemstvo, no ipak ostaje u Zagrebu, a otac Franjo se nakon što je bio osuđen na dvije godine zatvora, nakon devet mjeseci vraća kući. Miroslav je magistrirao 1975., potom radio od 1977. do 1988. u Zavodu za kulturu. Doktorirao je 1985., s disertacijom "Paradigma informacijske znanosti". Šef Katedre za dokumentaristiku na Odsijeku za informacijske znanosti Filozofskog fakulteta postaje 1988.
U vrijeme kada je njegov otac bio angažiran oko osnivanja HDZ-a 1989. Miroslav se također uključio uoči raspada SFRJ u tzv. alternativu. No, ne priključuje se ocu, nego zajedno s kolegom Antunom Vujićem utemeljuje Hrvatsku socijaldemokratsku stranku (HSDS). Tada postaje i izvanredni profesor na Filozofskom fakultetu. No, kada je počeo Domovinski rat prelazi iz te stranke u očev HDZ. S nekolicinom kolega osniva odjel za informativno-propagandne djelatnosti (IPD) pri Ministarstvu obrane. Već 1992. promaknut je u brigadira HV-a, te postaje voditelj Centra za strategijska istraživanja. Početkom rata u BiH učestali su njegovi odlasci u krajeve koje nadziru Hrvati. Bio je utemeljitelj Hrvatske izvještajne službe (HIS), i bio je njezin prvi ravnatelj 1993. Priključuje se i obavještajno-sigurnosnom vrhu Hrvatske kao član Vijeća obrane i nacionalne sigurnosti (VONS), gdje usko surađuje sa svojim ocem. Potom vodi i Ured za nacionalnu sigurnost (UNS). Od 1994. do 1996. provodi temeljitu reorganizaciju hrvatskog obavještajnog sustava. Iz HIS-a odlazi da bi se 1999. opet vratio, a iz aktivnog služenja u obavještajnom sustavu zemlje odlazi nakon smrti svog oca i na početku 2000., a nakon što je novoizabrani predsjednik Stjepan Mesić krenuo s oštrim napadima na njegovog pokojnog oca i njegovu ostavštinu.
Od tada počinje njegova međunarodna karijera kao stručnjaka za obavještajno-sigurnosna pitanja, a utemeljuje i časopis National Security and the Future. Bio je i predavač na Ratnoj školi i Diplomatskoj akademiji MVP-a. 2001. osniva stranku Hrvatski istinski preporod (HIP), koji 2002. postaje parlamentarna stranka. Kasnije nastupa u koaliciji s Hrvatskim blokom Ivića Pašalića. Bio je 2010. i suosnivač Hrast-a, no 2011. vraća se u HDZ, koji je tada vodila Jadranka Kosor. Supruga Vanja Morić bila je glasnogovornica MVP-a i s njom ima dvije kćeri Ninu, udatu Vuković, i Ivanu.
Objavio je mnogo knjiga. „Bili smo prvi kad je trebalo“, za što je dobio i nagradu udruge branitelja, „Vrijeme krivokletnika“, „Programiranje istine“, „Priča o Paddyju Ashdownu i Tuđmanovoj salveti“, i druge.