Dok se u pojedinim zemljama Zapada kontinuirano bilježi pad broja oboljelih od karcinoma, BiH se ne može pohvaliti takvim rezultatom.
Naprotiv, BiH, kao i njezino uže susjedstvo, poput Srbije, Hrvatske i Crne Gore, iz godine u godinu bilježi jedino enorman porast oboljelih od svih vrsta karcinoma te, nažalost, i značajan porast umrlih od ove opake bolesti.
Prema posljednjim raspoloživim podacima, u Hrvatskoj godišnje oboli oko 20.000 osoba, a u Srbiji negdje oko 10.500. Bosna i Hercegovina nema jedinstven registar oboljelih od raka. Kao i za sve drugo u ovoj zemlji, tako je i u ovoj oblasti entitetska nadležnost od presudnog značaja. Naime, svaki entitet za sebe vrši prikupljanje i evidentiranje broja oboljelih i umrlih od raka.
Nadalje, dekompozicija nadležnosti ide do toga da je u FBiH opet ovaj posao u nadležnosti 10 županija, a u RS-u evidenciju vodi Institut za javno zdravstvo.
Ovaj institut od 2001. godine vodi registar za rak, kazala je medijima prof. dr. Zdenka Gojković, nacionalna koordinatorica za maligne bolesti.
Kako je istaknula Gojković, na sastanku onkologa, koji se održava s kolegama iz FBiH, iznose se raspoloživi podaci, ali su svi svjesni kako je točnost ovih podataka upitna jer, primjerice, jedan dio oboljelih od malignih bolesti, posebice onih iz ruralnih krajeva, nikada ne posjeti liječnika. Zbog toga ih većina i umire, a da nije posjetila liječnika, dok dobar dio njih odlazi u inozemstvo na liječenje. Iz svega se lako može zaključiti kako nadležna tijela uopće nemaju pravu sliku o tome koliko uistinu ljudi godišnje oboli od raka u BiH.
Što se, pak, tiče državne razine, podaci o oboljelima od malignih bolesti za većinu zemalja, pa tako i BiH, vode se u Institutu u Lyonu. Kada se ti podaci usporede s onima u BiH, postoje značajna odstupanja, kazala je Gojković.
Postoji veliki broj faktora rizika koji uzrokuju pojavu tumora, a Gojković na prvo mjesto stavlja rendgensko zračenje.
U nekim medicinskim časopisima navodi se kako smo ustvari “prezračeni dijagnostičkim metodama”. Prema njima, po pravilu bi svaki pacijent koji ide na rendgensko snimanje trebao imati karticu s podacima o tome kojom dozom zračenja je svaki put ozračen. Onkološki bolesnici tim tretmanima bivaju podvrgnuti svaka tri mjeseca. Na taj način bi se moglo kontrolirati je li se osoba primaknula granici dopuštenog zračenja i ako jest, onda bi joj se trebala propisati neka druga metoda invazivnog liječenja.
Kako Gojković navodi iz svoje prakse, žene koje su u mladosti zračene zbog Hodgkinova limfoma, već se nakon 15 godina suočavaju s pojavom raka dojke. Iako je tako, ne može samo zračenje biti razlog za nastanak raka.
Vidljivo je kako u razvijenim zemljama smrtnost od malignih oboljenja opada, dok je u BiH stanje sasvim drugačije. Za iste medije Spomenka Hadžić, predsjednica Udruge žena liječenih od tumora dojke “Renesansa”, navela je podatak kako u BiH već nekoliko godina nije uvršten nijedan novi lijek za oboljele od raka dojke.
Ona kaže kako ne bi netko u administrativnom povjerenstvu smio odlučivati koji će lijek doći na listu. Valjda bi to trebao biti posao zdravstvenih djelatnika. Hadžić je napomenula i to kako ne smije cijena biti odlučujući čimbenik za odluku, nego kvaliteta i učinkovitost.
“Kosa mi se diže na glavi kada čujem rečenicu ‘uštedjeli smo na lijekovima’. Kako možete uštedjeti na lijekovima? Oni nemaju sluha za nas i naše probleme”, kazala je Spomenka Hadžić.