U malom Broćanskom selu Paoča, župa Gradnići, na današnji dan, 9. listopada 1871. godine, rodio se Franjo Buntić – sin Mije Buntića i Matije r. Stojić koja je bila rodom iz Dragićine, župa Čerin.
Kršten je kao Franjo Buntić, a ime Didak uzeo je kao franjevac. U Franjevački red stupio je sa 16 godina. Teologiju i filozofiju studirao je u Innsbrucku u austrijskom Tirolu. Za svećenika je zaređen 1894. godine, a mladu misu proslavio je u rodnoj Hercegovini, u koju se konačno i vratio za trajno 1895. godine, piše Brotnjo.info.
Fra Didak Buntić zalagao se za opismenjavanje naroda u Hercegovini krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Djelovao je iz Širokog Brijega, gdje je predavao na gimnaziji, no brinuo se i za škole u okolici, u kojima je uveo specifičnu metodu širenja pismenosti u kojoj su pripadnici naroda prenosili dalje svoje znanje nakon što bi ga stekli u školi.
Najznamenitija fra Didakova zasluga bilo je spašavanje hercegovačkog pučanstva od gladi tijekom Prvog svjetskog rata. Naime, u ratnim uvjetima nedostatka hrane i općeg kaosa u proizvodnji i opskrbi, pojavila se u Hercegovini glad, koja je prijetila smrću velikog broja ljudi. Fra Didak se tada snažno aktivirao i posjetio je samog cara u Beču tražeći pomoć. Uspio je osigurati prijevoz za tisuće najugroženijih – djecu iz Hercegovine – prema hranom bogatijim krajevima.
Procjenjuje se da je spasio oko 17,000 djece organizirajući im transport u Slavoniju i Srijem, gdje je nestašica hrane bila manja. Tako spašena djeca vraćena su kasnije svojim domovima. Ipak, dio djece ostao je trajno u sjevernijim krajevima, bilo zbog toga što su im poginula oba roditelja, bilo po vlastitoj želji. Nakon rata, godine 1919. fra Didak izabran je za provincijala hercegovačkih franjevaca.
Umro je u 50-oj godini života na Čitlučkom polju od srčane kapi, 3. veljače 1922. godine, dok je s n prijateljima tražio mogućnosti za njegovu melioraciju.