Prije 30 godina Hrvati su oslobodili najveći dio Hercegovine, spasili BiH i jug RH

U devetnaest dana intenzivnih vojnih operacija, iznimnim naporom, požrtvovnošću i žrtvama položenim na oltar domovine, pripadnici HVO-a, HV-a i HOS-a, odnosno udružene hrvatske snage izvojevale su prvu veliku pobjedu u Domovinskom ratu u BiH, odbacile su srpskog agresora u središnjoj i južnoj Hercegovini, očuvali teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine, zaštitili civilno stanovništvo, te u konačnici, oslobođenjem doline Neretve, spasili jug Hrvatske, piše Večernji list BiH.

Izniman značaj

Operacija Lipanjske zore, koju pojedini smatraju i svojevrsnim pandanom Oluje u Republici Hrvatskoj, ali svakako akcijom koja je preokrenula tijek rata u BiH, ovih dana slavi svoj 30. rođendan. Operacija koja je u izazovnim i povijesno-krucijalnim vremenima za opstanak Hrvata, ali i države BiH u cjelini, imala presudan značaj, okončana je, kao što je poznato, 26. lipnja, izlaskom pripadnika Kažnjeničke bojne na relej na Veležu, a što je bila kruna višetjednih akcija, pomno planiranih i besprijekorno vođenih; od taktičkih razine svakog pojedinog sektora, pa do one strateške.

Da bi s povijesnog, ali i stručnog gledišta, Lipanjske zore pozicionirale u svoj svojoj punini, potrebno je podsjetiti kako je bila logičan nastavak započetih operacija deblokade hrvatskoga juga, odnosno prostora Dubrovnika, a u danima prije samoga početka hrvatske su snage oslobodile Slano i dio zaleđa te ostvarile kopnenu vezu sa samim Dubrovnikom. No, nedostajalo je strateške dubine, a srpske snage i dalje su predstavljale veliku prijetnju Bosni i Hercegovini, a napose dolini Neretve, kao i gradovima kao što je Mostar, kojega su svakodnevno granatirali, ubijajući pritom veliki broj civila.

U travnju 1992. godine srpske snage pokušale su preko visoravni Stolovi, južno od Stoca, izbiti u dolinu Neretve, ugroziti Metković te tako izvršiti presijecanje hrvatskog teritorija.

Nakon što je ofenziva srpskih postrojbi na prostor Stolova, odnosno područje u geografskom trokutu Stolac - Neum - Čapljina, zaustavljena velikom požrtvovnošću hrvatskih snaga, bilo je jasno kako su sazreli preduvjeti za prvu napadnu operaciju kojom će se osloboditi veliki dio Hercegovine, a napadač odbaciti do linija koje su uglavnom ostale nepromijenjene do potpisivanja Daytonskog sporazuma.

Odluka je donesena - U ranu zoru 7. lipnja bit će izvršen napad na nekoliko taktičkih pravaca preko rijeke Neretve u južnom dijelu Hercegovine, uključujući i prostor Ševaš Njiva, a što će se kasnije pokazati iznimno mudrom odlukom kojom su srpske snage uvelike poljuljane.

U ranu zoru, 7. lipnja 1992. godine, pripadnici diverzantskih postrojbi HVO-a koji su upravo prelazili rijeku Neretvu na više pravaca na širem području Čapljine, nisu ni slutili kako svojom hrabrošću i požrtvovnošću stvaraju povijest te udaraju temelj za konačnu slobodu hrvatskog naroda Hercegovine.

Akcija je vođena pod nazivom "Čagalj", a njome su uspješno odbačene snage srpsko-crnogorske vojske, te su, zauzimanjem velikog prostora, stvoreni uvjeti za daljnje oslobodilačke akcije prema Mostaru i Stocu.

Operacija "Čagalj", kako je glasio kodni naziv za akciju oslobođenja šireg prostora Čapljine, bila je uvod u nastavak vojne operacije kojom su oslobođeni i širi dijelovi Mostara, kao i istočna obala rijeke Neretve, a za koju je poznat naziv "Lipanjske zore". Ovladano je Ševaš Njivama, Klepcima, Tasovčićima i Prebilovcima, a 10. lipnja oslobođeni su Domanovići.

Nastavak operacije uslijedio je 11. lipnja, a u samo jednom danu intenzivnih vojnih operacija, hrvatske su postrojbe uspjele odbaciti srpske snage s cjelokupne desne obale Neretve, deblokirati Mostar te osloboditi strateški važnu južnu industrijsku zonu grada Mostara.

HVO, potpomognut 4. Splitskom brigadom HV-a kreće iz šest pravaca, a od postrojbi HVO-a u akciji sudjeluju Kažnjenička bojna, Poskok bojna, dvije postrojbe HVO-a iz Čitluka i Ljubuškog, 5. ilićka bojna HVO-a Mostar, 4. bojna HVO-a Mostar, satnija 2. bojne rudničke HVO-a Mostar, vojna policija, civilna policija, dio 2. bojne HVO-a Mostar i Samostalni mostarski bataljun. Prvo je oslobođeno područje Kruševa i brda Orlovac, a zatim brdo Hum i zapadni dio grada Mostara. Zauzimanjem "kasarne JNA Heliodrom", toga su 11. lipnja žrtvu darovanja života na oltar slobode položili Stanislav Baja Kraljević i Mijo Babić. Njihova imena uklesana su sa stosedamdesetoricom suboraca u kapelu sv. Ivana Krstitelja. U ovom dijelu operacije hrvatske su snage uspješno razbile opsadu u kojoj su srpske snage držale Mostar i njegove građane - Hrvate, Bošnjake i Srbe.

Uspješan dovršetak ove faze akcije omogućio je nastavak realizacije ranije zacrtanoga plana, a on je uključivao i oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve, a ono što se događalo tijekom idućih nekoliko dana može ući u neke od najblistavijih trenutaka novije hrvatske povijesti, ali i u udžbenike modernog ratovanja. Rijeka Neretva i u kasno je proljeće prilično zahtjevna prirodna prepeka čiji prelazak traži neobično umijeće, ali i poznavanje svih onih prirodnih zamki koje vrebaju. No, u noći s 13. na 14. lipnja, kada je počela operacija prelaska rijeke, trebalo je svladati i one umjetne zamke koje je postavila ljudska ruka, u ovom slučaju ruka koja je željela pod svaku cijenu zaustaviti oslobođenje Hercegovine. Plan hrvatskih snaga bio je na nekoliko pravaca izvršiti forsiranje rijeke Neretve te pod okriljem noći neopaženo se uvući u neprijateljske redove, izazvati pomutnju te uspostaviti mostobran za glavninu postrojbi. Karlo Džeba, jedan od junaka Domovinskog rata, tada je izveo podvig koji zaslužuje ući u kronike - na iznimno zahtjevnom i nepristupačnom dijelu, neposredno uz Titov most, koji je ranije srušila JNA, Džeba je svojim kajakom prešao nabujalu i brzu Neretvu te uspostavio mostobran koji će se pokazati ključnim za uvođenje svježih snaga na lijevu obalu. Uspjeh je postignut i na južnom dijelu kod Bune, a hrvatske su snage forsiranjem Neretve na ovom dijelu bojišnice dodatno uzdrmale cjelokupni srpski vojni sustav koji će se ubrzo početi rušiti. No, prije toga trebalo je borbama prsa u prsa na ovom dijelu, ali i diljem istočnog dijela Mostara, svladati žilav otpor, a o žestini dovoljno govori i podatak kako su samo dan kasnije srpske snage pokušale napraviti protuudar upravo kod Bune, no bezuspješno. Istoga dana, nakon što su se stvorili uvjeti, na lijevu obalu prelazi i drugi dio hrvatskih snaga, i to preko jedine moguće veze - Staroga mosta, a uslijedio je i nastavak operacije u kojoj je oslobođen cijeli niz naselja i mjesta na lijevoj obali Neretve. Toga 15. lipnja snage HVO-a ovladavaju strateški važnim Sjevernim logorom, a istoga dana uspostavljene su i linije na oslobođenim dijelovima Bune i Blagaja. Iduća faza oslobodilačke operacije uslijedila je 19. lipnja 1992. godine kada je oslobođen cijeli prostor od ​Jasenjana do Vrapčića, čiji veći dio zauzima kotlina Bijelo Polje, a dva dana kasnije uhićeno je nekoliko časnika Jugoslavenske narodne armije na Merdžan glavi. Operacija Lipanjske zore službeno je završena 26. lipnja kada je Kažnjenička bojna, potpomognuta topništvom i ostalim postrojbama Općinskog stožera HVO-a Mostar, neprijatelja odgurnula s releja na Veležu prema Nevesinju. Danas, 30 godina kasnije, vrijeme je prisjećanja na slavne dane u kojima su veliko srce, požrtvovnost i odlučnost hrvatskog vojnika donijeli slobodu, a u povijesno izazovnim vremenima 1992. godine, zajamčili i opstanak Bosne i Hercegovine kao međunarodno priznate države. S vremenskim odmakom od 30 godina mnogo je jasnija strateška važnost operacije Lipanjske zore, vojničkog, strateškog i taktičnog pothvata u kojemu se sa skromnim materijalno-tehničkim sredstvima uspjelo napraviti mnogo. Nažalost, mnogi od sudionika nisu dočekali trenutak u kojemu je slomljena kralježnica srpskih snaga, a civilnom stanovništvu omogućen koliko-toliko normalan život. Tom odlučnom akcijom dijelom su spriječeni napadi agresora na južnu Dalmaciju, a u potpunosti na srednju Dalmaciju, a osim što su Lipanjske zore prvi veliki poraz srpskih snaga u BiH, one su važne i iz geografskog kuta jer je dolina Neretve svojevrsna kralježnica Hercegovine te najprirodnija putna komunikacija prema sjeveru države. Na području općine Mostar u vrijeme operacije Lipanjske zore nije bila ustrojena Armija RBiH, što je jasno iz svih operativnih dokumenata, upravo je zbog tih razloga i povjerena obrana grada Mostara Hrvatskom vijeću obrane.

Prisjećanje

Za devetnaest dana, koliko je trajala operacija, oslobođena je cjelokupna dolina Neretve i okupirani gradovi u Hercegovini, a pod kontrolu hrvatskih snaga vraćeno je 1800 četvornih kilometara teritorija. U operaciji Lipanjske zore sudjelovalo je više od 5000 bojovnika, a većina vojnih stručnjaka smatra kako je ova akcija bila prekretnica u ratu u BiH, ali i da je oslobađanjem doline Neretve spašena južna Dalmacija. No, Lipanjske zore su i trenutak u kojemu se pokazalo kolika je vrijednost pomnog planiranja i dobre realizacije zacrtanih planova, a čijim je ispunjenjem udaren temelj u opstanak Hrvata kao naroda u BiH, ali i Bosne i Hercegovine kao države u cjelini.

U situaciji sloma središnjih institucija BiH, agresiji i napadima na prostore naseljene Hrvatima, vodstvo hrvatskog naroda u BiH imalo je mudrosti, snage i hrabrosti izvesti pothvat koji će ući u povijest.

U spomen na dane ponosa i slave, od 7. lipnja, pa sve do jučer, održani su brojni događaji u kojima su se u lokalnim zajednicama prisjećali poginulih i žrtve koja je neizbrisivo utkana u tkanje hrvatske slobode u Bosni i Hercegovini, a događaje su uveličali predstavnici Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata, izaslanstva Hrvatskog narodnog sabora Bosne i Hercegovine te predstavnici hrvatske komponente Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.

Središnja svečanost održana je jučer u Mostaru, prvo svetom misom za poginule branitelje u katedrali Marije Majke Crkve, a zatim mimohodom do Hrvatskog doma hercega Stjepana Kosače te svečanom akademijom. Operacija Lipanjske zore kojom su postrojbe HVO-a, HV-a i HOS-a u združenoj akciji od Popova polja na jugu, pa do Bijelog Polja i Prenja na sjeveru porazile Vojsku RS-a, osigurale stratešku dubinu hrvatskom jugu i pridonijele deblokadi Dubrovnika te, u konačnici, oslobodile središnje i južne dijelove Hercegovine briljantno je realizirana zahvaljujući dobroj koordinaciji među hrvatskim postrojbama i vođenju. U godinama koje dolaze značaj ovoga vojnog uspjeha treba biti dodatno valoriziran, a što je svojevrsna nužnost uzimajući u obzir važnost obrazovanja i upoznavanja mlađih generacija s nasljeđem Domovinskog rata i njegovih najblistavijih trenutaka koji su oblikovali noviju hrvatsku povijest u Bosni i Hercegovini.