Divlji deponiji u BiH doslovno su posvuda. Otpad se baca ili odlaže bez bilo kakve odgovornosti ili savjesti. Zakona nema ili se ne provode, kazne ne stižu nikome, a rijeke i druge vodene površine, gotovo bez izuzetka, zatrpane su smećem. Plastične boce i plovak ribarskog štapa na bh. rijekama često idu zajedno. U koritu rijeke nađe se i glomaznog otpada, kao i vrećica na raslinju sa strane, pa ribari kažu kako se može upecati svega. Glede zagađenja zakazali su svi - od države, entiteta, županija, općina i gradova pa do građana koji se prema prirodi odnose kao nečem tuđem i nečem što se njih osobno ne tiče. A naravno da ih se tiče, kako njih tako i njihove djece kojoj u nasljeđe ostavljaju zagađenu i nezdravu životnu sredinu. Ne kaže se tek tako da Zemlju nismo naslijedili od predaka, već smo je posudili od svoje djece.
Način života
Ekološka svijest građana najčešće je ravna velikoj nuli. Mora se početi mijenjati prvenstveno razmišljanje građana o zaštiti okoliša. Znate li na koje sve načine možemo doprinijeti održivosti našeg planeta, države, grada, kvarta, našeg okoliša i našeg organizma? Prosječno obrazovano dijete reći će da se smeće ne smije bacati na zelene površine, ne smije se brati samoniklo cvijeće te će se možda sjetiti štednje vode. No, mnogo je toga što možemo činiti te isto osvijestiti kod djece. Iako vam se možda čini da pojedinac ne može učiniti mnogo za održanje i spas planeta, upravo odgoj ekološki odgovornih ljudi otvara put shvaćanju važnosti očuvanja okoliša. Vaše dijete danas razvrstava otpad i ne baca papiriće na ulici, ali sutra će biti na radnom mjestu na kojemu će imati moć odlučivati o mnogo većim razmjerima zagađenja i zaštite okoliša. Zaštita Zemlje nije opcija, već dužnost koju smo dobili rođenjem na ovom planetu. Pobrinite se da vaši mališani tu odgovornost i ispune. Počnite od malih stvari i odmalena im usadite ekološku svijest. Učite dijete da svjetla ne moraju gorjeti u prostoriji u kojoj nema nikoga, televizor raditi kao “društvo iz pozadine” ako ga nitko ne gleda. Možete zajedničkim snagama izraditi šarene naljepnice kojima ćete ukućane upozoravati da štede energiju i gase kućanske aparate. Naučite dijete važnosti odvajanja otpada. Istodobno ćete dijete učiti od kojega je materijala sastavljen koji predmet. Razne zgodne korisne predmete i malena umjetnička djela možete napraviti od plastičnih boca, tetrapaka i slično. Ne razbacujte se vodom. Zatvorite slavinu dok djeca zaigrano peru zube, a za zalijevanje vrta koristite kišnicu koju ste prikupili. Ovime ne samo da pridonosite očuvanju okoliša, nego i štedite. Objasnite mu zašto ne smije bacati omote od čokolada ili žvakaće gume po ulici. Idite na izlete ili na lakše planinarenje kako bi dijete vidjelo i doživjelo (koliko-toliko) netaknutu prirodu. Uključite ih u rad u vrtu, učite ih da ne trgaju biljke te da se dobro odnose prema životinjama.
Trajna obveza
Bez obzira na stajališta o problemu klimatskih promjena, svi bi se mogli složiti oko jednog – da s ekološkog stajališta ne možemo nastaviti s ovakvim načinom života još dugo. Postavlja se pitanje, tko će na kraju patiti zbog nebrige o zdravlju planeta? Odgovor je jasan – naša djeca. Djeci bi se ključevi našeg planeta trebali predati u dobrom stanju, tako da se on i dalje veselo okreće i radi svoje kilometre oko Sunca, a naša djeca i njihova djeca uživaju u brojnim čudima i radostima koje priroda donosi. Mijenjajmo svoju svijest, mijenjajmo odnos prema prirodi, razmišljajmo “ekološki” svih 365 dana u godini! Svaka naša odluka o postupanju s otpadom na održiv način bit će doprinos za zdravije, čišće i nezagađene prirodne resurse. Naša je trajna obveza čuvati okoliš, očistiti Zemlju od onečišćenja, reciklirati sav nastali otpad, kompostirati biorazgradivi otpad jer čist, uredan i zelen okoliš uljepšava naš život. Samo takvim ponašanjem našim ćemo unucima u nasljeđe bez srama ostaviti očuvanu i zdravu prirodu. Priroda sve pamti i sve naplaćuje. Prestanimo je iskušavati da ne izazovemo njezin bijes, već joj omogućimo da nam se smiješi vedrim, sunčanim danima.