Jedan od dvadeset pacijenata ostaje pri svijesti ali paraliziran tijekom velike medicinske procedure, iako se većina ljudi toga ne sjeća.
Donna Penner je jedna od onih koja ima nesreću da se sjeća. Radi toga danas sve kod nje može uzrokovati napad panike. Bila to kriva odjeća, to što je ostala zaključana u automobilu dok joj je kći u banci ili nešto treće, piše Express.hr.
Izvor napadaja panike jest medicinska procedura koji je imala prije desetak godina, nešto prije 45. rođendana. Imala je teška krvarenja i bolove tijekom mjesečnice pa je njezin liječnik predložio da se kirurški pogleda što ne valja.
Iz nepoznatih i do danas nejasnih razloga, opća anestezija nije djelovala. Probudila se točno prije no što je kirurg zarezao u njezin abdomen. Na žalost, nije mogla signalizirati da nešto nije u redu. Bila je nemoćna na operacijskom stolu, u neopisivoj agoniji, dok je kirurg "kopao" po njezinom tijelu. Bila je uvjerena, piše BBC, kako je to način na koji će umrijeti, upravo tako, u užasnim bolovima na kirurškom stolu. I dalje ima "dvije do tri noćne more svaku noć, a zbog toga što je na produljenom bolovanju izgubila je financijsku neovisnost". "Ovo je doživotna kazna", kaže žena čije je iskustvo zaista bilo ekstremno, no novi podaci pokazuju kako oko 5 posto ljudi iskusi buđenje na operacijskom stolu, a možda i mnogo više no većina ih se, radi efekta amnezije, neće sjećati ničega o događaju.
"Oko tri milijuna općih anestezija odrade se svake godine samo u Velikoj Britaniji. To znači da je netko, negdje, danas budan tijekom operacije", kaže Peter Odor iz St. George's bolnice u Londonu. Apsolutno je jasno da je anestezija medicinsko čudo. Još od doba starih Grka, liječnici i medicinar tražili su pametne načine kako da olakšaju bol medicinskih procedura. Alkohol, opijum i kukuta djeluju kao sedativi, ali nisu do kraja sigurni niti pouzdani. Oko 1840. znanstvenici su otkrili niz plinova koji imaju efekte sedacije, a posebna se pažnja dala sumpornom eteru s kojim je prvi radio zubar u Bostonu.
Pacijent je i dalje mumljao nekoherentne rečenice ali je rekao kako "nije osjetio nikakvu bol, samo škakljucanje". Time se ušlo u eru anestetika i anestezije, posebno otkrićem kloroforma. Opća anestezija stvara kontroliranu nesvjesticu koja je dublja i udaljenija od stvarnosti nego recimo san.
Danas, anesteziolozi imaju širok rang što lijekova protiv bolova, što droga za smanjenje svjesnosti. Točan "koktel" ovisiti će o partikularnim potrebama zahvata i pacijenta. Lokalna anestezija, primjerice, ne utječe na svjesnost nego na to da se na određenom djelu tijela ne osjeća bol. Takva je, recimo, i epiduralna koja se koristi pri porodu. Možete dobiti i sedativ, koji uzrokuje relaksirano, uspavano stanje, ali ne djeluje toliko jako na vašu svjesnost.
Opća anestezija, s druge strane, radi upravo to. Zapravo je riječ o induciranoj komi nakon koje se pacijent ničega ne bi trebao sjećati, niti bi išta trebao osjetiti. Tijekom operacije pacijent još dobije lijekove protiv bolova kako bi buđenje bilo što manji šok. I dalje se ne zna točno kako anestetici zamrače našu svjesnost, ali smatra se da blokiraju neurotransmitere te komunikaciju između neurona. Doziranje nije jednostavno, anesteziolog će ponekada koristiti koktel sredstava, a u obzir mora uzeti dob i težinu pacijenta, puše li ili uzimaju drogu, te od čega boluju i koliko bi trebala trajati operacija. Većina zahvata koristi i sredstva za opuštanje mišića - neuromuskularni blokeri. Ti lijekovi privremeno paraliziraju tijelo, preveniraju grčeve i reflekse koji mogu utjecati na operaciju. Služe i tome da se što lakše umetne tuba kroz dušnik, kako bi uvijek postojao način da se dostavi kisik i lijekovi te da želučana kiselina ne ulazi u pluća. Paralitički agenti zaustavljaju mišiće dijafragme i abdomena da se miču, a ventilator "odrađuje" disanje.
Utoliko je, piše BBC, anestezija jednako toliko umjetnost koliko je i znanost te u većini slučajeva fantastično funkcionira. Milijuni se ljudi godišnje daju baciti u komu, i onda vratiti iz nje. Mnoge operacije koje spašavaju živote ne bi bile moguće da nema anestezije. No, kao i kod svih medicinskih procedura, postoje faktori koji cijelu stvar mogu zakomplicirati. Neki ljudi imaju viši prag tolerancije, što znači da se njihov mozak ne "ugasi" dovoljno.
U nekim slučajevima, kao kod ozljeda s teškim krvarenjem, anesteziolog možda mora koristiti manju količinu anestetika radi dobrobiti pacijenta.
Neki pacijenti uspiju podići ruku ili čak progovoriti kako bi pokazali da anestetik ne radi prije no što kirurg podigne skalpel, ali ponekada je to nemoguće i rezultat toga je mali postotak svjesnih ljudi koji prođu svoju operaciju bez da mogu signalizirati da su pri svijesti. Penner se prisjeća svoje nesreće koja ju je obilježila. Kaže kako je bila nervozna, ali već je primala generalnu anesteziju i nije bilo previše problema. Kod ove operacije je zaspala misleći "eto, kreće". I onda se probudila, iako nije otvorila oči. Čula je sestre kako pričaju oko nje i osjetila kako joj netko riba abdomen.
Bila je uvjerena da je operacija gotova, i da je bila bezrazložno nervozna. Tek kad je čula kirurga da traži skalpel postala je svjesna toga da operacija nije završila, nije još niti počela. Sljedeće što je osjetila jest bol rezanja. Pokušala se sjesti ali nije mogla. Probala je plakati ali suze nisu išle. To opisuje kao osjećaj nevjerojatne frustracije, kao da joj netko sjedi na prsima te joj ne dopušta da se pomakne. Pokušala je i pomaknuti stopalo, u čemu je čak i uspjela ali medicinske sestre i liječnici, na njezin užas, nisu to primijetili. Zato što je micala jezikom prerano su joj ukloniti tubu iz dušnika, te se kalvarija nastavila jer nije mogla disati i tu je pala u nesvijest.
Kao vjernica, kaže da je osjetila prisutnost boga i imala izvantjelesno iskustvo. Tek kad su joj vratili dotok kisika počela se buditi u suzama, a do danas ju proganja osjećaj apsolutne bespomoćnosti. "U svakom trenu mogu dobiti napadaj panike i teško mi je uopće gledati svakodnevni život koji se odvija pred mojim očima, bio moj ili tuđi. Zbog ovoga sam invalid za sva vremena", kaže.
Anesthesia Awareness Registry pri sveučilištu Washington, u Seattleu, nude najdetaljnije analize brojeva o tome koliko je "budnih" pod anestezijom. Osnovana je 2007. godine, a do sada su sakupili više od 340 izvještaja - većinski iz sjeverne Amerike - i iako su povjerljivi neki su detalji ipak bili objavljeni. Gotovo svi kažu kako su tijekom opće anestezije čuli glasove, dok su im oči mahom bile zatvorene.
"Čuo sam glazbu i pokušao sam shvatiti zašto je moj kirurg odabrao upravo to", jedan je pacijent rekao za registar. "Čuo sam niz glasova oko sebe, činilo se da paničare, govorili su da me gube". Više od 70 posto ih priča i o bolovima koje su osjećali. "Osjetio sam ubod i trganje tkiva, a kad su "ušli unutra" bol je bila neopisiva", kaže jedan pacijent. Drugi je pak osjećao pilu i bušenje femura te vibracije diljem cijelog tijela. "Bol kakva se ne može zamisliti", kaže pacijent. Mnogi pričaju o tome kako ih je užasavao osjećaj da ne dišu i da ne mogu disati, te da je to kao neka vrsta mučenja. "Uhvati vas panika da zašto ste budni, a ne možete se micati, a onda još dođe i bol", kaže jedan od pacijenata.
"Većina ih je uvjerena da umiru, da je to kraj. To je najgore od iskustva anestezije", kaže Christopher Kent sa Sveučilišta Washington. Ipak, statistika je na strani medicine i kaže kako su veće šanse da ćete umrijeti tijekom operacije negoli se probuditi tijekom nje. Ima još jedan problem. Mnogi koji se probude se kasnije toga ne sjećaju, ili se prisjete tek kasnije. To je sada već filozofsko pitanje - ako se pacijent ne sjeća da je bio budan, ima li onda veze, je li bitno?
Određeni pokusi pokazuju kako jako velika količina pacijenata zapravo čuje i doživljava svijet tijekom opće anestezije, samo se toga kasnije ne sjećaju. Isti rezultati pokazuju kako ti pacijenti naknadno ne boluju od PTSP-a što je znak da im memorija tog događaja - nikada ne izroni. Liječnici sugeriraju da prije operacije detaljno razgovarate sa svojim kirurgom, te da vas ne hvata panika, jer i to utječe na cjelokupno stanje organizma. Ipak, o tom se fenomenu definitivno mora razgovarati, posebno jer jako puno liječnika ne želi slušati o lošim i traumatičnim iskustvima svojih pacijenata. Penner, rođena Kanađanka, zato se danas bavi edukacijom i sve više progovara o svom iskustvu te nutka znanstvenike da istraže zašto se takvi slučajevi uopće događaju.