"Iako mnogo sigurno znate o situaciji ovdje - stvarnost se ne može vidjeti na TV-u ni ispričati. To treba proživjeti i preživjeti. Nisam baš paničar - ali stvarno je grozno. Sad znam što znači golo preživljavanje za opstanak...", riječi su gospođe T. iz 1992. kojima opisuje okrutne godine opsade Sarajeva, piše 100posto.hr.
Ulomak je to iz jednog od 45 autentičnih i opširnih pisama koje u rukama drži Kristijan Berić-Ćurković, a radi se, kako tvrdi, o ratnoj korespondenciji između njegove bake iz Zagreba i njene sestre, gospođe T., koja je u Sarajevu preživjela jednu od najdužih opsada u povijesti modernog ratovanja.
"U moje ruke pisma su stigla prije točno godinu dana. Kopajući po ostavštini pokojne bake našao sam fascikl pun poštanskih kuverata na kojemu je pisalo 'Pisma Sarajevo'. Nije trebalo dugo kako bih shvatio da u rukama držim ratnu korespondenciju koja se odnosi na raspad SFRJ i rat u BiH", priča prebirući po pismima.
"Nisu ni slutili što ih čeka"
Objašnjava kako je njegova teta odselila u Sarajevo davnih '60-ih zbog ljubavi, a rat koji se odigrao trideset godina kasnije zatekao ju je potpuno nespremnu.
"U njihovom slučaju još i na prvoj crti bojišnice, granici između četvrti Hrasno i Grbavica - što je ujedno bila i granica između dviju zaraćenih strana. Nisu ni slutili što ih čeka", tvrdi.
Kristijan, koji je po struci magistar povijesti i doktorand na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, odlučio je ovu vrijednu ostavštinu sažeti u knjigu koja trenutno nosi radni naziv "Opsada Sarajeva: 1992.-1996." i za koju je pokrenuo Crowdfunding kampanju na Indiegogu.
Knjiga koja će opisivati nagon za preživljavanje u najtežim ratnim uvjetima
"Trudio sam se da ukupan iznos koji se potražuje u kampanji zaista bude što je moguće realniji. Rad na ovoj knjizi zaista je velik. Planiram putovanja na relaciji Zagreb - Sarajevo, Zagreb - Split, Zagreb-Rijeka, Zagreb - Beograd, a u svim mjestima ću razgovarati s ljudima koji su proživjeli krvavu opsadu Sarajeva koja je trajala 44 mjeseca, a među njima je i moja teta koja je iz prve ruke svjedočila tom kaosu", objašnjava.
U cijelu priču će uključiti fotografe, ilustratore i ostale suradnike kako bi ovu, njemu iznimno osobnu priču, iznio na jedan drugačiji način. Ističe kako mu je namjera da knjiga opiše sve poteškoće oko naizgled banalnih stvari, od pranja veša, tuširanja, pa do cijena namirnica u ratnom razdoblju, "ratne recepte" za jela, te metode preživljavanja prilikom pokušaja odlaska na poštu ili na tržnicu.
"Knjiga neće sadržavati ratnu faktografiju, niti će naglasak biti na tome. Bit će u potpunosti apolitična te ni na koji način neće biti nacionalno obojena. Takva su i pisma, na što sam jako ponosan na svoju tetu, te je moja dužnost i želja da knjiga bude isto takva.
Za svakog čovjeka, nevezano koje je nacionalnosti, vjeroispovijesti i boje kože. Ona će jednostavno opisivati svakodnevicu običnog čovjeka i njegovog nagona za preživljavanjem u najtežim ratnim uvjetima", priča pokazujući mi pismo od tete u kojem detaljno opisuje život za vrijeme opsade.
"Kruh ne dolazi jer ovamo nitko neće da vozi - opasno je"
"Pokušat ću vam opisati kako živimo. Mi smo ovdje 50 metara od prve linije fronta. Na kuću su pale samo 3 granate jer smo nekako malo uvučeni među višim kućama. U dnevnoj sobi imamo bezbroj rupa po zidovima od gelera granata i snajperskih hitaca - pa tamo ni ne ulazimo.
Prozori su popucali ili skroz razbijeni ali imamo duple sakrivene i sačuvane. Izlazak je opasno zbog snajperista koji svoj posao uzorno obavljaju. Na donji most ne možemo a na gornjem svakog dana ima par mrtvih od snajpera.
Kruh ne dolazi jer ovamo nitko neće da vozi - opasno je. I pekara je granatirana pa je kruh teško naći. Zato pečem kruh, uštipke i ostale 'specijalitete'. Sad ću na peći s drvima peći i kada ne bude struje. Brašna imamo. Neki put odem pretrčavajući opasna mjesta u jedno naselje do našeg (kao od tebe do Sajma, možda malo bliže)."
"Struje nema 15 dana, a kad će doći nitko ne zna"
"Tamo uglavnom nema ništa, ali imam jednu kolegicu kojoj ostavim novac pa ona kad nešto nađe kupi i meni. Dame vidiš kako kao gazela pretrčavam raskršća - ne bi vjerovala da je to tvoja sestra...
...nemoj se čuditi mom rukopisu. Osim ovih pisama već 9 mjeseci nisam uzela olovku u ruke, a osim toga pišem uz svijeću, jer struje nema već 15 dana, a kad će doći nitko ne zna. Uz dva ranija prekida od po 25 dana i između toga uz ogromne restrikcije kao 4 sata u 24 sata ima... to je već više od 3 mjeseca da nema struje...
...kruha nema već dvadeset dana jer pekara nema struje ni goriva za agregate ni vode ni soli ni germe. Ja imam brašna i soli i germe i pečem kruh kakav ti još nisi jela...", piše njegova teta T., prenosi 100posto.hr.
"Jučer je taj mrtav čovjek ležao 2 sata nasred dvorišta"
Ovaj projekt su, objašnjava, podržale mnoge institucije u BiH poput Muzeja ratnog djetinjstva u Sarajevu, a posebnu zahvalu iskazuje Historijskom muzej koji je ponudio punu podršku i suradnju.
"Prvo sam oprezno u početku, najbližoj rodbini i prijateljima spomenuo svoje namjere. Ohrabren njihovim reakcijama, kontaktirao sam i nekoliko institucija, za koje sam smatrao kako bi mogli biti zainteresirani za suradnju na ovom projektu.
Moram ponosno reći kako sam i u tom pogledu sa svih strana dobio pozitivne reakcije", priča Kristijan dok mi u ruke daje iduće pismo prilično potresnog sadržaja.
"Od sudbine se ne može pobjeći. Jučer popodne je u našem dvorištu od snajperista s Grbavice ubijen jedan čovjek a 3 su ranjena. Mi se provlačimo uz sami zid ograde pa iza zgrada kroz livade do mosta, onda trčimo iza nekih barikada od starih autobusa postavljenih po mostu i tako dalje na drugi dio...
Eto tako ti je u našem gradu - veselo i raznovrsno. Svaki dan neka novost - jedino što smo oguglali pa nas više ništa ne može iznenaditi. Jučer je taj mrtav čovjek ležao 2 sata nasred dvorišta. Prvih deset minuta gledali smo kroz prozor, a onda smo nastavili pričati i piti kavu."
"Moraš priznati da sam šampion u pisanju"
"Tek nakon dva sata je došao oklopni transporter. Bacili su dimnu zavjesu i izvukli i one mrtve i ranjene koji su sami sebi podvezali noge remenjem od hlača i čekali spas. Krvi je bilo malo jer ga je pogodio ravno u srce. Očito neki kvalitetni snajperista. Sad manje bacaju granate, ali su se dali na precizno ubijanje stanovništva" , piše u njemu njegova teta T.
"Pogledaj ovo", dobacuje mi pokazujući iduće pismo od tete. "U pismu od 20.1. još pitate gdje smo kad padaju granate. Iza naše kuće je Trg Pere Kosorića (sada se zove Trg Heroja). Tu dnevno padne minimum 10 granata, a prosjek je 30 komada ", piše u njemu.
Na kraju, pokazuje mi još jednu rečenicu tete iz tog jednog od svih 45 pisama koja možda i najbolje zaokružuje priču o budućoj knjizi i o svemu što čitatelje u njoj čeka: "Moraš priznati da sam šampion u pisanju. Trebala sam od početka pisati ratni dnevnik. Taj bi imao sada već puno stranica..."