Robert Dacešin (ne)obični je mladić iz Banje Luke. U svojih nepunih 30 godina života obišao je već četvrtinu svijeta. Magistrirao je ekonomiju na Sveučilištu u Bratislavi, Slovačka, a već se nekoliko godina bavi digitalnim marketingom, piše Večernji list BiH. Pokrenuo je mnogo vlastitih projekata poput najčitanijega putopisnog bloga u BiH (RIO priče s putovanja), prvoga turističkog vodiča za grad Banju Luku (Travel mapping)... Robert je dugo godina i međunarodni teniski sudac. Sudio je velikim teniskim imenima poput Nadala, Murrayja, Berdycha, Monfilsa... Pisao je Robert i o 22 načina kako unaprijediti turizam u Banjoj Luci, govori pet stranih jezika (engleski, španjolski, portugalski, talijanski i slovački), a dobio je i nagradu Grada za doprinos razvoju turizmu i sportu u Banjoj Luci. Ovaj svestrani mladić, koji će 30 godina napuniti 11. lipnja ove godine, za Večernji list ispričao je svoje priče s putovanja oko svijeta, kako su mu upravo ona postala hobi i promijenila život, ali i o perspektivama koje, unatoč svemu, nudi Bosna i Hercegovina.
Radite ono što vas usrećuje
- Sve je stvar prioriteta u životu. Moj trenutačni prioritet su putovanja i za njih izdvajam novac. No, ja ne putujem zato što je to “cool”, niti mislim da su putovanja nešto za svakoga. Najbolja stvar na svijetu je raditi nešto što te čini sretnim, a mene jednostavno sretnim čine upravo putovanja. Osjećam se lijepo kada putujem. Mislim da, ako nešto zaista želiš, uvijek nađeš vrijeme i sredstva. Uvijek. Samo je pitanje vremena. Putovati je danas lakše nego ikada prije - priča nam Robert. Pitamo ga i kada je uopće shvatio da će putovanja postati njegov život. - Još kada sam bio dijete, s roditeljima sam putovao u Tursku. Tada sam shvatio koliko me putovanja usrećuju i koliko toga sam naučio o nekoj novoj civilizaciji i samom sebi u tih desetak dana. Nigdje ne učiš toliko brzo nego kad si u nepoznatom. Mislim da će moja buduća supruga, tko god ona bude, biti mnogo zahvalna na mojim putovanjima jer sam kroz njih naučio kuhati, prati svoju odjeću i prljave čarape, snalaziti se u nezgodnim situacijama... - govori nam ovaj mladić, Robert je dosad obišao čak 47 zemalja svijeta (gotovo četvrtinu od njih ukupno 195) i 239 gradova na pet kontinenata. Bio je, osim po cijeloj Europi, i u Africi, Južnoj i Sjevernoj Americi te Aziji.
Samo prošle, 2018. godine, bio je u 11 novih zemalja, i to Azerbajdžanu, Keniji, Tanzaniji, Bugarskoj, Sejšelima, SAD-u, Brazilu, Boliviji, Čileu, Ekvadoru te za kraj godine u - Kolumbiji.
Za Večernji list otkriva i koja je država na njega ostavila najveći dojam. - Mislim da je Tanzanija zemlja koja me je najviše promijenila kao osobu. Tek kada si tamo, shvatiš koliko si sretan zbog života koji imaš doma. Postaneš biti nevjerojatno zahvalan za to što imaš. Za one male stvari na koje često i ne obraćaš pozornost, ali za koje kasnije shvatiš da si jako privilegiran što ih imaš. Što nekako podrazumijevaš da imaš vodu za piće, krov nad glavom i hranu koje te čeka na stolu. Da si zdrav i da su tvoji oko tebe zdravi. A onda vidiš koliki dio svijeta živi uskraćen za ono nama normalno. Ono najosnovnije. Afrika te baš dozove pameti... - priča nam Robert.
Snovi se ostvaruju
No, za putovanje u Brazil kaže da je bilo dokaz da se snovi u životu uvijek ostvaruju ako na njima radiš dovoljno dugo. - Naime, godinama sam planirao putovanje u svoj Rio, mjesto po kojem sam nazvao i blog. Godinama sam planirao, ali uvijek se nekako nije dalo. Uvijek sam zamalo odlazio tamo. Zato je trenutak kad sam kročio u “Božji grad”, bio zaista nekako Božji. Shvatio sam da, ako zaista nešto zacrtam, da to mogu i ostvariti, da je, jednostavno, na kraju sve do mene - otkriva ovaj mladić dodajući da se mnoge zemlje Južne Amerike standardom mogu usporediti s BiH, posebno Kolumbija i Ekvador. - Rekao bih da je omjer plaća i cijena najsličniji nama. Kvaliteta života manje-više je ista. Nerijetko se događa da u nekim zemljama svijeta vidim mali dio BiH. U Brazilu sam vidio da se krađe izbora ne događaju samo kod nas, već da je i kod njih to “sastavni dio života”. U Gruziji sam na trenutke vidio dijelove prirode identične onima iz Perućice. Mislim da je BiH kao zemlja nevjerojatna i puna potencijala, samo se trebamo bolje izbrendirati. Evo, Brazil, recimo. Rio de Janeiro je najsavršeniji grad na svijetu za mene, ali Rio je samo jedan grad. Ostatak Brazila nisu plaže, zgodne djevojke i karnevali. Ostatak Brazila ispunjen je kriminalom, korupcijom i favelama. Postoje mjesta i gradovi u koje policija ne smije ući. Vrlo mali broj gradova tamo živi kao Rio. Gotovo da ih nema. A opet, kad netko kaže Brazil, svi se samo sjete Rija. Potpuno zanemare sve probleme koje ova zemlja ima. Robert otkriva i kako se priprema za putovanja. - Prije nego odem u neku zemlju, o njoj puno čitam. No, u posljednje vrijeme prakticiram istraživati na licu mjesta i dobiti informacije od lokalaca. Obično noćim preko Couchsurfinga i tako spavam kod drugih ljudi kojima nekako najviše vjerujem da će me uputiti u pravom smjeru o tome što vidjeti u gradu. Na putovanje, osim standardnih stvari, nosim dodatni “powerbank”, jedan tanki novčanik koji ide uz tijelo ako putujem u neku “zeznutiju” zemlju, neku knjigu za zrakoplov, dosta glazbe na mobitelu, kao i malu bilježnicu u koju zapisujem zanimljivosti koje usput čujem...
Robert trenutačno radi kao “freelancer”. - Kruh zarađujem baveći se digitalnim marketingom. Konkretno, radim SEO optimizaciju i vodim društvene mreže za neke klijente. Nisam tip za ured, nekako mi je previše monoton. Glavni prioritet su mi uvijek bili slobodni dani na poslu kojih nikad nije bilo previše. Onda sam se sam pitao: Kako mogu otići u Južnu Ameriku sa samo 18 dana godišnjeg? Uvijek sam maštao da ću jednog dana uraditi nešto ovakvo i sanjao o tom danu. I znate što? Mnogo je lakše nego što izgleda. Tri godine sam sam učio ovo što danas radim i vidio da se od ovog može sasvim pristojno živjeti. Sjećam se da mi je moj prvi direktor jednom rekao: “Nije bitno što radiš, ako si pekar, stolar ili liječnik. Ako se zaista usavršavaš u svom poslu i voliš ga, uvijek ćeš moći živjeti od njega. Pa čak i ovdje.” I zaista vjerujem u to. Samo radi nešto kvalitetno i uvijek će biti rezultata. Trenutačno mi nikad nije bilo bolje. Sad i kad putujem, zarađujem. Svaku noć kad sam na putovanju, uzmem svoj laptop i oko dva sata radim za klijente. Nekad me jeftinije dođe putovati nego biti kući. Pitamo Roberta postoji li strah kad putuje u rizična područja, bilo da je riječ o mogućim zarazama, kriminalu, a, u posljednje vrijeme, i terorizmu. - Naravno da sam svjestan nekih stvari koje mi se mogu dogoditi. Kad sam bio u Nairobiju, ili kako ga tamo zovu - Najrobberyiju, nikad se nisam osjećao manje sigurnim. Jedini si bijeli čovjek kojeg vidiš tijekom dana. U pola gradova Južne Amerike mobitel ne smiješ izvaditi iz torbe kad si na ulici. Gotovo da ne vidiš osobu vani kako priča na mobitel. Policija ti nerijetko priđe i kaže ti da se čuvaš, da torbe ne držiš natrag, već naprijed. U autobusima stalno viđaš natpise da su pištolji zabranjeni i da se ne smiju unositi. Ali svjestan si tih svih stvari kad dođeš tamo. Znaš da postoje određena pravila ponašanja kojih se moraš pridržavati i jednostavno ih prihvatiš. Znaš da više nisi kući. I obično sve prođe u redu. Mislim da su ljudi kod nas malo više prepadnuti pričama da je pola svijeta opasno mjesto, da je stanovništvo “pokvareno”, da su serijski ubojice koji ti samo žele zlo, a u biti, 99% osoba koje upoznaš na putovanju, budu sjajne.
Šetnja u tri ujutro
S nekima od njih postaneš bolji nego s onima u svom gradu koje znaš godinama. I mislim da je upravo najveća vrijednost putovanja što ti otklanjaju predrasude oko mnogih stvari koje inače sam ne bi mogao pročitati ili naučiti... Za kraj nam je otkrio da, unatoč svemu što je vidio, proživio i naučio, ne želi napustiti BiH. - Ako sam u nešto siguran, to je da nikad neću otići. Mnogi se ovdje žale, ali ja sam zaista zahvalan na životu koji imam ovdje. Od svog rada već sam uspio ostvariti većinu svojih želja i živjeti život kakav sam sanjao. Zahvalan sam na sigurnosti koju imam u BiH. Spominjao sam mnogo gore sve stvari koje se događaju po svijetu. Kod nas toga nema. Nekako ti se čini normalno da u tri ujutro šetaš po gradu, ali u pola svijeta, to je nezamislivo. Pa čak i u Americi. Naš problem je to što živimo previše blizu prerazvijenog svijeta. Samo se uspoređujemo s Njemačkom, Austrijom..., a ispod nas čitav jedan kontinent živi gore nego mi. Ne kažem da je ovdje sve savršeno, no smatram da ne treba uvijek tražiti samo negativno. Treba se posvetiti sebi i krugu ljudi oko sebe i raditi. Ako radiš na sebi i ako si vrijedan, uspjet ćeš i u Americi, i u Papui Novoj Gvineji, i u BiH.