“Naš zemaljski život možemo usporediti s jednim lijepim sunčanim danom, njegovim izlaskom i zalaskom. Kad sunce izlazi, toplim zrakama obasjava, ali one su još slabe, što predstavlja sve nas kao djecu. Nakon toga ono dolazi na podne i grije svom silinom, a to smo mi svi u naponu snage kada mislimo da nam nitko nije ravan. Onda sunce polako ide prema svom zalasku i počinku. Ono grije i pred sam zalazak, ali nema one jačine kao u podne. Upravo tako je i s čovjekovim životom. Prvo je snažan, a onda se polagano gasi.” Te je riječi na otvaranju Doma za starije osobe “Vita” u Grudama 2012. godine izgovorio danas pokojni fra Ante Šaravanja, zaključivši kako i starost može biti lijepa ako se možemo o sebi brinuti ili se ima tko za nas skrbiti, kao što se za korisnike brinu u Viti u Grudama.
Ratne priče i sjećanja
Ekipa Večernjaka nazočila je nedavno obilježavanju Međunarodnog dana starijih osoba, a toliko je plesa i pjesama bilo, najukusnije hrane, da se svatko osjećao kao čovjek u najboljim godinama. Bilo je tu i svečanih proslava rođendana, a priča koju smo čuli od Stjepana Nižića iz Ljubuškog, koji je slavio 100. rođendan, je, blago rečeno, nevjerojatna. Istoga dana on je slavio i 75 godina braka sa svojom Dragicom, koja je također s njim u domu. Stjepanov život može biti predložak za hollywoodski film. U Drugom svjetskom ratu prošao je Alpe uzduž i poprijeko, liječio se u bolnici u Veroni, a rat u BiH zatekao ga je u Sarajevu. No, krenimo redom, po Stjepanovim riječima, kojem na mudrosti mogu pozavidjeti višestruko mlađi. Nekako nam je tradicionalno prvo pitanje postalo: - Kako ste? - Hvala Bogu, dobro sam, samo mi je hladno. Izgubio sam imunitet, loše iznutra stojim, znate, a što se tiče pameti, pamtim sve, pa vi pitajte što treba - govori za Večernji list Stjepan u uvodu. Rođen je u Crvenom Grmu 30. rujna 1923. - Tu je granica danas, sve je tu. A u najranijim godinama sve je bilo seljački. Ja sam otišao od kuće u 21. godini, 12. listopada 1943., i bio sam u Italiji godinu dana, ma svugdje. Alpe sam prešao sve do švicarske granice. A što mogu, tako mi je određeno bilo. Nikad nisam mislio da ću se vratiti i živjeti toliko godina, ali to je Božja providnost. Danas je drugo vrijeme. Ja sam se molio Bogu onako kako treba i kako odgovara, a vi danas možete kako hoćete - priča nam kao da pomalo kritizira današnji način života, a s obzirom na to da ni nama taj način nije nešto profinjen, jer mnogi uglavnom žive virtualne živote, hrabrimo ga da nastavi. Te 40-e su ga, kao većinu mladih, a i starijih tih godina, odvele u rat. - Ja sam bio hrvatski vojnik, život me svugdje vodio. U rujnu 1943. bio sam u talijanskom mjestašcu Riva Del Garda i zadržao se 4 mjeseca. Onda sam dobio jaku upalu pluća te sam završio u bolnici u Veroni gotovo pola godine. Računao sam da me nitko ne može spasiti, ali sam došao kući. Da me ubijete, ja ne znam kako sam došao. To je bila takva situacija da ne znaš gdje ideš. I tada su u Italiji mislili da je “finišala guerra”, da je završio rat, međutim, nije. Po povratku u Ljubuški Stjepan završava u zatvoru, i to kod Mirka Praljka. Ono što nam je Stjepan rekao praktički je svjetska ekskluziva jer o ocu Slobodana Praljka uglavnom smo čuli da je bio zloglasan. - Niste čuli za Mirka Praljka? - pita nas i na naše: - Jesmo - nastavlja: - To je otac Slobodana Praljka. Međutim, Mirkov brat bio je sa mnom tamo, u hrvatskoj vojsci, Ivan Praljak. Kad su me udbaši izveli pred Mirka, Ivan me pratio i uveo kod njega. Kad sam sjeo, Mirko me upita gdje sam bio. Ja mu kažem: - Bio sam s tvojim bratom Ivanom. Stražaru, koji je također bio tu, odmah je rekao: - Izlazi! I tako je i bilo. Stražar je morao izići. Mirko me ispitao kako je bilo, imam li još ikog svoga koga treba pustiti i pitao me bih li išao u vojsku. Ja rekoh da bih, bolje mi je i to nego da me odmah ubiju, a strijeljanje je bilo svakog jutra u 4 sata. Nas 12 natrpano u ćeliju gdje stanu 3-4 osobe. Tamo iza Općine bilo je strijeljanje, čuli smo sve... A ja sam poslan u vojsku i kažu mi jedan dan: - Ideš u Sarajevo. Niti sam čuo dobro za Sarajevo niti sam ikad bio tamo. I u otvorenom vagonu sam išao, cijelog dana putovao, onda je u Aleksinu Hanu bio prijelaz pa smo čekali drugi vlak... Došao sam u Sarajevo 24. svibnja 1945. godine. I onda su nas postrojili. Pitali su zapovjednici svakoga odakle je. Ja sam već bio dobro nasekiran od svega i toliko hrabar da mi je postalo svejedno. I ja kažem: - Ja sam rodom iz Ljubuškog. Kaže meni zapovjednik: - Zar ima netko živ tamo? Ja mu odgovaram: - Imam ja, i to sam Hrvat. Sve je umuknulo, ali me nije bilo briga, a nisu mi uzeli za zlo. Tu sam ostao, tri godine bio je uvjet da budem u vojsci, takav je bio zakon, kad se nađeš tu, moraš biti. Čim su prošle 3 godine, ja sam dao otkaz i otišao raditi na Željeznicu. Kad se napravila željeznička pruga Šamac - Sarajevo, prešao sam tu raditi kao vlakovođa i ostao do svoje mirovine 13. veljače 1983. Tu sam živio sa ženom i djecom, a onda je stariji sin umro 6. listopada 1985. godine - prisjeća se u razgovoru za Večernji list.
Ljubav traje 75 godina
Dok slušamo ratnu priču, pitamo ga gdje je upoznao svoju Dragicu jer ipak smo došli i u povodu ljubavne priče koja traje 75 godina. - U Sarajevu sam je upoznao, a ona je rodom iz Trebižata kod Čapljine, ali, kako je u Hercegovini vlada glad, dolazila je u Sarajevo u berbu kukuruza. Bila je jedna uzana stanica i tu smo se upoznali - priča nam. Međutim, ni nakon toga nije išlo sve glatko. Prvo su se vjenčali u općini, a onda poslije i u crkvi, ali... - Tada je bilo bolje otići u smrt nego se vjenčati odmah u crkvi, ali 12. lipnja 1949. smo i to učinili, a prije toga vjenčani smo u općini. Vjenčali smo se crkveno u Čapljini. Htjeli smo to učiniti na Humcu i platili smo župniku da se to obavi, ali nije nas vjenčao, nešto je bio naklonjen Vrgorcu, valjda jer je tamo bila partija, što ti ja znam, ali to nigdje nije objavljeno bilo, čak ni Općina nije objavila da smo se tu vjenčali. Kad sam bio pred mirovinom, došao sam u Ljubuški, gdje su mi rekli da nisam oženjen i stvarno to nije nigdje bilo upisano. Jadi su to bili, budite uvjereni - priča za Večernjak Stjepan. Traume iz jednog rata nije zaboravio, a u mirovini ga je dočekao drugi. - Supruga i ja sve smo poteškoće preživjeli, i taj rat u Sarajevu. Ne daj vam Bože biti u svemu tome, a svugdje sam bio. Išao sam i kroz tunele Sarajeva i ispod zračne luke. Išao sam u Živogošće ženi nešto donijeti, a u stanu je bilo -15, nigdje prozora, Srbi su sve polupali... Mlađi sin napustio je Sarajevo 1998. godine i otišao u Australiju. Za kratko je vrijeme naučio jezik, radio je u gradskom prometu i nama slao svaki drugi mjesec po 1000 dolara, a i našao nam je ovaj dom. Malo je takve djece - s ponosom će nam Stjepan. Proslavio je 100. rođendan i 75. obljetnicu braka sa svojom Dragicom. Prošao je kroz bure i oluje. - Došao sam ovdje 18. ožujka ove godine, a sin mi je našao dom. Kazao mi je: - Tata, ima u Ljubuškom dom, ali u Grudama je bolji, a tako i jest. Ovdje nam je lijepo i ja sam do smrti ovdje. Ništa mi ne nedostaje, nego mi je žao što mi je oslabio imunitet pa sam slab iznutra i ne mogu trpjeti hladnoću. Meni je vani 10 minuta kao da sam godinu dana, ali pamet me služi - priča Stjepan, vojnik, vlakovođa cijelog radnog vijeka koji se brinuo o 2000 putnika, čovjek koji je preživio dva rata. - Mirovina mi je nakon svega bila 380 KM, a sad je nešto porasla, ali sve je to onako. Kad bih platio lijekove, ništa ne bi ostalo, pa da nije sina u Australiji, ne znam biste li sada sa mnom i suprugom razgovarali. Uglavnom, ja sam zadovoljan. I moja supruga je bistrog razuma. Mnogo je doprinijela što smo tolike godine zajedno - s radošću zaključuje Stjepan, a dok se pozdravljamo, govori mi da će mu u posjet doći nevjesta, supruga starijeg sina koji je preminuo, zatim unučad i praunučad..., a zvat će i sin iz Australije koji se redovito raspituje za svoje roditelje.