Pršut ostaje pršut, nezamjenjiva delicija za gozbe, manifestacije i blagdane u Hercegovini.
Nekad su se za te prigode sušili i čuvali po godinu - dvije. Prava katastrofa za domaćina bila je ako se pršut, odnosno pršuti, pokvare, a znalo se i to dogoditi, bilo zbog nedovoljnoga cijeđenja, južne godine, slabih drva (najbolja za sušenje pršuta je suha grabovina), napasnih muha i slično. Danas taj posao olakšavaju pršutane.
Jedna od njih, u Vodicama kod Ljubuškog, u vlasništvu je Srećka Brkića koji nam govori je li se pandemija odrazila i na pršute.
- Na pršut ne, njemu ne može ništa smetati, ali jest na nas. Sve je bilo stalo, sada je malo oživilo, zadovoljavajuće je - kaže Srećko. - Pršutu od godinu do godinu i pol dana kreće kvaliteta uzlaznom putanjom, nakon godinu i pol kvaliteta mu se lagano obara. Htjeli, ne htjeli, moramo ga potrošiti na bilo koji način - kaže te odgovara smanjuje li se proizvodnja.
- Pa i nije. Mi za sada ne vidimo da se tu nešto promijenilo. Pršuta ima, nose ga iseljenici. Prije su iz Njemačke donosili alat, sada nose pršute u Njemačku - govori te objašnjava i od koje je svinje pršut najbolji. - Mislim da je najvažnije da je svinja dovoljno stara, da je godišnjak, a o vrsti bismo mogli razgovarati malo dulje. Netko voli da je pršut malo masniji, netko da je manje mastan, to je stvar ukusa, ali sa starošću svinje, dobivamo na kvaliteti.
Važno je, kao što sam već rekao, da je svinja godišnjak, znači da ima godinu dana, sve drugo je popratno i manje bitno. Bitno je i da je svinja jela domaću hranu, da u njoj nema antibiotika. Ako je domaća hrana, podrazumijeva se da je bez antibiotika, to je najvažnije - govori nam još jednom Srećko Brkić u čijoj se “Buri” u Vodicama kod Ljubuškog suše pršuti.
Dakle, za pršute u Hercegovini, kako smo na početku kazali - tu neizostavnu deliciju u svim prigodama, kako stvari stoje, zasad nema zime, ako bude trebalo, uvozit će se i sušiti, samo pršuta mora biti.