Tirol se nalazi na zapadu Austrije, a glavni grad je Innsbruck, svjetski poznat po sveučilišnom centru, te mjestu gdje su već dva puta održane Zimske olimpijske igre. Smješten u dolini rijeke Inn, grad je ime dobio po toj reci, dok dio imena grada “bruck” dolazi od njemačke riječi brücke (most), tako da Innsbruck zapravo znači “most preko Inna”. Teško bi bilo samo pobrojati, a kamoli opisivati sve kulturne i povijesne znamenitosti grada. Međutim, jedna od zanimljivih pojedinosti ovog grada, svakako je ljevaonica zvona obitelji Grassmayr, čija zvona zvone na crkvama diljem svih kontinenata, a tradicija njihove izrade traje više od 400 godina. Malo se tko može pohvaliti ovako dugom tradicijom, koja je prenošena s koljena na koljeno ove obitelji.
Tajna kao nasljedstvo
Što uopće znamo o crkvenom zvonu izuzev onih najosnovnijih činjenica da se njegovom zvonjavom vjernici pozivaju na molitvu, te se shodno tome označava i doba dana, vrijeme, ura, dnevni, godišnji i životni ciklusi i događaji u životu puka. Mnogima je poznata također i činjenica da je pjesma zvona gotovo zanijemjela tijekom Prvog svjetskog rata bivajući nadjačavana paljbom teških topova načinjenih, da apsurd bude veći, upravo njihovim topljenjem. Proces izrade zvona, bez sumnje, u sebi baštini tisućljetno iskustvo vrhunskih majstora i kao takvo predstavlja tajnu koju je majstor zvonoljevač ostavljao svojim nasljednicima kao najveće blago i najdragocjeniju baštinu. S „dubokom unutarnjom čežnjom da postanu Stradivari među zvonima” Peter i Johannes Grassmayr su sa svojim timom fokusirali istraživanje i već godinama rade najmanje jedan pokus mjesečno u cilju razvoja kvalitete svojih proizvoda, u suradnji sa sveučilištima i tehničkim institutima. Razigrana znatiželja da se primijene moderni alati (npr. temperaturni tijek metala, računalne simulacije za oblike i tonove), kao i istraživanje u starim zanatskim dokumentima, značajno su promijenili kvalitetu zvona. Tako su braća Grassmayr živeći tradiciju unaprijedili postupak izrade kalupa zvona od gline koji se primjenjuje u ljevaonici Grassmayr. Budući da zvona koja osobito duboko zvone teže više tona, zvonoljevaonica Grassmayr lijeva za orkestre posebne orkestralne zvučne zdjelice od bronce, koje simuliranju zvuk zvona i zahvaljujući svojoj manjoj težini jednostavnije su za transport.
Određivanje tona
Svakako tehnologija lijevanja zvona i danas je tajna, ali se u muzeju Grassmayr mogu doznati neke pojedinosti vezane za njihovu izradu. Naime, svako lijevanje počinje posebnom molitvom i blagoslovom kako bi zvona uspjela. Zatim se mjeri temperatura koja iznosi 1200 °C te se pravi prvo probno lijevanje u male kalupe. Onda se prelijeva bronca u kotao iz kojega se zatim dalje prelijeva u kalupe.
Prije nekoliko godina prvi put u povijesti obitelji Grassmayr lijevalo se osam zvona u jednom danu. Današnji Grassmayri pripadaju šestoj generaciji ove obitelji koja od 1599. godine lijeva zvona. Onda su lijevali zvona samo za susjedne zemlje, a danas njihova zvona zvone na svakom kontinentu. Prolazeći kroz mali muzej, ipak se mogu doznati zanimljivi detalji vezani uz cijelu proceduru pravljenja zvona. Od pravljenja prvog kalupa, do mjerenja promjera, visine, pa do najzanimljivijeg dijela, a to je određivanje tona (zvuka) zvona.
Zvono je glazbeni instrument. Priča o tonu je posebna i jer se radi o jednoj šesnaestinki tona. I kad lijevanje završi, ni tada nije sigurno da će ton uspjeti, a ako ne uspije, onda se cijeli proces vraća na početak. Zvona obitelji Grassmayr zvone na mnogim crkvama u BiH, između ostalih u Sarajevu, Kupresu... Također, zanimljiv je i podatak da je prvo zvono izliveno u Grassmayru za Bosnu otišlo još za vrijeme turske vladavine. Put zvona iz Innsbrucka do Bosne nimalo nije bio lak, a mogao je bosanske ujake stajati i života. S obzirom da su Turci zabranili da zvona zvone, a pogotovo da se uvoze, bosanski ujaci su se ipak dosjetili kako bi bilo najbolje prevesti zvono u Bosnu, te su zvono stavili u jednu bačvu piva i tako ga dopremili u Bosnu.