Hercegovina i Ljubuški dostojanstveno su u nebo ispratili svoga Radoslava Dodiga, nenadmašnog i neponovljivog erudita, čovjeka-enciklopediju, kralja znanja i viteza duha. Radoslav je napustio ovaj svijet i svojim dolaskom obogatio svoje novo prebivalište u kojem se više cijene pamet i znanje, renesansni duh, moral i humanost. Opet se ponavlja ona stara misao koja govori o tome kako hrvatska smrt ima možda i previše ukusa. Znalo se da je Radoslav bolestan, ali Ljubuški i Hercegovinu teško je potresla vijest da ih je napustio taj jedinstveni erudit, klasični filolog, poliglot, arheolog, etimolog, povjesničar, vrsni kolumnist, britki polemičar, intelektualac od glave do pete i dobri duh Hercegovine. Među brojnim neutješnim Radoslavovim prijateljima je i Ivan Vukoja, ravnatelj HNK Mostar: “Otkad mi je Ivo Lučić javio da je umro Radoslav Dodig, preplavljuje me osjećaj dvostruke praznine. S jedne strane, kao njegov dugogodišnji poznanik, suradnik i prijatelj, osjećam to kao vlastiti, duboko intimni gubitak. Kao emotivnu prazninu, kao da je jedan organ u mome tijelu otkazao, odvojio se od cjeline. I više nemam organ, nego rupu, prazninu. S druge strane, tim gubitkom pogođen je i onaj dio mene koji pripada zajednici, društvenom okviru koji smo Radoslav i ja, i mnogi nama dragi ljudi, dijelili, ali i gradili. Razmišljam o tome koliko bi Ljubuški bio siromašniji da Rade nije u njemu živio. Razmišljam o tome koliko je volio Hercegovinu, što je sve za nju napravio i koliko joj je značio. Razmišljam koliko smo bili ponosni na njega, ponosni što je na neki način bio naš, što je kao takav postojao i sve nas koji smo bili ponosni na njega činio boljim, sretnijim, svjesnijim i odgovornijim ljudima. Veličinu i značaj nekog čovjeka shvatite tek kada doživite kolika praznina nastaje njegovim odlaskom”, kazao je Vukoja.
Volio je Dodig ići i onako “uz dlaku” pa mu se tako zvala i kolumna u “Večernjaku”. Pisao je za brojne novine, časopise, portale… Uvijek bistro, britko, jednostavno pitko i čitko, nadasve duhovito. Ožalošćeni su Dodigovi radni kolege u Hrvatskim telekomunikacijama, kolege profesori i njegovi bivši učenici u Metkoviću.
Magistrirao arheologiju
Radoslav Dodig rodio se 1954. u Prologu u općini Ljubuški. Osnovnu školu završio je u Velikome Prologu, a Nadbiskupsku sjemenišnu klasičnu gimnaziju u Splitu. U generaciji koja je tu gimnaziju upisala 1968. godine bio je i – Ivo Sanader! U Wikipediji stoji da su toj generaciji pripadale mnoge istaknute ličnosti, a među njima navodi se i Radoslav Dodig. Postoji i informacija kako su Sanader i Dodig bili najbolji učenici te vrsne generacije Nadbiskupske klasične gimnazije u Splitu! Klasičnu filologiju studirao je na Filozofskom fakultetu u Skoplju jer se u komunističkoj Jugoslaviji jedino u Skoplju mogao upisati fakultet nakon završene sjemenišne gimnazije. Magistrirao je na području arheologije, a bio je spremio i doktorski rad, no višegodišnja borba s karcinomom pluća onemogućila mu je nastaviti svoj akademski put.
Bio je dugogodišnji profesor latinskoga jezika u Metkoviću. U drugoj polovini osamdesetih honorarno je predavao grčki i latinski u Centru za usmjereno obrazovanje u Metkoviću, a 1991. godine u toj školi dobiva stalno radno mjesto. Već 1992. godine prelazi u Gimnaziju Metković, u kojoj sve do 2008. godine mnogobrojne naraštaje poučava latinski jezik. Kao klasični filolog “čeprkao” je po starogrčkom, latinskom, sanskrtskom i drugim jezicima kako bi došao do podrijetla naziva gradova, pokrajina, država… Slušali bismo ga kao djeca, učili od njega, poticao nas je na razne teme. Bio je britak kritičar, ali znao bi nazvati autora i pohvaliti tekst koji bi mu se svidio.
Široka javnost pamti ga kao dvostrukog pobjednika kultne “Kviskoteke”. Mirko Miočić koristio ga je kao “džoker nazovi” u HTV-ovom kvizu “Milijunaš”. Robert Pauletić nazvao je Dodiga najvećim pobjednikom u povijesti kvizova. Na svome Facebook profilu Pauletić je napisao: “Miočić je sezone 1986. uništavao kviskotekašku konkurenciju (na početku bila su nas ukupno 64 najbolja!) u ‘Igri pitanja i odgovora’ (što se kvantuma općeg znanja tiče, Mirko je oduvijek nedostižan), ja sam nešto skupljao bodove na I.Q., ‘Igri mozgalica’, ali nas je u davnom mitskom superfinalu 1986. godine obojicu pobijedio velemajstor ‘Igre asocijacija’ Radoslav Dodig. Čak sam Dodigu u tome superfinalu uspio pogoditi dvije od četiri asocijacije, ali onda je on ubacio u najvišu brzinu, pogodio ostale dvije asocijacije nevjerojatno rano (i to s kviskom), i otišao na blizu 100 bodova. Kasnije smo ga Miočić, Jasenka Staničić i ja stizali, došli smo čak vrlo blizu, ali konačni rezultat bio je: Dodig 98, Pauletić 90, Miočić i Staničić po 87 bodova. Ostat će zapamćen onaj usklik voditelja Olivera Mlakara: ‘Dodiže, Dodiže, bodove podiže!’. Nema više Kralja asocijacija! Respekt, profesore, počivaj u miru!“
Oliver Mlakar bi se znao raspitivati o Radoslavu Dodigu, tom jedinstvenom vitezu znanja. Mlakar bi se sjetio i prof. Joze Marića, još jednog Hercegovca koji je također uspješno nastupao u kultnoj “Kviskoteci”.
Radoslav je bio nadasve duhovit čovjek. Ljubušacima će u sjećanju ostati njihov Rade kao nezaboravni “meštar ljubuških maškara”. Do suza bi nasmijavao svoje Ljubušake, kao i svoje učenike u metkovskoj gimnaziji. Šalu na stranu, ali Dodig je bio meštar nad meštrima u svemu što se tiče filologije, arheologije, klasike, helenistike, povijesti, posebno one hercegovačke. Njegova knjiga “Kulturno-povijesni vodič kroz Hercegovinu i Bosnu” (ogranak Matice hrvatske u Čitluku, 2010.) posebno je vrijedan sažetak kulture i povijesti Zemlje hercegove. Napisao je tisuće znanstvenih i novinskih tekstova o tim temama, istraživao humske bilige, ostatke hercegovačkih gradina…
Gorostas znanja
Dodig je sanjao demokraciju i njezinim dolaskom priključuje se Hrvatskoj demokratskoj zajednici i kao predstavnik HDZ-a postaje predsjednik Vijeća građana u bosanskohercegovačkom Parlamentu. Ivan Bagarić, koji je s Dodigom bio u bh. Parlamentu, na portalu Tomislavcity, između ostaloga, piše: “S aureolom nedvojbenog viteza znanja divili su mu se svi, a mi hrvatski zastupnici na njega smo bili ponosni. Za razliku od brojnih političara (koji se vide samo u politici i pod svaku cijenu), Radoslav Dodig bio je čovjek u politici. Ovaj nenametljivi i blagi gorostas znanja bio je istinski humanist, kršćanin pun ljubavi prema svima (drugima i drukčijima), osjetljiv i jedino netrpeljiv prema neznanju i gluposti. Sjećam se kako su samo izgledali skupštinski materijali nakon njegovih korekcija stila i svih mogućih pravopisnih pogrešaka. Radoslav je ispravio i Deklaraciju o neovisnosti BiH, čije smo donošenje potaknuli upravo mi, hrvatski zastupnici, a izglasovali je zajedno s Bošnjacima i ponekim srpskim predstavnikom. A upravo je Deklaracija bila preduvjet za kasnije proveden referendum o neovisnosti.
Stoga, ostaje odgovornost na svima, i BiH kao državi, da ispravi pogreške (nepravdu!) prema narodu koji joj je u ključnom trenutku udario temelj državnosti (o čemu upravo u svojoj knjizi piše Ivan Vukoja). Radoslavov ovozemni odlazak nenadoknadiv je gubitak, ne samo za obitelj i njegov voljeni Ljubuški, nego i za narod. Životna (o)poruka Radoslava Dodiga jest da se ne smije čekati ‘ispravak nepravde’, nego valja upotrijebiti znanje kako bi se taj ispravak i dogodio”.
Puno je još toga vezanoga za Dodiga, jedinstvenog, sjajnog viteza duha, velikog učitelja Hercegovine. Valjalo bi na jednu veliku “hrpu” prikupiti sve ono što je Radoslav napisao i pomno proučavati. Ima se što naučiti, nismo ga bez razloga u šali zvali “Rade koji svašta znade”! Znanje je moć, a Radoslav je bio – najmoćniji!
Ako ćemo humanizam logikom povijesnog iskustva definirati kao težnju za nasljedovanjem antike, odnosno grčke i rimske kulture, onda ćemo teško pronaći većega humanista od Radoslava Dodiga. Ako bismo taj pojam sveli na vjeru u ljudski razum i dostojanstvo čovjeka, ni tada on neće puno zaostajati, makar to traži i kraće objašnjenje. Ne mogu se sjetiti nikoga tko je poput Radoslava kontinuirano, strpljivo, bez prigovora i s beskrajnom ljubavlju, brinuo o svojim bližnjima, o onima koji su doista trebali pomoć. Ali, isto tako, rijetko bi tko tako odlučno i otresito odbijao svako prenemaganje, neutemeljenu kuknjavu i glumatanje žrtve iza čega su se obično krili lijenost i prizemnost.
Koristio je talente koje mu je Bog dao na najbolji mogući način. Golemo znanje koje je stekao u školama i na sveučilištima od Prologa, Vrgorca, Splita, Skoplja, Zagreba i Zadra, pa do onih na kojima je i sam predavao, od Teslića do Metkovića i Mostara, nesebično je dijelio svima kojima je znanje trebalo. Pisao je znanstvene i stručne članke, dopisivao za novine i portale. Tijekom vikenda satima je strpljivo i uz neskriveno zadovoljstvo na jutarnjim ili popodnevnim kavama (uz mali kompletić) objašnjavao sugovornicima specifičnost pridjeva treće deklinacije u latinskom jeziku, opisivao insignije rimskih legija i sastave kohorti, napise s rimskih stela i s humskih biliga ili uz zarazni smijeh i neskriveno oduševljenje prepričavao zgode poput one o posebnom keltskom “kultu kobile” koju razumiju samo privilegirani pripadnici njegova najužeg društva, koji su s njim obilazili brda i doline našega zavičaja u potrazi za slovima i crtežima, za porukama koje su nam naši davni predšasnici ostavili.
Lišen oholosti, ali i s jasnim osjećajem za red, svakoga je poštovao i nikome nije podilazio. Bio je kritičan. Posebno osjetljiv na nekompetentnost, nered, površnost, nametljivu glupost i šarlatanstvo. Bio je do dirljivosti dobrohotan i susretljiv prema raznim “kulturno-umjetničkim” diletantima, sanjarima, Božjim stvorenjima, zaljubljenicima u lijepo, ali i nemilosrdan prema tumačima “apsolutnih istina”, otkrivačima “neotkrivenih tajni”, ignorantima, krivotvoriteljima – “bosanskim” stećcima i piramidama, “hercegovačkim” trojama, prema “prodavačima magle”, kako ih je obično zvao.
Kritičan prema društvenim i političkim eksperimentima, prema vlastima i autoritetima, uglavnom je bio u njihovoj nemilosti. Čak i onda kada je i sam tu vlast ili autoritet na neki način predstavljao. Osuđivao je dominantnu političku praksu donošenja nepromišljenih i ishitrenih političkih odluka – nazivajući to “politikom na što se umetne” – koja se vodi “hladnih nogu i vrućih glava”, umjesto da bude obrnuto. Zapravo se u politički ambijent nikada nije uklapao, baš kao što se ni masivni antički (ili antikni) komad namještaja ne može uklopiti u ubožni provincijski ured.
Sklopio je Radoslav knjigu ovoga svijeta. Sve je vidio što se ovdje imalo vidjeti. Ako je i ostala neka tajna koju nije dokučio ili neko slovo koje nije pročitao, pročitat će ih i otkriti oni koje je iza sebe ostavio. Oni na koje je prenio žar koja nikada neće malaksati, plamen koji se nikada neće ugasiti.
Radoslav Dodig je golemo ljudsko prostranstvo. Samo za ljudske slabosti, poroke i mržnju, nije bilo mjesta u tom prostranstvu. Potresla me vijest o njegovoj smrti. Već sam bio potresen prije mjesec dana kad mi se nije javio na telefon. Znao sam: nije dobro! Smrt takvog čovjeka je nacionalna žalost.
Dodig je bio čovjek-misao: još je za života lebdio iznad nas, na nekoj drugoj razini.
Dodig je bio čovjek-dostojanstvo: nije padao ni kad je bio ponižavan. U poniženju se ljudsko dostojanstvo najsnažnije očituje. Dodig je bio čovjek-oslonac: poznavati ga značilo je imati sugovornika, imati otvorenu riznicu neizmjernog blaga. Radoslav Dodig je “bilig” našega doba. Postojan kao “humski bilizi” koje je neumorno istraživao.