U redovima za hranu stoje samci, obitelji s više članova, samohrani roditelji, stariji sugrađani. Siromaštvo je problem s kojim se Hrvatska bori već dugo, a koronavirus i potres samo su pogoršali situaciju.
Koronakriza, potres, ali i zima koja je svakim danom sve bliže, kao i sve izraženija komponenta nezaustavljivog starenja stanovništva u Hrvatskoj, samo su dodatno produbili već aktualan hrvatski problem, siromaštvo. Posljednjih godinu dana, kažu za 24 sata iz pučkih kuhinja diljem gotovo cijele zemlje, povećao se broj korisnika. Sve je više potrebitih ljudi koji si ne mogu samostalno priuštiti obrok, pa su primorani otići u pučku kuhinju.
Kriterija i pravila gotovo da ni nema. U redu za tanjur, najčešće toplog variva, uz kakvu skromnu salatu i komad kruha, danas, češće nego ikad prije u našoj zemlji, stoje samci, mladi ljudi, stariji, višečlane obitelji, samohrani roditelji…
U Hrvatskoj postoje dvije vrste pučkih kuhinja – gradske, čiji su osnivači gradovi, te karitativne, odnosno crkvene pučke kuhinje. U Zagrebu su to, primjerice, novootvorena pučka kuhinja na Svetom Duhu, zatim ona u Jukićevoj, koju vodi samostan misionarki ljubavi – sestara Majke Tereze, i tome slično. Državne ne postoje. Pravo na prehranu u pučkoj kuhinji ostvaruju korisnici zajamčene minimalne naknade.
“Pučke kuhinje zapravo su lokalne, veliki gradovi imaju zakonsku obavezu organizirati pučku kuhinju, no nažalost ne drže se svi tih propisa. U Zagrebu je još dobro. U manjim sredinama to je druga priča”, kaže za 24 sata Sanja Blažeković iz Hrvatske mreže za beskućnike.
Ističe veliki problem upravo zagrebačkih “javnih kantina”. Naime, pravo na obrok u pučkoj kuhinji u Zagrebu mogu ostvariti isključivo ljudi koji imaju prebivalište u Gradu Zagrebu, a prema procjenama, čak tridesetak posto beskućnika u glavnom hrvatskom gradu dolazi iz ostalih dijelova zemlje, pogotovo iz Slavonije. Nerijetko, dodaje, iz slavonskih područja u kojima nema pretjerano razvijenih socijalnih usluga dođu u Zagreb, gdje postoje i pučke kuhinje, i socijalne samoposluge, i slično.
“Ta tehnikalija o prebivalištu stvarala je vrlo velik problem, pogotovo nakon što je tek počela pandemija. S kolegama sam imala mnogo sastanaka, apelirali smo da se bar u tom vremenu svima omogući prehrana, bez obzira na mjesto prebivališta. Međutim, nikad nije došlo do dogovora. Također, u vrijeme lockdowna, kako je bio obustavljen javni promet, pučke kuhinje bile su dislocirane, pa je i to bio velik problem koji je dodatno otežavao situaciju”, kaže Blažeković.
Ističe i kako pučke kuhinje imaju plemenitu svrhu, no u njima je svakom korisniku omogućen tek jedan obrok na dan, a dobro je poznato, dodaje, da svatko treba tri cjelovita, kvalitetna obroka na dan. Zbog toga su se iz Hrvatske mreže za beskućnike nedavno organizirali te sa suradnicima i udrugama dijelili obroke dva puta na dan u Jukićevoj, na lokaciji još jedne zagrebačke pučke kuhinje. One, gledajući na razini cijele zemlje, najbolje funkcioniraju u Istri i na Kvarneru, odnosno u Rijeci, smatra Blažeković.
“Posebno bih istaknula Rijeku. Kad je počela pandemija korone, bilo je bitno da, osim nas udruga, i lokalna samouprava pravodobno reagira u svim tim novim uvjetima i okolnostima kako bismo ‘ostali na nivou’. Stvarno, u Rijeci je to bilo super odrađeno”, kaže.
S druge strane, Slavoniju ističe kao potencijalno problematičnu. Bez sumnje, taj dio Hrvatske danas je najpotrebitiji, kaže.
“Slavonija je uistinu u najlošijem stanju. Najviše beskućnika koji su u Zagreb stigli iz drugih krajeva upravo su iz Slavonije. Ono što znam jest da na razini cijele Slavonije Osijek ima prihvatilište i da je nedavno, u posljednjih nekoliko godina, otvoreno nešto novo u Slavonskom Brodu. I to je to, nažalost – kaže naša sugovornica. Stanje u slavonskim pučkim kuhinjama provjerili smo u Gradskom društvu Crvenoga križa Osijek, koji djeluje na području Osijeka i sedam okolnih općina. Potvrđuju nam navode Hrvatske mreže za beskućnike. Korona je, kao i potres, prouzročila povećanu potrebu za uslugama pučke kuhinje. Ono je bilo posebno vidljivo u doba potpunog zatvaranja, odnosno lockdowna. Kad se gleda, primjerice, Osječko-baranjska županija, udio starog stanovništva sve je veći”, ističe Martina Hećimović, v.d. ravnateljice Gradskog društva Crveni križ.
“Gledajući ukupno stanovništvo, trenutačno u njemu više od 22 posto udjela čini dobna skupina iznad 65 godina. Dojam je da je potreba povećana i realno stanje na terenu je takvo da treba zadovoljiti veće potrebe korisnika. Pružatelji socijalnih usluga uspijevaju zadovoljiti potrebe velikog dijela, iako uvijek ima prostora za napredak”, ističe Hećimović.
Dodaje kako je, s obzirom na covid i starenje stanovništva, u osječkoj pučkoj kuhinji Crvenoga križa došlo do povećanja potrebe za pripremom toplih obroka. Na tom je području i sve više starijih ljudi koji su ili samci ili im zdravlje, a nerijetko i financije, ne dopuštaju samostalnu pripremu obroka. Situaciju dodatno otežava to što je ta konkretna pučka kuhinja funkcionirala tako što je dio korisnika dolazio po hranu, a nekim su je korisnicima djelatnici dostavljali na kućnu adresu.
“Korona nas je navela na drukčiji način organizacije rada. Sad sve obroke dostavljamo, što, naravno, zahtijeva veće resurse, i više vozila i više zaposlenika. Morali smo se reorganizirati. Bilo je izazovno, ali smo uspjeli. Međutim, ako bi se sad odjednom enormno povećala potražnja, iskreno govoreći, ne znam bismo li uspjeli zadovoljiti potrebe”, kaže Hećimović i otkriva da uglavnom pripremaju variva i jela “na žlicu”. Organizacija jelovnika prati zdravstveni, ali i dio vjerskog segmenta.
U Osijeku skuhaju od 200 do 220 obroka na dan, a dolaskom zime Gradsko društvo Crvenoga križa, u suradnji s drugim organizacijama, pokušava osigurati topli obrok i svim drugim umirovljenicima na tom području.
Ljeti potreba za pučkim kuhinjama uvijek jenjava jer je u gradovima mnogo manje ljudi, a potvrđuje to i Mišo Lukačević, pomoćnik ravnatelja Caritasa Đakovačko-osječke nadbiskupije. Osim pučke kuhinje u Osijeku, ista organizacija drži i onu u Vinkovcima, gdje svakodnevno, uz regularnih dvjestotinjak obroka, pripremaju dodatnih pedesetak obroka za Vukovarce. “Naš broj korisnika malo se povećao, približno je jednak kao prije, s malim povećanjem”, ističe Lukačević.
Iz Gradskog društva Crvenoga križa Dubrovnik nedavno su istaknuli kako je, u odnosu na 2019., lani na popisu korisnika socijalne pomoći bilo čak 300 ljudi više. Takvu potražnju ne pamte. “Bilo je ovako u vrijeme Domovinskog rata, kad je ovdje bilo mnogo prognanika i izbjeglica, ali što se tiče korisnika humanitarne pomoći, nikad nije bilo ovako kritično. Samci, dvočlane obitelji, samohrani roditelji, obitelji s više djece… Nema pravila”, istaknula je Katija Damjanović.
Dojam možda može prevariti, ali zato brojevi ne lažu. Samo u Zagrebu pravo na prehranu u pučkoj kuhinji ostvaruje više od 1940 korisnika, pa tako u blagovaonicama, primjerice, Ustanove Dobri dom Grada Zagreba, svakodnevno kuhaju oko 2000 porcija hrane. Gradski ured za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom, u čijoj su nadležnosti zagrebačke pučke kuhinje, napominje i kako Ustanova Dobri dom za korisnike Prihvatilišta za beskućnike Gradskog društva Crvenoga križa Zagreb osigurava svakodnevno jedan obrok, odnosno ručak.