Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine je sredinom srpnja ove godine ponovno pokrenulo istragu o jednom od najtežih ratnih zločina počinjenih u proteklome ratu protiv Hrvata, a riječ je o likvidaciji četvero zarobljenika, trojice sinova i supruga Sarafine Lauš iz Travnika, nakon što je slučaj ekspresno brzo otvorilo i zatvorilo Županijsko tužiteljstvo u Travniku, piše Večernji list BiH. Da je istraga ponovno aktivna, doznali su predstavnici stradalničkih i braniteljskih udruga tijekom sastanka s vodećim ljudima Odjela za ratne zločine Tužiteljstva Bosne i Hercegovine.
Nijem i Haag
Naime,Tužiteljstvo u Travniku je tijekom prošle godine gurnulo u ladicu slučaj likvidacije zarobljene braće - Miroslava Lauša, koji je imao 22 godine, Fabijana, koji je bio 32-godišnjak, i Dragana, koji je imao 34 godine. Njihov otac Ivo ubijen je u 54. godini. Svi oni ubijeni su kao zarobljeni civili od 8. do 10. lipnja 1993. godine u mjestu Čukle kod Travnika. Sarafina Lauš, čija su trojica sinova i suprug ubijeni, odvedena je u logor u Zenici, gdje je bila zatočena 11 mjeseci. Tužiteljstvo u Travniku nije pronašlo dokaze kako bi procesuiralo odgovorne za ovaj zločin iako je o njemu svjedočila sama Sarafina, a dostavljeno je i više dokaza o tome tko je odveo njezine sinove i supruga. Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine sada čeka da mu se dostavi cijeli spis iz Županijskoga tužiteljstva, a koji sadrži što je sve do sada učinjeno, kao i potencijalne tragove o cijelom slučaju. Identičan odgovor o zatvaranju predmeta dobila je i Anica Jurić iz Kaknja kojoj su također pripadnici bošnjačke Armije BiH pred očima ubili trojicu sinova i supruga. Prije 30 godina, 13. lipnja 1993. godine, u agresiji Armije BiH na Hrvate Kaknja, u kojoj je sa svojih ognjišta protjerano 11 tisuća kakanjskih Hrvata, 102 su ubijena, a 22 hrvatska sela spaljena. Krvnici s maskama na licu došli su i pred kuću Anice i Jure Jurića u selo Kovače. Pred očima su Anici ubili svu djecu, sinove Stjepana (1968.), Ljubomira (1972.) i Dragana (1973.), kao i supruga Juru (1941). Nitko od njih nije imao oružje ni vojnu odoru na sebi. Tada je i ona ranjena, kao i njezina nevjesta. Zajedno s tisućama drugih prognani su sa svojih ognjišta. I ovaj je predmet Tužiteljstvo Bosne i Hercegovine ranije proslijedilo Županijskom tužiteljstvu u Zenici, no ni tamo nisu mogli doći do počinitelja ili nalogodavaca zločina. Nažalost, upravo su ovakav epilog najavile heroine posljednjeg rata Anica i Sarafina, čime su iskazale ozbiljnu sumnju u iskrenost pravosudnih institucija da se rasvijetle zločini počinjeni nad njihovom djecom i muževima.
Odsijecanje glave sabljom
Njihovo stradanje nije zanimalo ni Haaški sud, koji je pak u nekoliko presuda protiv hrvatskih vojnih i političkih dužnosnika naveo kako su Hrvati sami sebe prognali s područja središnje Bosne. Gotovo identičan rukopis pravosudnih institucija mogao se vidjeti i prigodom procesuiranja slučaja ritualnog ubojstva, odsijecanja glave sabljom Dragana Popovića u središnjoj Bosni 1993. godine po uzoru kako su to poslije izvodili i pripadnici ISIL-a i Al-Kaide. Ovaj je zločin po nagovoru stranih mudžahedina počinio tada lokalni Bošnjak koji je također bio pripadnik postrojbi Armije BiH. Taj zločinac, međutim, iz nepoznatih razloga nije procesuiran godinama. A kada je konačno završio u sudnici, postupak je obustavljen jer zbog teške bolesti optuženi više nije mogao kazneno odgovarati.