Prijeko je potrebno, a i obveza je odgovornih međunarodnih i domaćih dužnosnika te znanosti i znanstvenika iznijeti na vidjelo, predočiti javnosti i povijesti što su stečevine, postignuća tri desetljeća daytonske BiH. Oni koji su neposredno zaduženi za provedbu Daytona, odnosno njegovo samovoljno prekrajanje, vjerojatno će, kao i do sada, bez trunke samokritičnosti izricati pohvale, hvalospjeve, upućivati zasluge Uredu visokog predstavnika ili učincima međunarodne zajednice. Za sve neuspjehe, patnje, nepravdu, trajnu krizu, propuste optuživat će, kako vole reći, domaće lidere, domaće političare, stranačke vođe i sl. Ovaj tekst nema nakanu bacati krivnju na jedne ili na druge, ali neće ni jednu stranu proglasiti nedužnom, osloboditi odgovornosti za težak, koban položaj, za duboku krizu, neodrživo stanje u kojemu se nalazi BiH već godinama. Ovaj skromni uradak, u najboljoj namjeri, želi tek postaviti i prokomentirati poneka bitna pitanja, odnosno optima fide, kritički se osvrnuti na minulo razdoblje i sadašnje stanje. U životu svakog čovjeka trideset godina je gotovo pola životnog vijeka, a u kakvim se uvjetima, u kakvom svekolikom ozračju odrasta, živi, stari, u kakvim nevoljama i mukama prolaze godine? Svi oni kojima je stalo do stabilne, prosperitetne BiH, zajednice ravnopravnih konstitutivnih naroda i građana, ne mogu biti ravnodušni naspram pogubne svakodnevice i posve neizvjesne budućnosti. Nužno je, dakle, tražiti istinu i uzroke ovakvom sumornom stanju, krivo zamišljenom i neprovedivom projektu, političkom ustroju bez primjera, ne samo u Europi. U traženju istine, pravde, propusta, neodrživosti postojećeg stanja treba sudjelovati nepristrano, trezveno, argumentirano. S pravom upozorava poznati, uvaženi publicist gdin. Pavković, koji je napisao kolumni gotovo koliko i glasoviti Gilbert Keith Chesterton, koji kaže: “Tri desetljeća poslije u ovakvu ozračju međusobnih iscrpljivanja više nema smisla živjeti. Netko treba presjeći gordijski čvor. Već odavno je jasno da to ne mogu tri naroda, a ni ovakva bezidejna međunarodna zajednica. Može li onda itko za jednu državu, dva entiteta i tri naroda pronaći formulu rješenja?!” Može, može itekako, ali nema volje, nekima više odgovara ovakvo krizno stanje poradi njima znanih, sebičnih interesa. U ovakvo stanje bez rješenja i beznadnosti BiH se nije ni trebala strovaliti. Nakon rata pojavila se nada, izražavao se čak i zanos jer se vjerovalo da će tri naroda konačno živjeti u miru u multinacionalnim autonomijama poput Belgije, Švicarske, Španjolske, Ujedinjenog Kraljevstva i drugih složenih zajednica. Uspostavio se paritet, konsenzus te mehanizmi za zaštitu nacionalnih interesa, a onda je počelo samovoljno, nasilno prekrajanje Daytona. Sustavno se stvarala nepravda, izazivalo nezadovoljstvo, raspirivala mržnja, poticao razdor. Iluzije su kratko trajale jer velik je nesklad između očekivanog i stvarnog stanja. Doajen diplomatskog zbora prof. dr. sc. Zdravko Sančević, prvi akreditirani veleposlanik Republike Hrvatske u BiH, piše u svojoj knjizi “Pogled u Bosnu”: “Europa nam je slala ‘mirotvorce’ kojima bolesno smeta suradnja Hrvata i Bošnjaka – Muslimana. Govorim ovo jer su upravo engleske tajne službe dobrano doprinijele sukobima između Hrvata i Bošnjaka – Muslimana te međusobnom uništavanju, podstrekujući njihove ekstremizme” (str. 181.). Na tom području postignut je zaista zapažen, zavidan uspjeh. Na takvom političkom programu raspirivanja međunacionalne mržnje i neutemeljenim uvredljivim optužbama pojedinim domaćim šovinistima, nažalost, dobro ide. Ekstremnim i huškačkim djelovanjem pojedinci su priznati i cijenjeni članovi pojedinih stranaka.
Trideset godina ponavlja se ista mantra, ista floskula: “zaustavljen je rat”, a ne završava rečenica: “uspostavljen i ozakonjen nepravedan mir”. Da, rat je zaustavljen, ali je posijano i sijano sjeme nepravde, netrpeljivosti, diskriminacije, nepovjerenja među ljudima i narodima kakvo nije zabilježeno u novijoj povijesti. Na scenu je stupila moć, neograničene ovlasti, brojni emisari su vršljali BiH, vrijeme je voluntarizma, osionosti, nestručnosti. Pojedini odgovorni međunarodni dužnosnici bili su nedorasli složenoj zadaći koju su dobili. Dužnost se preuzimala bez valjane pripreme i bez iskustva za tako složenu misiju. Nedostajala su elementarna znanja iz povijesti, tradicije, kulture triju konstitutivnih naroda. Napravljene su metodološke greške. Procesi su bili inverzivni, izokrenuti, obrnuti. Osvjedočeni prijatelj Amerike i bošnjačkoga naroda veleposlanik Zdravko Sančević u navedenoj knjizi piše: “Čudom sam se čudio kako to da zrele i stare nacije šalju u ovakvu misiju zle, nedozrele i neinformirane pojedince koji, kao ovdje u Bosni i Hercegovini, ništa ne znajući ni o zemlji ni o ljudima, svojom divljom ho-ruk tehnikom, krivim pretpostavkama i jeftino kupljenim doušnicima, čine grozne štete i sebi i općoj stvari” (str. 178.). Poštujemo tvrdnju cijenjenog veleposlanika i doajena Sančevića, međutim, ovi nezreli, kako kaže, nisu štetili sebi jer su ovdje imali enormna primanja, plaće. Rekoh, metodološke greške jer su umjesto priznavanja, prihvaćanja postojećih povijesnih razlika kao što su nacionalne, jezične, tradicijske, kulturne, vjerske, težili pod svaku cijenu sve te razlike svesti na istovjetnost, istovrsnost. Daytonske je odredbe trebalo dograđivati, kako je i rečeno, jer se Dayton smatrao privremenim, a ne ga samovoljno, protivno dogovoru, razgrađivati i time stvarati još veću nepravdu, opće nezadovoljstvo, razdor, međunacionalnu netrpeljivost, svađalačku atmosferu, trajnu krizu i konflikte.
Umjesto pluralizma nametljivo se nastojalo uspostaviti unitarizam. Umjesto afirmiranja povijesnih i postojećih različitosti uporno se ograničavala autonomija, prava dijelova, nacionalnih subjekata, a agresivno naturivala jedinstvena centralizirana vlast. Iako su u BiH provedeni višestranački izbori prvi put nakon gotovo pola stoljeća, iako je demokratska kultura bila tek u klici, u začetku, na autokratski način htjelo se nametnuti demokratske standarde koji nisu zaživjeli ni u državama višestoljetne demokratske tradicije i prakse. Svi su se problemi vidjeli i nalazili u tzv. nacionalistima i u nacionalnim razlikama. Nije se uvažavala činjenica da je nacionalni osjećaj posve prirodan kao i privrženost naciji, državi, domovini. Ovaj osjećaj nije u opreci s kozmopolitizmom jer ako je naravan, može biti promicatelj međunacionalnih i općeljudskih humanih i etičkih vrijednosti. Posve je prirodna ljubav prema rodnom kraju, zavičaju, vlastitoj domovini. Sasvim je drugo pitanje šovinizam – politika koja nacionalne interese svoga naroda nastoji ostvariti, i ostvaruje, niječući slobodu i prava drugih naroda. Hrvati nisu nikad tražili ništa na štetu drugih dvaju naroda niti bilo što protiv interesa BiH.
Međutim, Hrvati su školski primjer diskriminacije, nejednakosti i neravnopravnosti u vlastitoj domovini. Hrvatima se ne priznaju prava koja imaju drugi narodi, a utvrđena su po međunarodnom pravu te međunarodnim konvencijama, poveljama, deklaracijama, preporukama, sporazumima... U svojim zahtjevima Hrvati nisu nikad tražili privilegije, protežiranje i favoriziranje. Hrvatsko se pitanje sustavno odgađa, izigrava, zaobilazi. Ni nakon tri desetljeća nije riješeno, nema volje ni interesa da se BiH konačno stabilizira, osnaži, da njezini narodi i građani postanu uistinu konstitutivni i ravnopravni. Položaj hrvatskoga naroda sve se više obespravljivao i konstitutivni narod doveo u stanje ponižavanja i vrijeđanja. Neshvatljivo je i nelogično da se izborna pravila nametnu samovoljom na protuzakonit način, a ne mogu se izmijeniti na zakonit način i provesti odluku Ustavnog suda punih deset godina. Uz sve to Hrvati su i u BiH, dvojnim državljanstvom, članovi Europske unije i NATO pakta. Hoću vjerovati da je glavnina brojnih međunarodnih izaslanika iskreno željela stvoriti stabilnu, sigurnu, funkcionalnu BiH ravnopravnih konstitutivnih naroda. Pojedinci su, doduše, “sadili tikve” sa skupinama političara koje su im se razbile o glavu, a posljedice snose svi narodi, a osobito Hrvati jer su još uvijek vezanih ruku, bez mehanizama zaštite vitalnih nacionalnih interesa. S druge strane pojedinci, kako piše prof. dr. Sančević, “ništa ne znajući ni o zemlji ni o ljudima” nisu razumijevali što su balkanizam i bizantinizam pa su ih ovdašnji stranački mudrijaši per subreptionem et obreptionem – lukavstvom, prevarom, nadmudrivali. Sve obećavali, a ništa izvršavali. Konačno pojedine riječi, pojedini pojmovi imaju posve različito značenje u ovdašnjih i međunarodnih dužnosnika. Poneki iz međunarodne zajednice brzo bi shvatili, otkrili i pročitali loše namjere pregovarača i njihovo licemjerje, ali su lakovjerno vjerovali obećanju i uvjeravanju. Najviše je onih koji su vodili nojevsku politiku i nojevsko ponašanje. Zatvarali su oči i uši pred činjenicama koje bi ih mogle dekomodirati, uznemiravati. Pojam “građanska”, “građansko”, primjerice, tako je zavodljiv, a zapravo je podvala za unitarizam, za potpuno podčinjavanje i obespravljivanje najmalobrojnijeg naroda. Nasreću, ovu su prepredenost, lukavštinu mnogi prozreli, premda dosta kasno.
Propust je što većina nije uvažavala ne samo konstruktivne prijedloge hrvatskih legalnih i legitimnih predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti nego, nažalost, ni dobronamjerne preporuke, misli najviših vjerskih dostojanstvenika Katoličke crkve. Znanstvene analize znanstvenih i kulturnih ustanova nisu željeli ni čuti niti pak sudjelovati, prisustvovati dobro organiziranim međunarodnim skupovima u Neumu na kojima se na multidisciplinaran način raspravljalo o BiH i položaju hrvatskoga naroda.
Pravedno rješenje, neodrživo stanje u BiH, ne može se riješiti ako se prebacuje vruć krumpir iz ruke u ruku, ako se rješenje odgađa, izbjegava i čeka deus ex machina, netko apstraktan tko će naći izlaz iz ove teške situacije.
Gospodin Pavković, koji Večernjakovim pečatom, europskom i svjetskom manifestacijom, već dvadeset godina na kulturan i učinkovit način promovira BiH i njezine uspješne, kreativne ljude, nudi razborito rješenje za BiH: “Koncept je uspostaviti tri nacionalno-građanska entiteta ili kantona. Njime bi se pomirilo nacionalno i građansko, a i riješilo bi se pitanje manjina. U bošnjačkom, srpskom i hrvatskom građanskom entitetu ili kantonu na izborima bi se mogle ravnopravno natjecati, uz konstitutivne narode, i nacionalne manjine. Cjelovita BiH čuvala bi se državnim tijelima.” Narodi BiH zreli su za ovakav demokratski koncept, a tako mogu i u Europsku uniju. Sada su pitanje svih pitanja pristupni pregovori koji se iščekuju kao još jedina preostala nada, spas, rješenje za BiH. Među Hrvatima i nema euroskeptika jer su već u Uniji, a od davnina u Europi. Znakovito je da ni jedan od brojnih emisara ne kaže: Hrvati su diskriminirani, podređeni, građani drugog reda, nego se i dalje pozivaju na Dayton, od kojega su napravili razvalinu iako je bio sklepan nabrzinu i tek privremeno rješenje. Čini se da je nekima dozlogrdilo slušati nužnost izmjene nametnutih izbornih pravila pa su okrenuli ploču i sad pune uši pristupnim pregovorima i obećanjima. Hrvati su se naslušali obećanja kao ludog radovanja. Položaj Hrvata se, doduše, popravio jer sada smiju glasno, bez oštrih posljedica, govoriti što ih boli, da su Daytonom posve obespravljeni, da ih 16 godina predstavlja osoba koju su im drugi nametnuli i sl. O Izbornom zakonu znaju već sve i vrapci na krovu, svima je dobro poznato, a sve ostaje po starom. Hrvati bi bili tek u trendu, pravi, dobri Europljani kad bi raspravu usmjerili na nasilje u obitelji – jer tamo se, čini se, svakodnevno međusobno lemaju, a tek će biti u trendu kad se počnu diviti mijenjanju spola, a dobro dođe i zabrinutost za polarne medvjede, budućnost pingvina i slične teme koje, inače, brinu svijet. Treba ushićeno govoriti i o umjetnoj inteligenciji jer ovu prirodnu ne treba razvijati jer - zašto razmišljati svojom glavom kad je tu umjetna. Naposljetku, zašto se baviti slobodom i pravima ovdje, treba pogled usmjeriti na svemir, na Mjesec, na Mars i druge planete. Stoga i ove pristupne pregovore možemo gledati da se Hrvatima zamažu oči, da ih se odmakne, udalji od gorućih problema. Imamo, nažalost, podosta loših iskustava s međunarodnom zajednicom pa je nužna opreznost. Narod s pravom kaže: “Koga su ujedale zmije, i guštera se boji.” Ili ona iz Vergilijeve Eneide: “Timeo Danaos et dona ferentes – Bojim se Danajaca čak i kad nose darove.” Narod kaže: “Oprez je majka mudrosti.”
Nakon brojnih propusta, povijesnih grešaka i neuspjeha, vrijeme je za donošenje i provedbu odluka kako bi svi konstitutivni narodi bili jednakopravni. Nije neostvarivo. Ovakvo katastrofalno stanje u srcu Europe ne služi na čast ni Europi ni Americi. Samo odvažni i veliki donose povijesne, velike i pravedne odluke. Po tomu ih povijest pamti i poznaje. I na kraju, Ured visokog predstavnika, ako je još uvijek nužan, treba izmjestiti što dalje od BiH jer ionako pojedini veleposlanici imaju glavnu riječ. •