Ono što je godinama, kao megafon radikalne bošnjačke politike, govorio Emir Suljagić, postala je matrica dominantnih političkih stranaka toga naroda u Sarajevu, piše Večernji list BiH. Čak i službenog dokumenta Glavnog odbora najveće bošnjačke Stranke demokratske akcije koja se zaigrala koketiranjem oko većina i manjina. - Nećemo dopustiti diktat manjine nad većinom - poručio je Bakir Izetbegović, a prije dva dana nastavio što su prvi koraci kako bi tu “manjinu” (očito misleći na Hrvate) politički osakatio i uskratio za jednaka prava koja imaju druga dva brojnija naroda - Bošnjaci i Srbi.
Jugoslavenska trauma
- HNS i Čović htjeli bi da oni određuju pravila igre te da četiri stranke u federalnom Parlamentu nemaju pravo na svoj stav sa 60 posto zastupnika u tom Parlamentu. Dom naroda u FBiH treba štititi nacionalne interese, a on radi zapravo sve što radi i Zastupnički dom te je čak jači, a to nema nigdje na svijetu - rekao je Izetbegović. U suštini, riječ je o nastavku realizacije ratnih planova i pokušaju da se “većina” koja je ovjerena na popisu pučanstva 2013. ovjeri i u prakticiranju ukupnog života te da ona određuje pravila igre “manjini”. U jednonacionalnim državama ta “spika” “jedan građanin, jedan glas” zvuči logično, poželjno, ali u BiH, niti u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu koja je složena, višenacionalna, višejezična, višekonfesionalna dovodi do konflikata, ali i krvavih sukoba. Uostalom, dovoljno se vratiti gotovo tri desetljeća unatrag i pročitati što je to Milošević tražio u početku jugoslavenskog košmara 1990. Najprije je u siječnju 1990. godine na 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije izaslanstvo Srbije, koje je predvodio Slobodan Milošević, tražilo da se ukine Ustav iz 1974. godine, koji je jamčio podjednaku vlast svim republikama. Milošević je, uz to, zahtijevao da se uvede sustav “jedan čovjek, jedan glas”, što bi opunomoćilo Srbe koji su bili većinska populacija u Jugoslaviji. Izaslanstva Hrvatske i Slovenije, predvođena Ivicom Račanom i Milanom Kučanom, zbog toga su napustila zasjedanje, a Milošević je pojačao vojnu prisutnost u tim republikama i na Kosovu. Epilog je poznat.
Belgijski poučak
Bitno blaže probleme, iako su doživljavali krize, proživljava upravo Belgija, ali koja upravo i jedino opstaje jer uspijeva zadovoljiti sve identitete. Upravo se ondje uspjelo stvoriti političku zajednicu unutar svakog od naroda, Flamanaca, Valonaca i Nijemaca. Belgija nije centralizirala, nego pak podijelila ovlasti između triju razina vlasti: savezne vlade, tri jezične zajednice (flamanske, francuske i njemačke) i tri regije (Flandrije, glavnog grada Bruxellesa i Valonije). Treba reći kako njemačka zajednica čini tek jedan posto ukupnog pučanstva, najbrojniji su Flamanci, a nakon toga slijede Valonci. Taj model podjele vlasti po, očito, etničkom, ali prilagođenom jezičnom modelu itekako funkcionira. Belgija je zbog toga uspješna država, što se ni u kojem slučaju ne može reći za BiH koja još boluje od problema “većina-manjina”.