- Borim se već 11 godina s rakom jajnika. Sve sam otkrila kada sam imala 32 godine na redovitom ginekološkom pregledu i ultrazvuku. Bila je cista na desnom jajniku, a iza nje je bio tumor. Nisam imala apsolutno nikakvih simptoma. To je jedna podmukla bolest koja dolazi tiho, neprimjetno - kaže Ronalda Kovačević (43) iz Slavonskog Broda, koja unatoč teškoj dijagnozi ne odustaje tako lako, piše 24 sata.
- Kada sam saznala bio je to veliki šok. Moja dvojica sinova tada su bili mali i po glavi mi se vrtjelo sto pitanja. Bilo je ili odustati ili se boriti, a ja sam odučila da predaje nema - prisjeća se hrabra Ronalda najtežih dana te dodaje da joj je obitelj u svemu bila i ostala najveća podrška.
- Kada je sve krenulo, bilo je dramatično. Rekli su mi da je to treći stadij karcinoma jajnika, a u tom stadiju se zna da je to već kraj. Međutim ja se nisam definitivno davala. Spasio me moj pozitivni duh, moja obitelj, prijatelji, priroda i sport. To me guralo naprijed i tako sam izdržala 11 godina - kaže te dodaje da je godinama na relaciji KB Dubrava i Petrova u Zagrebu te Opća bolnica u Brodu gdje se tim onkologa i liječnika nije predao, kao što nije ni ona.
Nakon što sam saznala za tumor, primljena je Petrovu bolnicu u Zagrebu na operaciju.
- Ta prva operacija je zapravo bila najlakši dio moje borbe koja traje već više od desetljeće. Nakon toga uslijedile su kemoterapije pa druge operacije i zračenja. Nakon dvije godine od te prve operacije vratio se recidiv. Sveukupno sam do sada bila na 11 operacija. Zadnja je bila operacija crijeva, 4. listopada prošle godine. Do sada sam primila preko 500 kemoterapija i 30 zračenja - kaže Ronalda te dodaje da je bilo teško, ali smatra da je svejedno, kada se sve zbroji i oduzme, imala lijep život i iz njega uvijek nastojala izvući ono najbolje.
- Imam sindrom kratkog crijeva pa mi je trenutno problem što mi padaju elektroliti. Zbog toga često odlazim u bolnicu na infuziju, ali sve u svemu osjećam se dobro. Ne mogu se požaliti - kaže Ronalda.
Ronaldini sinovi sada su već gotovo odrasli ljudi, no u to vrijeme, poseban je izazov bilo majčinstvo dok se istovremeno borila s podmuklom bolešću.
- Njima je to tada bio veliki stres. No, ja i suprug smo ih podigli na noge. Hvala Bogu sada su odrasli i barem više nemam toliko straha zbog njih - kaže.
Prognoze za sada nisu poznate. Ima problema sa crijevima, ali drugi organi su, kaže, zdravi.
- Koliko će to potrajat to nitko ne zna. Na početku prognoze nisu bile optimistične, ali evo, tako prođe 11 godina - kaže.
Ronalda je prihvatila život s rakom i ne ustručava se raditi ono što voli. Već gotovo šest godina bavi se trčanjem. Uz dijagnozu i zdravstveno stanje, uspješno je trčala maratone.
- Prije bolesti se nisam bavila sportom. Jedni prijatelji su otvorili školu trčanja pa sam im se pridružila i počela uživati u tome - kaže.
- Trenutno ne trčim jer se moram paziti. Nadam se da ću opet trčati kada se situacija popravi. Moja onkologica u Petrovoj, doktorica Matković mi je rekla da bolest trebam prihvatiti kao da je to astma ili dijabetes. Savjetovala mi je da slušam svoje tijelo i da ako mislim da mogu trčati, da se ne ustručavam - kaže te dodaje da je zadnji put trčala prije operacije crijeva kada je istrčala 10 kilometara.
- Ako se i neću moći vratiti na trčanje, tu su i druge opcije poput hodanja ili biciklizma - kaže.
- Najviše što sam otrčala bilo je 20 kilometara. Nažalost, operacije su me uvijek vraćale nazad. Dok bi me operirali pa oporavak... sve je to utjecalo, ali ja sam bila uporna - kaže.
Ronaldinom sportskom životu i upornosti mnogi se dive.
- Svi mi kažu da sam ja čudo medicine, ali ja takva sam ja. Ne odustajem, uporna sam, tvrdoglava i dajem maksimalno sve od sebe zbog supruga, djece i prijatelja - kaže.
Suprug Miljenko s Ronaldom je dijelio i dobro i zlo, a ona kaže da joj je on bio i ostao najveća podrška.
- On se ne predaje kao ni ja. Uz mene je cijelo vrijeme - kaže te dodaje da joj je suprug suputnik i u maratonima. Jedan uz drugog, do kraja, kako u životu tako i u maratonu.
Ronalda je po struci kozmetičarka te inače radi u Obrtničkoj školi u Slavonskom Brodu stručnu praksu i nastavu. Pored obitelji i prijatelja, kolege i učenici su joj kažu, isto velika podrška.
- Trenutno sam na bolovanju od listopada nakon operacije jer me to sve jako iscrpljuje - kaže te dodaje da joj je sada malo bolje unatoč tome što joj je pad elektrolita sve poremetio.
- Nadam se da ću uskoro izaći iz bolnice - kaže.
- Poručila bih drugim ženama da ne osluškuju priče sa strane. Neka imaju svoje samopouzdanje i važna je podrška obitelji. Neka ne odustaju od života jer nikada nije kraj, jer i kada je kraj postoji šansa da se preživi - savjetuje te dodaje da je važno barem jedanput godišnje ići na ultrazvuk, a ne samo na papa test.
- Nikad prije toga nisam bila bolesna niti završila u bolnici osim onda kada sam rodila djecu. Liječim se konstantno. To sada sve stoji i miruje. Idem na redovan pregled i kontrole. Jednostavno se morate s tim pomiriti i naučiti tako živjeti. Živim u skladu s tim kako se osjećam. Trenutno kemoterapiju uzimam u tabletama - kaže.
- Moj Miljenko je najtata u Republici Hrvatskoj. Uvijek to kažem jer mislim da ne bi svatko bio takva podrška i oslonac. On daje sve od sebe. Predan je sto posto dan danas - kaže.
Pored maratona, obožava sa suprugom otputovati na more.
- Obožavam more, šetnje u prirodi i životinje. To mi daje snagu - kaže.
Situacija joj s korona virusom kaže, ne remeti liječenje.
- Moram se samo paziti. Zbog pada elektrolita trebam voditi računa koliko dnevno se potrošim. Zbog korone ne izlazim. Možda odem malo prošetati u šumu, ali ne bojim se korone. Što će biti, bit će, ali normalno dolazim u bolnicu i kod doktora. To je važno - kaže.
- Bolest vas promijeni. Ja od tada imam drugačije poglede na život. Shvatila sam da se ne treba zamarati glupostima. Meni to više nije ništa bitno. Treba uživati u životu i biti zahvalan - kaže.
- Prihvatila sam ovakav život i želim izvući najbolje iz njega - zaključuje.