Djevojčica Marijana 12-godišnjakinja je koja nema laptop, internet, niti mobitel, a njezin je sastavak prekrasna i tužna priča koju donosi emisija 'Provjereno'.
Njezina razrednica, učiteljica hrvatskog jezika iz Osnovne škole Molve, Marija Halaček, za nju ima samo lijepe riječi i kaže da je drukčija. - Ona nikad nije rekla - 'E ja bi baš to, joj pogledaj kako se ova obukla, kako je bila negdje'. Nema takve uzore. Njeni uzori su nešto sasvim drugo i zato je posebna - rekla je Halaček koja je prepoznala njezin talent za pisanje.
- Ja sam Marijana. Ne poznajete me? Istina, nema me ni na Instagramu, ni na Facebooku. Ne chatam, ne snapam. Ako me želite upoznati, možete doći k meni. U moju ulicu ili školu. Ili mi mašite dok čekam na autobusnoj stanici. Lako ćete me prepoznati. Ja sam ona koja ne drži mobitel u rukama - piše u sastavku koji je napisala Marijana. - Tražila je temu, a ja sam uporno vraćala, daj nešto od sebe. Pitaj se po čemu si posebna. Došla je sljedeći dan i rekla da je razmislila. Spustila je glavu dolje. Bilo joj je neugodno. Rekla je: 'Znate, meni je neugodno, ali ja mislim da sam posebna jer imam sve petice'. Ja kažem: 'To je prekrasno, baš zato si posebna - ispričala je učiteljica za 'Provjereno'. Naime, Marijana je napisala sastavak o djetinjstvu bez mobitela i interneta s kojim je osvojila drugo mjesto na državnom književnom natjecanju ''Mato Lovrak''.
- A kad smo išli na izlet, nisam imala čime fotografirati pa svojoj obitelji nisam mogla pokazati slike s razgledavanja Splita, Trogira i slapova Krke. Nije mi bilo svejedno. Donijela sam im magnetić. Moja mi je obitelj važna. Sjetim se da postoje djeca koja nemaju obitelj. Kakva bi bila njihova priča o djetinjstvu? Ja se žalim što nemam internet, a neki nemaju ni obitelj…Kad se toga sjetim, shvatim da je moje djetinjstvo dobro - napisala je Marijana u sastavku koji je mnogima natjerao suze na oči. Kada u školi dobiju zadatak koji uključuje pretraživanja na internetu, ona to zamijeni svojim radom. - Čitam puno knjiga, znanstvene knjige, časopise, udžbenike. Ali ako u njima nema rješenja pitam mamu, tatu, sestru ili nešto pokušam sama zaključiti i tako se snalazim - rekla je.
- Rekla je moja učiteljica da su oni plakali zbog toga i bili su posramljeni - ispričala je Marijana koja i nakon svega, ne vidi zašto je posebna. Unatoč svemu, ona je sretna što je mnogima teško razumjeti.
- Pa možda zbog toga jer nije imala sve kao druga djeca, vjerojatno. Mi kao obični poljoprivrednici ne možemo baš sve, ali ona ne zaostaje ni za kim, voli učiti, voli ići u školu. Polazila je i vrtić i bila uspješna, i sportom se bavi - rekla je njezina majka Valentina.
- Znali su mi se rugati jer nemam internet, ni mobitel, pa da nam je kuća ružna, mislim, to sve oni nisu nama baš sad u oči govorili, ali dok oni to vide, to jako boli. Ne osjećam se baš dobro zbog toga, zapravo uopće. To drugi ne bi smjeli raditi. Ali dobro, ne trebamo mi njih uvijek slušati nego glavno da vjerujemo u sebe i imamo jedni druge - skromna je Marijana. Za nagradu je dobila mobitel i laptop koji dijeli s braćom i sestrama, a nekih većih želja Marijana nema. - Ne bih ništa htjela za sebe, samo bih htjela biti učiteljica i da prolazim razrede s 5,0 kako je to bilo i do sada i da idem na fakultet i da budem učiteljica da učim druge. Snovi se ostvaruju, ali nije to baš tako bajno. Pa valjda budem mogla sve što hoću, ali možda i ne budem - kaže Marijana.