“Ja sam obaviješten da je netko u Republici Srpskoj htio napraviti “borbu pijetlova”. Ja za takvo što nisam na raspolaganju. Moja jačina ne očituje se u vrištanju, nego se pokazuje mudrošću. Helmut Kohl (bivši njemački kancelar), koji je bio jedan od mojih učitelja, kazao je kako je važno ono što se dobiva na kraju”. To je u intervjuu za Dnevni avaz izjavio visoki predstavnik Christian Schmidt, a njegova izjava da su iz oporbe u Republici Srpskoj potajno tražili da smijeni srpskog čelnika u BiH Milorada Dodika, a istodobno mu ovoga tjedna okrenuli leđa prigodom najavljenog posjeta Banjoj Luci, više od svega govori o politici, političkim akterima i odnosima. U politici, koja se nigdje u svijetu ne doživljava pretjerano časnim zanimanjem, svejedno postoje načela kojih se većina drži. A to je pak dana riječ. Koja očito u Bosni i Hercegovini vrijedi dok se poklapaju određeni interesi, piše portal Večernjeg lista BiH.
Kukavičluk i likovanje
Nakon što je čelnik Republike Srpske Milorad Dodik najavio kako će zabraniti dolazak visokom međunarodnom predstavniku kako bi pokazao da ne priznaje njegov autoritet, Schmidt je, kao svaki Nijemac, odlučio pokazati da to nije točno. No, na kraju je ipak odustao od posjeta razumijevajući kako bi njegov posjet, odnosno eventualni incident, donio više štete nego koristi. Ponajprije državi BiH. Moguće bi najviše koristi imao predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik, koji nastoji predstaviti da Schmidt zapravo i nije visoki međunarodni predstavnik. Naravno da je ponajprije u dvjema javnostima, onoj sarajevskoj i banjolučkoj, takva odluka dočekana s posve različitih pozicija. Od poruka u Sarajevu kako se radi o kukavičluku do pak likovanja kako je njemački političar ustuknuo pred jasnim porukama. Ni jedna ni druga nije u pravu. Ključno je upravo pitanje koje je u intervjuu postavio njemački političar. Što se na kraju dobiva? Jasno je kako bi u slučaju bilo kakvog incidenta, pa čak i građanskog neposluha bacanjem jaja na visokog predstavnika, prijetilo da se Bosna i Hercegovina ponovno istakne kao problem, a što bi onda, posve pouzdano, bilo daleko važnije nego sav napredak koji su u razmjerno kratko vrijeme napravili vodeći političari, njihovi ljudi u Vijeću ministara BiH odnosno u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine. A to je prihvaćanje niza reformskih zakona koji su presudno važni kako bi najprije Europska komisija napisala izvješće koje je pozitivno, kako bi onda Europsko vijeće, koje bi trebalo zasjedati u prosincu, dalo zeleno svjetlo za otvaranje pregovora s Europskom unijom. Valja reći kako je Schmidt upravo to istaknuo kao jedan od glavnih razloga nedolaska u Banju Luku i izbjegavanja konfrontacije, ali i kako bi izbjegao sudjelovati u unaprijed izgubljenoj utakmici. Jer bi, zapravo, u otvorenom verbalnom ratu s Dodikom on bio gubitnik, pa čak i da odluči poduzeti dodatne korake kojima bi se obračunao sa srpskim čelnikom u Bosni i Hercegovini. Upravo je zbog toga iznimno važan tajming, kao i način na koji će visoki međunarodni predstavnik donositi odluke. Od presudne je važnosti da za svoje poteze ima jednoglasnu potporu Vijeća za provedbu mira (PIC) u zemlji, ali i osjećaj kod triju javnosti u Bosni i Hercegovini da poteze koje povlači nisu samo podilaženje jednoj od triju strana. Upravo je najveći teret Schmidta i međunarodne zajednice nasljeđe prethodnika, čiji su potezi uglavnom korespondirali s očekivanjima političkoga Sarajeva. A kako je ta javnost reagirala samo jednom kada nije dopustio potpuni raspad sustava uspostavljenog Daytonskim mirovnim sporazumom, pokazalo se prošle godine kada su gotovo svakodnevno organizirale “sarajevske litije” ispred njegova ureda na kojima se prijetilo čak i nasiljem ako ne udovolji zagovornicima radikalno unitarističkih inicijativa i ideja.
Posljednji visoki predstavnik
Pravi i zapravo najveći test za vjerodostojnost aktualnog visokog međunarodnog predstavnika neće se ogledati u tome koliko će donijeti odluka, koliko će smijeniti ili suspendirati odluka ili pak ukloniti političara, nego koliko će uspjeti biti dobar moderator kako bi se domaći političari mogli dogovoriti o provedbi najtežih reformi. Uključivo i onih za koje rješenja nije donio ni Daytonski mirovni sporazum ili su pak ostane nedorečene, kao što je to pitanje državne imovine ili pak Ustavnoga suda i uloge stranaca, kao i provođenja pravosudne reforme. Ukoliko budu u stanju riješiti ova teška pitanja utoliko će pokazati da za ovu zemlju ima nade te da može opstati bez uloge visokog međunarodnog predstavnika, ali i Europskih mirovnih snaga - EUFOR-a koji jamče političku stabilnost, odnosno mir. Iako nikada nije bilo opravdano koristiti široke ovlasti koje su podrazumijevale i smjene dužnosnika te zabranu njihova angažiranja, oživljavanje tih poteza zapravo bi bio poraz Bosne i Hercegovine i višegodišnjih napora međunarodne zajednice. •