U prijeporima oko europskog uhidbenog naloga, izmjena Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama EU, a sve vezano uz Josipa Perkovića, opet se pojavilo ime „vječnog“ Vladimira Šeksa. Poimence ga je prvi javno spomenuo Anto Nobilo, Perkovićev odvjetnik, otvoreno ga upozorivši da bi i on mogao biti izručen nekoj državi ako se zakonski vremenski ne ograniči otkad se u Hrvatskoj primjenjuje europski uhidbeni nalog. Nakon Nobila je premijer Zoran Milanović na sjednici Vlade govorio o tome kako će oni istjerati Kinga Konga, pri čemu su se mnogi zapitali je li on također mislio na Šeksa.
Šeks je vrlo rado odgovorio na njihovo prozivanje, i to meni s kojim je prošle godine u dva navrata bio u teškoj javnoj polemici preko stranica Večernjeg lista. Polemika je polemika i znak otvorenog, demokratskog društva, pa je i naš razgovor bio posve ležeran i otvoren.
Zašto je Anto Nobilo baš vas apostrofirao imenom i prezimenom kao nekoga tko bi mogao biti iduća žrtva europskog uhidbenog naloga, ako se ne promijeni zakon i unese njegovo vremensko ograničenje, otkad se on primjenjuje na kaznena djela?
Nobilo s pravne točke gledišta iznosi neispravno stajalište. Nastupa kao glasnogovornik SDP-a. Ja ne mogu biti ugrožen zbog europskog uhidbenog naloga. To je pravno nemoguće. Stoga je to vrlo šuplja konstrukcija koja smjera na to da me se stavi na čelo onih koji se slažu s Vladinim prijedlogom, želeći kod mene izazvati osjećaj ugroženosti, pa da se s njima solidariziram.
Hoćete reći da to onda vrijedi i za hrvatske branitelje, koje Vlada ovim izmjenama želi „zaštititi“ od progona izvana, kako pojašnjavaju?
Tako je. Radi se o perfidnoj manipulaciji kojom vladajući žele prikazati sebe kao nekoga tko konačno vodi brigu o hrvatskim braniteljima.
Ali dobro, opet pitam, zašto baš vas prozivaju osobno?
Ima više razloga tome. Jedan od najvažnijih jest to da sam u vrlo žestokom prijeporu s Nobilom još od davnih vremena. Činjenica je da sam na listi Suda za ratne zločine Srbije, tamošnjeg tužiteljstva, Amnesty Internationala... Tako sam najpogodnija meta jer protiv mene je još 1992. pred Vojnim sudom u Beogradu podignuta optužnica zbog poticanja na genocid i pobunu. Tu su optužnicu preuzeli srbijansko tužiteljstvo i sud, za mnom je raspisana tjeralica nakon što mi je 1992. određen pritvor, i sad Nobilo ponovno iznosi konstrukciju da bi Savo Štrbac iz Veritasa ili netko drugi sličan mogao nagnati pravosudne vlasti, recimo njemačko tužiteljstvo, koje bi mu povjerovalo te bi se tada išlo na otvaranje istrage i traženja uhidbenog naloga protiv mene. Zato je pravo pitanje, zašto baš mene? Jer nemaju drugoga, imaju samo mene kao specijalnu metu.
Kad su počeli vaši prijepori s Nobilom?
Taj prijepor, osobni sukob s Nobilom, počinje nakon što sam imenovan za glavnog državnog tužitelja RH u travnju 1992. godine. Tada sam kontrolom spisa zatekao predmet koji je Nobilo kao zamjenik okružnog javnog tužitelja Zagreba potpisao 18. studenoga 1991. godine, kada je odbacio kaznenu prijavu koju je policija podnijela protiv visokih časnika JNA. Policija ih je prijavila zbog uloge JNA u Đakovu, kada je došlo do sukoba između branitelja i JNA. Tada su zapovjednici JNA iz vojarne zapovjedili da se neselektivno tuče po gradu, što je izazvalo žrtve, bilo je poginulih i ranjenih te materijalne štete. Nobilo je odbacio tu prijavu s obrazloženjem da je to bio rat, sukob dviju zaraćenih strana, i da se JNA sasvim legitimno mogla braniti, te da je to što je počinila sasvim legitimno u ratu. I, zanimljivo, prijava je odbačena na dan pada Vukovara.
Jeste li kako reagirali kad ste vidjeli taj spis?
Uzeo sam na znanje sadržaj spisa. Ubrzo od mojega preuzimanja dužnosti glavnog državnog tužitelja, do mene su došli Nobilo i Tihomir Rubeša te mi rekli da žele izaći iz tužiteljstva. Ja sam im odgovorio da ih nitko ne tjera, ali da ću njihovoj molbi udovoljiti.
A daljnji sukobi? Koji su to bili?
Krunski sukob odvijao se nakon što sam zatekao optužnicu i suđenje osobama iz Merčepove grupe, između ostaloga i za ubojstvo obitelji Zec. I Rubeša i Nobilo bili su uključeni u taj postupak kao zamjenici okružnog javnog tužitelja. A nakon oslobađajuće presude optuženih za ubojstvo obitelji Zec pokušali su na mene prebaciti odgovornost zbog oslobađajuće presude.
Još nešto?
Najveći prijepor s Nobilom dogodio se u prvoj polovici 1990. godine. On je tada bio važan član jedne skupine koja se sastojala od pripadnika javnog tužiteljstva, istražnih sudaca i policije. Oni su po nalogu partije stvorili operativnu grupu. Njihov je plan bio uhićenje točno određene skupine, Tuđmana, mene i još desetak čelnika HDZ-a. Nobilo je bio zadužen da podnese zahtjeve za istrage te za određivanje pritvora, policija je imala organizirane ekipe koje su nas trebale pokupiti i privesti određenom istražnom sucu, a Nobilo je trebao podići optužnicu i predati nas sudu.
Hoćete reći da je Nobilo s drugima pripremao montirani proces protiv Tuđmana, vas i drugih?
Da. I oni su obavili sve tehničke pripreme. Taj je plan do u detalje bio razrađen i samo se čekalo zeleno svjetlo vrha partije u Zagrebu. Ako se izjalove uhićenja Tuđmana, mene i drugih, drugi dio plana pretpostavljao je uključivanje u akciju vojne kontraobavještajne službe JNA, KOS-a, i na kraju našu fizičku likvidaciju.
Nobilo je znao za sve to, pa i za plan likvidacija?
Savršeno je sve znao jer je bio jedan od ključnih ljudi u tom planu. On je za bivšeg režima u javnom tužiteljstvu bio zamjenik okružnog javnog tužitelja za Zagreb, i kao takav dobio je povjerenje da zastupa optužnicu protiv Andrije Artukovića.
Hoćete reći da je bio iznimno podoban?
Bio je podoban i vrlo sposoban za te vrste zadaća te ideološki vrlo uvjereni komunistički kadar.
Što je bilo s tim planom na kraju?
Kad u siječnju 1991. nije došlo do vojnog udara i puča, sve je palo u vodu.
Je li Ivica Račan znao za taj plan?
Znao je, ali ga nije odobrio.
Zašto?
Račan je znao da su Tuđman i HDZ politički vrlo snažni te da bi pokušaj našega uhićenja i suđenja izazvao revolt u Hrvatskoj. Ali glavni razlog bilo je njegovo neslaganje s nasilnim svrgavanjem demokratski izabrane vlasti.
Tko je bio mozak toga plana?
Mozak je bio u CK SKH. Mozak su bili pripadnici poznate grupe „Labrador“. U Saboru je tada bilo nekoliko vrlo aktivnih pripadnika te skupine.
Ako je takav plan postojao, zašto Nobilo poslije nije sankcioniran? Štoviše, na kraju ga je Tuđman izabrao za odvjetnika Tihomiru Blaškiću u Haagu.
Za mene je to bilo strahovito neugodno iznenađenje. Nobilo je postavljen za odvjetnika Blaškiću na prijedlog Gojka Šuška. Ja sam i tada bio u žestokom sukobu s Nobilom, jer sam rekao da će on sve podrediti tome da naškodi Hrvatskoj, Tuđmanu i državnoj politici.
Zašto je baš on izabran uza sve druge odvjetnike?
Tuđman i Šušak obrazlagali su da on slovi kao ljevičar, i da će kao takav biti bolje prihvaćen u Haagu i u tim krugovima. Dogodilo se kao i u mnogim drugim slučajevima, Tuđman je dao povjerenje brojnim pripadnicima bivšeg policijskog i obavještajnog poretka, dao im je istaknute pozicije u novoj vlasti. Primjerice, Perković je postao šef SIS-a, a Zdravko Mustać, bivši šef saveznog SDS-a, zamjenik predstojnika UNS-a Hrvoja Šarinića.
Kad spominjete Mustaća, kojega također traže Nijemci, jeste li i s njim bili u sukobu?
Da, evo i jedne epizode s Mustaćem. Negdje 1993. Josip Manolić je angažirao Stjepana Kralja kao pričuvnog suradnika UNS-a. Kralj je bio opskurna, problematična osoba koja je u Švedskoj suđena za više kaznenih djela. U slučaju ubojstva jugoslavenskog ambasadora Aleksandra Rolovića odigrao je prljavu ulogu u pomaganju i denunciranju brojnih hrvatskih ljudi u Švedskoj. Kralj je počeo plesti mrežu oko mene. U različitim je valovima pisao različite dezinformacije u tisku, recimo da ja stojim kao nalogodavac ubojstva sindikalnog čelnika Milana Krivokuće. To je izlazilo u europskim novinama, pa sam od Manolića tražio da ga se makne. A Manolić meni kaže da ja njega tužim. Tada sam pred Tuđmanom s Manolićem vodio oštar dijalog, a Tuđman je stao na moju stranu. Rekao sam Manoliću da Krivokuća ima dvoje djece, a i da ja imam dvoje djece. I ako se dogodi još jednom da izađe članak s tim Kraljem i da me on tereti da sam nalogodavac ili naručitelj, njegova će djeca reći da tu živi čovjek koji je naručio ubojstvo njihova oca te će ići ubiti moju djecu. Upozorio sam Manolića da će, ako me Kralj nastavi optuživati, Manolićeva glava pasti prije moje.
I što je bilo nakon toga?
Vlada je podnijela prijavu protiv Kralja sucu za prekršaje, a ja sam podnio osobno kaznenu prijavu. No, Mustać je izvršio pritisak na suca za prekršaje i tražio od njega da oslobodi Kralja. Kako sam pratio što se događa i ustanovio da sudac nikako da zakaže ročište, taj sudac za prekršaje priznao mi je da je Mustać radio pritisak.
Jeste li to prenijeli Šariniću?
Rekao sam to Šariniću i tražio da makne Mustaća. Šarinić se tomu snažno odupro i vikao da neće smjenjivati jer da je Mustać važan i zaslužan. Ja sam ga pokušavao uvjeriti da Mustać može sucu za prekršaje naređivati da oslobodi čovjeka koji mene lažno optužuje, i još usto da će to imati dalekosežne političke posljedice, jer sam tada bio potpredsjednik Vlade.
Dobro, tko je onda sve štitio Perkovića, Mustaća, Manolića, Boljkovca...? I zašto? Tuđmanova politika pomirbe?
Tuđman je do zadnjeg dana uvijek otprilike ovako objašnjavao zašto je protiv prave lustracije. Govorio je da je lustracija provedena kroz Domovinski rat i stvaranje hrvatske države. On je smatrao da je lustracija provedena za one koji su djelatno sudjelovali u stvaranju i obrani Hrvatske i koji su svoja znanja i potencijale iskoristili u korist Hrvatske. Tuđman do svoje smrti nije bio za otvaranje postupaka protiv pripadnika bivšeg sustava.
A povijest vašeg odnosa s Perkovićem seže još iz Osijeka 70-ih?
Tako je. Posebno sam istraživao odnos Perkovića prema meni.
Zašto?
Poznato je da je Perković do kraja 70-ih bio inspektor SDS-a u Osijeku kada je vođena operativna akcija pod šifrom „Bulevar“ u kojoj sam ja bio glavni objekt obrade. Ja sam 1972. ili 1973. bio jedan od branitelja braće Krnjak, Antuna i Ivice. Oni su bili optuženi da su kao pripadnici terorističke organizacije iz Francuske unijeli eksploziv u Hrvatsku i planirali neke akcije. Više sam puta vodio razgovore s klijentima u osječkom okružnom zatvoru i ti su razgovori bili snimani. Iako sam klijente upozorio na opasnost, pa sam im crtao i pisao, ipak je jedan dio bio snimljen. Sve sam to kasnije dobio kroz moj dosje u SDS-u nakon 1990. godine. Kontrolirali su mi telefon, pratili me, bio sam osumnjičen da Ivici Krnjaku želim pružiti pomoć za proboj iz zatvora i prebacivanje u inozemstvo. Sve je to vodila Perkovićeva služba, a ja sam bio kasnije jako zainteresiran da doznamo sve detalje oko te operativne akcije. Nakon toga naknadno 90-tih godina iz dokumentacije utvrđujem da je Josip Perković po svojoj funkciji bio involviran u operaciju „Vir“, u kojoj smo Tuđman, ja i niz hrvatskih disidenata označeni kao hrvatski nacionalisti. Sredinom 1987. putovnicu smo dobili Tuđman, ja i Živko Kustić. Odmah sam otišao u inozemstvo i tada me pratila Perkovićeva služba i izvještavala centralu u Zagrebu o mom kretanju i susretima. I na kraju, 1988. godine izdao sam knjigu zatvorskih sjećanja, prvo na slovenskom, pa na hrvatskom, i tako sam preko izdavačkih kanala došao u vezu s Krunoslavom Pratesom koji je u Njemačkoj prije nekoliko godina osuđen zbog povezanosti s Đurekovićevim ubojstvom, što tada nisam ni najmanje slutio. Moja je knjiga tiskana u istoj tiskari u kojoj je ubijen Đureković. Prates me više puta pozivao da dođem vidjeti tiskaru i samo me providnost spasila da sam naslutio da nešto nije u redu i nisam se odazvao. Inače bih možda završio kao Đureković.
Zašto je država danas talac jednog čovjeka, Perkovića? Nije li Tuđman pogriješio?
Tuđman je smatrao da ne treba dirati ljude koji su se opredijelili za hrvatsku državu. Ali je sigurno da su brojni pripadnici, koji su bili na vrlo istaknutim i povjerljivim mjestima u sustavu sigurnosti bivše države i JNA, poput Imre Agotića, Manolića, Perkovića, Mustaća, Boljkovca, Budimira Lončara, svoje informacije i spoznaje koje su imali koristili i za održavanje svoga statusa. Perkovića se ne štiti radi njega samoga, njih nije briga za Perkovića kao osobu. Oni žele zaštititi stari sustav i one preživjele pripadnike iz starog sustava koji su na bilo koji način sudjelovali, odobravali i pomagali jugoslavenski državni komunistički terorizam koji je izvodio i političke likvidacije u inozemstvu, uglavnom protiv hrvatskih političkih emigranata. U SDP-u postoji opravdana bojazan da će, bude li Perković izručen, u obrani otkriti brojne sudionike tih mračnih stranica povijesti.
Je li onda slučajno da je sin Josipa Perkovića, Saša, bio kod Mesića, a i sad je kod Josipovića, savjetnik za nacionalnu sigurnost? Je li zato Josipović voljan za promjenu Ustava, da se ukine zastara na politička ubojstva, ali on to širi i na vrijeme nakon 1990., možda misli na Blaža Kraljevića i slične, puca na HDZ?
Josipović je možda aludirao na ubojstvo Kraljevića, Milana Levara, Krivokuće i drugih. U većini tih priča mene stavljaju u neku pozadinu i u neki kontekst u vezi tih ubojstava.
Vi ste taj King Kong o kojemu priča Zoran Milanović, kojega će istjerati?
Moguće. Kad se gleda sadašnja struktura HDZ-a, nema drugog čovjeka osim mene na kojega bi oni pucali, nema nikoga drugog kome bi mogli pokušati imputirati zločine iz 90-ih ili ga povezati na bilo koji način da je odgovoran za nešto i sve svaliti na njega.
Dobro, iz današnje perspektive, nije li Tuđman ipak pogriješio što stare kadrove uopće nije dao dirati?
Njegova je politika u načelu bila ispravna. Ali ipak je negdje potkraj devedesetih trebao otvoriti prostor. I uzimajući u obzir njihove zasluge, da se određene ljude barem lustrira tako da im se zahvali za učinjeno dobro, ali da ih se skine s javne pozornice i da se ukaže na njih, da su unatoč sadašnjim zaslugama bili i odgovorni stupovi represivnog jugoslavenskog sustava. Sve je to spriječila Tuđmanova bolest i ljudi oko njega.
U čemu je ključni prijepor oko izmijenjenog Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije?
Zakon iz 2010. godine odredio je obligatorne i fakultativne razloge za odbijanje europskog uhidbenog naloga. Sud je morao odbiti nalog ako je europski uhidbeni nalog izdan za djelo koje je u Republici Hrvatskoj obuhvaćeno amnestijom, a na temelju zakona postoji nadležnost domaćeg suda, ako je sud obaviješten da je tražena osoba već pravomoćno osuđena u nekoj od država članica za isto djelo pod uvjetom da je kaznena sankcija izvršena ili se trenutačno izvršava ili se više ne može izvršiti prema pravu države u kojoj je donesena presuda i ako tražena osoba u trenutku počinjenja kaznenog djela nije navršila 14 godina života.
Sud je dalje mogao, ali i nije bio obvezan, odbiti nalog, bez obzira na to je li prema domaćem pravu nastupila zastara kaznenog progona ili izvršenja kaznenopravne sankcije. Novim izmjenama zastara je razlog zašto sud mora obavezno odbiti nalog, a tu je sad i vremensko ograničenje naloga. Zašto sve to? Jer se radi o prikrivanju onih koji su na bilo koji način bili dio starog sustava, da ih se ne dira. Toga se SDP pribojava.
HDZ se ne boji?
Ne mora se bojati. S tim vremenskim ograničenjem i prebacivanjem zastare u obligatorne dijelove zakona, to je krunski dokaz da se želi izigrati pravna stečevina EU, a posebno Njemačka, da je vladajuća ekipa spremna na najteže oblike izigravanja prava i na teško ugrožavanje hrvatskih nacionalnih interesa, spremna je zaratiti s EU.
Bi li HDZ bio za promjenu Ustava, da se ukine zastara za politički motivirana ubojstva?
Ja sam osobno za to, a vjerujem da će i stranka to podržati. Neka drugovi iz SDP-a vrlo jednostavno učine, jedna petina zastupnika treba predložiti promjenu ustava, i da se nezastarijevanje odnosi na zločine u skladu s Deklaracijom o osudi zločina komunističkog režima. Za ubojstva nakon 1990. ne treba mijenjati Ustav jer za njih zastara nije nastupila. No ne treba miješati politički motivirana ubojstva koja su bila dio sustava bivšeg komunističkog režima s pojedinačnim ubojstvima nakon 1990. koja nemaju veze s tadašnjom politikom i političkim sustavom.
Preuzeto sa www.vecernji.hr