Sergej Lavrov: Načela Daytonskog sporazuma čuvaju sigurnost BiH

Ministar vanjskih poslova Ruske Federacije Sergej Lavrov od 2004. godine prvo je lice ruske diplomacije, koje je kolegama iz drugih država često teško dešifrirati. I prije nego što je imenovan ministrom, taj karijerni diplomat rođen 1950. godine, deset godina zastupao je ruske interese kao stalni predstavnik te države u Ujedinjenim narodima u New Yorku. Još od tada prati ga glas čvrstog i nesmiljenog branitelja politike Kremlja, ali i vrlo aktivnog provoditelja ruske vanjske politike.

Najdugovječniji je ministar u ruskim vladama, prati ga glas erudita i dobrog poznavatelja povijesti, ali nadasve tvrdog pregovarača bez dlake na jeziku, čime je zaradio poštovanje prijatelja, ali i oponenata. Mnogima stoga neće biti čudno što je Lavrova pratio glas da je jedini smio pušiti u zgradi UN-a nakon uvođenja zabrane ili da se taj otac jedne kćeri u slobodno vrijeme bavi raftingom. S druge strane, Lavrov ima i manje strogu stranu - voli književnost, a piše i poeziju. Razgovor s ruskim šefom diplomacije pripremali smo i vodili kad su već dogovoreni svi detalji posjeta Hrvatskoj, prvog nakon 15 godina, a koji se trebao dogoditi danas. Posjet je, među ostalim, uključivao sastanak s premijerom Andrejem Plenkovićem, predsjednikom Zoranom Milanovićem te ministrom vanjskih poslova Gordanom Grlićem Radmanom, no odgođen je, ne zbog političkih razloga, nego - kako je Večernji pisao i s čime je bio upoznat - zbog konkretne situacije vezane uz pogoršanje epidemiološkog stanja i širenje zaraze koronavirusom u Hrvatskoj, što je neminovno zahvatilo i djelatnike veleposlanstva Ruske Federacije u Zagrebu. Unatoč tomu što je bio primoran odgoditi dolazak u Zagreb, ruski ministar vanjskih poslova nije otkazao ekskluzivni intervju za Večernji list.

Što je, po vašem mišljenju, dovelo do zastoja u rusko-hrvatskim odnosima? Koje su danas prepreke za poboljšanje suradnje do one razine koju imaju naši susjedi, poput Slovenije i Srbije, te kako ih ukloniti?

Ne bih kvalificirao naše bilateralne odnose kao zastoj. Rusko-hrvatski politički dijalog redovit je i napredan. U 2017. i 2018. godini predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović posjetila je Rusiju na poziv predsjednika Vladimira Putina. Bili su to vrlo korisni i produktivni sastanci. Naša ministarstva vanjskih poslova održavaju tijesnu komunikaciju. Samo ove godine moj kolega Gordan Grlić Radman i ja više smo puta razgovarali telefonom. I praktična suradnja napreduje. Prošle godine u Moskvi je održano zasjedanje Međuvladine komisije za trgovinsko-ekonomsku, znanstvenu i tehničku suradnju. Sljedeći sastanak bio je planiran za ovu godinu u Hrvatskoj, ali pandemija nas prisiljava na prilagodbe - sastanak će biti organiziran kada se epidemiološka situacija stabilizira. Naravno, hrvatske tvrtke nastavljaju raditi u Rusiji, a ruske u Hrvatskoj. Prema rezultatima iz 2019. godine, trgovinska razmjena premašila je 1,5 milijardi dolara. Hrvatska je i dalje vrlo popularna među ruskim turistima.

S druge strane, ozbiljnu prepreku na putu daljnjeg jačanja rusko-hrvatskih veza i dalje predstavljaju sankcije ili, bolje rečeno, vrtlog sankcija koje promiču Bruxelles i brojne rusofobne zemlje unutar EU prema izravnom nalogu Washingtona. U posljednje vrijeme takva antiruska linija postala je puno aktivnija. Želio bih se nadati da će naši europski kolege imati dovoljno mudrosti, dalekovidosti ili jednostavno zdravog razuma da se naš dijalog s Europskom unijom i njezinim državama članicama potpuno obnovi na načelima dobrosusjedskih odnosa, poštenja, predvidivosti i otvorenosti.

Kako Rusija gleda na LNG terminal na Krku koji sufinancira EU, a na kojem godinama inzistira SAD? Uzevši u obzir da je samo lani Prvo plinarsko društvo (PPD) otkupilo od Gazproma dvije milijarde kubika plina, mnogi kažu da je Hrvatska previše ovisna o ruskom plinu.

Rusija poštuje pravo svake zemlje da samostalno određuje svoju energetsku politiku i bira optimalne izvore opskrbe energijom. Uopće nismo protiv konkurencije. S tim što je zdrava, poštena konkurencija zasnovana na tržišnim principima, a ne na političkim sloganima iz hladnog rata. Projekt izgradnje LNG terminala Krk strogo je unutarnja stvar RH. Ako hrvatski kolege vjeruju da je za ekonomiju zemlje bolje kupovati ukapljeni, a ne jeftiniji plinovodni plin - naravno. Svatko ima pravo na svoju vlastitu računicu. Naša je zemlja već desetljećima pouzdan i pošten partner u pogledu opskrbe energijom. To je u Zagrebu vrlo dobro poznato, kao i činjenica da plinski ugovori s Ruskom Federacijom nemaju političku pozadinu, nego isključivo komercijalnu. Naravno, i mi čujemo priče o notornoj "ovisnosti" Hrvatske i drugih europskih država o ruskom plinu, ali u njima ne nalazimo ništa osim želje za širenjem neutemeljenih sumnji. Nikome ništa ne namećemo, a sve zaključene ugovore izvršavamo s punom odgovornošću.

Hrvatski premijer Andrej Plenković aktivno se, još od karijere u Europskom parlamentu, bavio ukrajinskim pitanjem te promiče hrvatsko iskustvo mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja kao model za ukrajinsku reintegraciju Donbasa. Kako komentirate tu inicijativu i je li ona imala negativan utjecaj na odnose dviju država?

Što se tiče situacije na istoku Ukrajine, već postoji osnova za mirno rješenje koja nema alternativu, a to je Kompleks mjera dogovoren u veljači 2015. godine u Minsku. Ovaj je dokument odobren Rezolucijom 2202 Vijeća sigurnosti UN-a, čime je postao dio međunarodnog prava. Sada je jednostavno potrebno potpuno provesti ono o čemu su se strane dogovorile prije više od pet godina tijekom višesatnog diplomatskog maratona. Ne vidimo potrebu za bilo kakvim dodatnim vanjskim inicijativama.

U kojem se dijelu preklapaju interesi Rusije i Hrvatske u međunarodnim pitanjima i u jugoistočnoj Europi, primjerice u Bosni i Hercegovini, odnosno gdje je moguće zajedničko djelovanje?

Rekao bih da se naši interesi podudaraju na principijelnoj razini. Uvjeren sam da su i Rusija i Hrvatska zainteresirane za jačanje međunarodnog mira, sigurnosti i stabilnosti, za održivi razvoj te političko i diplomatsko rješenje brojnih kriza i sukoba. Regija jugoistočne Europe ostaje prirodno, povijesno okruženje za rusko-hrvatsku suradnju, gdje bi zajednički napori trebali podržati procese koji podrazumijevaju produbljivanje međusobnog razumijevanja između regionalnih sudionika i izgradnju sustava istinskog pomirenja među nacijama, pomirenja temeljenog na zdravom razumu i postojećim međunarodnim sporazumima. Spomenuli ste Bosnu i Hercegovinu. Jedna od tema za razgovor s bosanskohercegovačkim partnerima ostaje problem Daytonskog mirovnog sporazuma, čija se 25. godišnjica obilježava 14. prosinca. Uvjereni smo da Daytonski sporazum zadržava svoju aktualnost. Njegova temeljna načela suvereniteta, neovisnosti i teritorijalne cjelovitosti BiH, jednakopravnosti triju konstitutivnih naroda i dva entiteta sa širokim ustavnim ovlastima omogućuju održavanje mira, stabilnosti i sigurnosti te razvoj.

Mislim da su naši pristupi u skladu sa stavom Hrvatske, koja je potpisala mirovni sporazum i samim time ima svoj dio odgovornosti za njegovu provedbu, ali koja je kao vjerojatno malo tko zainteresirana za realizaciju temeljnih postulata Daytonskog sporazuma. Rusija je u tom smislu spremna pružiti svaku vrstu podrške.

Rusija je stalno pod optužbama da se miješa u izbore, primjerice u one američke, da organizira cyber napade pa tako i izvješće hrvatske Sigurnosne obavještajne agencije za prošlu godinu kaže da su identificirali takve napade. Moskvu optužuju da se služi lažnim vijestima i dezinformacijama, da truje svoje političke protivnike, u posljednjem slučaju Alekseja Navaljnog, da destabilizira situaciju na Bliskom istoku i na Balkanu, Koji je razlog tomu, kako odgovarate na te optužbe i kako mislite popraviti situaciju?

Nažalost, moramo priznati da su u posljednje vrijeme Washington i brojne prijestolnice EU udvostručile napore na suzbijanju ruskog razvoja, nastojeći nas kazniti za neovisnu vanjsku politiku i dosljednu zaštitu nacionalnih interesa. Da bi opravdali svoje postupke, uvođenje novih antiruskih sankcija, oni izlaze s raznim optužbama i insinuacijama, uključujući i ove koje ste vi spomenuli. Sve to, naravno, bez bilo kakvih činjenica ili dokaza. Kao i uvijek, sve ostaje na razini pretpostavki u stilu „highly likely" (vrlo vjerojatno). Tvrdnje se iznose na temelju izmišljenih optužbi i suprotno elementarnoj logici. Naši prijedlozi za organizaciju profesionalnog dijaloga o svim pitanjima koja izazivaju zabrinutost ne nailaze ni na kakvu reakciju. Samim tim, mi moramo zaključiti da nemamo na osnovi čega računati na uzajamno, pošteno razmatranje problema, jer je Zapadu već prešlo u naviku da s Rusijom razgovara s pozicije pretpostavke ruske krivnje za sve. Dovoljno je samo spomenuti uobraženo odbijanje Berlina da odgovori na brojne zahtjeve našega glavnog tužiteljstva o tzv. slučaju Navaljni, što izravno krši njemačke obveze prema Konvenciji Vijeća Europe iz 1959. godine o uzajamnoj pravnoj pomoći u kaznenim stvarima.

Umjesto poštivanja ovog međunarodnog pravnog dokumenta, predstavnici Njemačke i Francuske pokrenuli su još jedan niz nelegitimnih sankcija EU protiv ruskih građana. Sve to žalosno i jasno ilustrira nesposobnost Europske unije da adekvatno procijeni događaje u svijetu te njihovu želju da se stave iznad zakona. Proturuske ispade naših zapadnih kolega koji su, srozavši se do banalnog bezobrazluka, potpuno zaboravili što je diplomacija, ne ostavljamo bez odgovarajuće reakcije. SAD i EU dobro su upoznati s našim uzvratnim koracima. Istodobno, nastavljamo provoditi višesmjernu vanjskopolitičku strategiju i surađivati s onima koji su spremni zajedno s nama raditi na načelima jednakih prava, međusobnog poštivanja i ravnoteže interesa. Upravo takvi međunarodni partneri su u većini - i u Euroaziji, i u Africi i u Latinskoj Americi. Među njima su i naši prijatelji i saveznici iz Euroazijske ekonomske unije (EAEU), Organizacije Ugovora o zajedničkoj sigurnosti (ODKB), iz Zajednice neovisnih država (ZND), iz država članica BRICS-a (Brazil, Rusija, Indija, Kina i Južnoafrička Republika) i Šangajske organizacije za suradnju (SZO).