Sibirske temperature i snijeg koji su posljednjih dana zahvatili Hrvatsku, ali i cijelu regiju, omogućili su završetak snimanja dokumentarnog filma „Sestre“, o sudbini Draženke i Šime Čuljak iz Hercegovine koja je prije više od 30 godina na noge digla cijelu Jugoslaviju. Ekipa Kadra iz Širokog Brijega snimanje dokumentarca počela je prije više od dvije godine. Međutim, zbog blagih zima nisu mogli snimiti ključne kadrove, one u snijegu. Ovogodišnji minusi koji su obilježili kraj veljače i snijeg omogućili su da se ova drama, sa sretnim završetkom, nikada ne zaboravi.
Još zapravo nije jasno kako su sestre Čuljak iz Bogodola, planinskog sela između Širokog Brijega i Mostara, uspjele preživjeti. Je li riječ o čudu, sreći ili pukoj slučajnosti, nagađalo se tada, a pokušava se dokučiti i danas. Jer preživjeti sedam dana i osam noći u ledenoj jami, na temperaturi od minus 27 Celzijevih stupnjeva bez hrane i vode, odjeven u traper-jaknu i traperice, danas zvuči jednako nemoguće kao i 1985. Tada su se 18-godišnja Šima i godinu mlađa Draženka, učenice Ekonomske škole u Mostaru, izgubile u snježnoj mećavi i upale u jamu duboku desetak metara.
Bilo je to 6. siječnja 1985., hladan zimski dan, a snijeg je zatrpao brda oko Mostara. Dvije su se sestre oko 14 sati zaputile iz Bogodola prema Širokom Brijegu, odakle su planirale autobusom ići za Mostar gdje im je radila majka Radica. Trebale su joj pomoći u čišćenju vojne stambene zgrade u Mostaru. Sudbina ih je, umjesto na stube časničkih stanova bivše JNA, odvela u duboku ledenu provaliju u koju su upale nakon što su se izgubile u snježnoj oluji. O kakvoj je provaliji riječ, najbolje govori to da se u nju ni po najljepšem vremenu čovjek ne može spustiti bez planinske opreme pa je bilo pravo čudo da su uopće preživjele pad. Nakon prvotnog šoka od pada, dezorijentirane i prestrašene, neuspješno su pokušavale izići iz jame grebući noktima po ledu. Priljubljene jedna uz drugu pokušavale su se ugrijati. Bile su slabo odjevene. Uvukle su se u mali prostor na stijeni koja je pregradila kanjon, a na kojem nije bilo snijega. Legle su, Dražena je glavu stavila na Šimina koljena i obratno, a traper-jakne koje su nosile iskoristile su da pokriju glave. Tako su zaspale. Bila je to prva noć u jami, a dok su onako promrzle tonule u san, nisu vjerovale da će se ujutro probuditi. Zaspale su.
Ta prva noć prošla im je najbrže, kako su dani odmicali, vrijeme je teklo sve sporije. Dvije sestre počele su gubiti nadu da će više ikada vidjeti oca, zagrliti majku i poljubiti brata. Drugo jutro shvatile su da moraju ostati budne kako bi imale ikakve šanse za preživljavanje. Jele su snijeg koji je upadao u jamu. Molitvom i razgovorom držale su jedna drugu budnom. Pokušale su se pokriti stranicama knjiga, ali groznica im je tresla tijelo, jedinu utjehu nalazile su u molitvi. Nisu imale ni hrane ni vode, samo nekoliko žvakaćih guma. Bilo je jezivo. Dolazilo je tih dana i do kriza, osjećale su da ih nitko ne voli ili da nikome nisu važne. Mislile su da su ih svi zaboravili. Razočaranje je raslo svakim novim pokušajem izlaska iz jame ili krikom „upomoć“ na koji se nitko nije odazivao. Danima nikoga nisu čule. Dok je Draženka polako gubila nadu, Šima joj je govorila da se moli, da ih samo to može spasiti, svjesna da su daleko od ljudi, da je hladno i da ih teško netko može naći.
Spasili ih lovci
Iscrpljene, zvale su u pomoć sedam dana bez uspjeha. Njihove bolne povike nakon nekoliko dana čule su pastirice, no kako je tada bilo aktualno ukazanje u Međugorju, pastirice su sa strahom zadržale za sebe ta neobična dozivanja. Ni same nisu bile sigurne o čemu je riječ.
Bio je sedmi dan od kobnog koraka koji je sestre odveo u jamu. Na izmaku snaga molile su se kada je Draženka čula lavež pasa. Ni sama nije bila sigurna je li to stvarnost ili halucinacija. Ali zadnjim atomima snage uspjela je povikati „upomoć“. Baš taj povik bio je spasonosan. Bila je nedjelja, 13. siječnja, Drago, Krešo i Rade Ćavar krenuli su u lov. Kad su se primakli jami, ponovno su začuli dozivanje u pomoć. Vrtjeli su se u krug, ali nisu ništa vidjeli. Mrak se spuštao i lovci su krenuli do prvih kuća. Kada su ispričali što im se dogodilo te kad su to potvrdile i pastirice, vratili su se na mjesto gdje su ponovno čuli zapomaganje. Sad je to već bilo puno tiše jer su Šima i Draženka bile na izmaku snaga.
– Primaknuo sam se jami i pitao tko su. Rekle su mi da su iz Bogodola i da su tu tjedan dana. Kakav tjedan, pomislio sam, ja sam te noći od majke tražio još jedan pokrivač da se pokrijem, toliko je hladno bilo u kući – prisjeća se Drago Ćavar te hladne siječanjske noći.
Kad se spustio još malo, nije vidio nikakve tragove – nitko tuda nije prošao. A one su ponovile da su tu tjedan dana. – Mislio sam da se tu netko spustio s druge strane i da me sad “zafrkava”, da su to drugi lovci iz moje skupine koji tad nisu bili sa mnom, i da su se spremili sutra me zadirkivati kako su me djeca “vitlala” sat vremena – kaže Ćavar. Ali kad su mu nabrojile neka prezimena iz tog kraja, jedno čak nije ni znao, pomislio je da bi i mogla biti istina to što govore. Otišao je po pomoć i užad, spustio konopce u provaliju. Prvi se k sestrama Čuljak spustio Drago i vidio prizor koji nikada neće zaboraviti. Na stijeni su nepomično ležala dva promrzla, posve crna, gotovo beživotna ženska tijela. Izvukli su jednu pa drugu. Moralo se reagirati brzo i prevesti ih u najbližu bolnicu. Dok su se njih dvije, proživljavajući pravu dramu, borile za život, otac i majka nisu ni slutili što im se događa s djecom. Kako su tada telefoni bili rijetkost, otac je mislio da su Šima i Draženka kod majke u Mostaru, a ona je mislila da nitko po takvom snijegu ne izlazi iz kuće.
Majka na mukama
Majka je bila prva koju su vidjele u bolnici, još nesvjesne svog zdravstvenog stanja i činjenice da im, unatoč tome što više nisu u ledenoj jami, život visi na koncu. Naime, iz Širokog Brijega hitno su prevezene u bolnicu u Mostaru u kojoj su im tadašnji liječnici davali male šanse za preživljavanje. Njihovoj majci Radici tada su liječnici u Mostaru rekli da nema tih liječnika koji joj mogu spasiti djecu. No, ona je bila uporna. Tako je uz Draginu, koji je čuo njihovo dozivanje, upravo uloga majke Radice tih dana bila ključna u spašavanju njihovih života. Onako izbezumljena kucala je na sva moguća vrata i nekako je uspjela. Draženka i Šima dobile su priliku da se liječe na Vojnomedicinskoj akademiji u Beogradu. Tu im je pružena najbolja liječnička njega. Kad su došle na VMA, Šima je već imala visoku temperaturu i upalu pluća. Bila je klinički mrtva dok su joj amputirali promrzle noge. Ni liječnici nisu znali što raditi jer se nikad nisu sreli s takvim slučajem. I za njih je sve to bilo jedno novo iskustvo. Sve su tretmane na sestrama Čuljak snimali, pratili. Oči cijele Jugoslavije bile su uprte u njih. Bio je tu cijeli konzorcij liječnika koji je bdio nad djevojkama.
Nakon brojnih pretraga liječnici su majci Radici priopćili da im objema trebaju amputirati noge. Bile su to riječi koje joj i danas odzvanjaju u ušima. Ali to je i jedini način da njezina djeca ostanu živa. Nije u to vrijeme znala da postoje proteze i da se s takvom vrstom invaliditeta može živjeti sasvim normalno. O tome koliko joj je teško bilo donijeti tu odluku često je poslije govorila. – Kada sam ih tad vidjela, mislila sam da nikad neće biti normalne. Bile su potpuno crne, cijelo tijelo, glava, sve... Ne znam samo kakvi su im zubi bili... – opisala je Radica prvi susret s kćerima. U cijelu se priču angažirao i dr. Izidor Papo iz Mostara.
– Kad smo došli u Beograd, rekao mi je: “Ne boj se ti ništa, moja Hercegovko, sve ćemo mi to riješiti”. A već drugi dan morala sam potpisati da pristajem na operacije u kojima će im noge biti amputirane. Tko će potpisati da moja djeca nemaju noge... Evo, prihvaćam ja, ali kako će one prihvatiti kad se probude i kad vide da ih nema pola – prisjeća se. Ali onda je Radicu posavjetovao jedan liječnik. Rekao joj je da je i njegov brat za vrijeme onog rata ostao bez nogu, da se noge mogu napraviti... Kazao je da je bolje da žive i tako nego da su u grobu i da ih nikad više ne vidi. Radica je samo mislila kako će one to sve podnijeti. Ružan je bio osjećaj kad su se probudile iz narkoze, ali... – Pomiriš se s time. Što je, tu je. Ljudi se sa svime pomire. Kad je to sve prošlo, kad su se probudile, u sobu su im doveli vojnog pilota iz Angole. Imao je jednu crnu nogu, jednu bijelu – protezu. Doveli su ga kako bi one vidjele da života ima, da se ne razočaraju. On je pred njima plesao, skakao, sve kako bi i one vidjele da će jednog dana tako moći. Tako je i bilo – kaže njihova majka. Šima (1967.) i Draženka (1968.) nikada nisu gubile volju, a pozitivan i veseo duh pratio ih je od samog trenutka izvlačenja iz jame.
– Dok smo ih vozili u vozilu Hitne pomoći u Mostar, tiho je svirala glazba, čini mi se pjesme Lepe Brene. U onakvoj muci, promrzle, jedna od njih kazala je da se glazba pusti malo glasnije jer je dugo nisu slušale – prisjetio se Drago, koji je i danas redovito u kontaktu sa sestrama koje već godinama žive u Kanadi. Planira on njih i posjetiti, ali kad se Draženkin sin bude ženio. Ako to doživi, sa smijehom nam kaže Drago. A posljednji put sestre Čuljak i njihov spasilac susreli su se prije nešto više od dvije godine, na 30. godišnjicu nesreće. Bila je to prilika da prvi put nakon nesreće posjete mjesto koje im je obilježilo ostatak života. Drago je tada odveo Šimu i Draženku do jame u koju su upale.
– Bio je to prvi put poslije te kobne večeri 1985. da smo došle tu. Ja sam sve ove godine imala želju doći, vidjeti gdje je to, koliko je duboko, ali sama nisam znala put, kao ni moja majka. Tako se te 2015., kad smo bile u Hercegovini, nekako posložilo da nas Drago odvede do tog mjesta. Bilo je to prelijepo iskustvo, puno emocija – nastavlja nam priču danas 50-godišnja Draženka. Dodaje da ju je u jednom trenutku Drago pitao treba li je nositi, baš kao i tog 6. siječnja 1985. kada ju je iz jame do automobila, onako promrzlu, nosio u naručju. Naime, kako i Šima i Draženka na objema nogama imaju proteze, Drago je mislio da će im biti problem popeti se do jame. – Ma nije bilo šanse da me nosi, pa njemu je 78 godina, ali sam mu dopustila da me onako simbolično spusti s jedne stijene – prepričava ovaj događaj Draženka, koja se već godinama aktivno bavi sportom. Netko tko ne zna njezinu životnu priču nikada ne bi primijetio da je ona osoba s invaliditetom. Redovito ide u teretanu, i to na treninge crossfita, rekreativno se bavi nordijskim skijanjem, profesionalno trenira veslanje te je 2013. na SP-u u Njemačkoj veslala pod zastavom Kanade. Obje sestre rado rone, plešu, a Šima je zaljubljena u vožnju motociklom. O njihovu životu s protezama prilog je snimila i kanadska televizija. Prste na nogama, kaže Draženka, osjeti tri puta u godini. Za sestre Čuljak novi se svijet, nakon kobnog siječnja 1985., otvorio i zahvaljujući sređenu kanadskom socijalnom sustavu.
Djevojčice nazivali po njima
– Dobile smo najbolje proteze, a izrađene su u engleskom gradu Dorsetu. Ja i sestra nosimo proteze koje su rađene po nozi bivše supruge Paula McCartneya Heather Mills koja je ostala bez noge – kaže Draženka te se šali da McCartneyjeva bivša žena ima lijepe noge. Za razliku od Draženke koja je sklonija ekstremnim sportovima, Šima živi mirnijim životom. U Kanadu je nekoliko godina nakon rata prvo otišla Šima s mužem, a tijekom ratnih godina k njima su se doselili Draženka i njezin sin koji ove godine slavi 30. rođendan. Na pitanje vraćaju li im se često slike tih kobnih dana iz jame, Draženka kaže da su one stalno prisutne, jednako kao i misao da su tog dana, kada su ih lovci izvukli iz jame, dobile drugu priliku za život. – Misli i slike tu su stalno, no nikada ni ja ni sestra nismo imale noćne more zbog toga. Bez obzira na to što je bilo tragično i što smo izgubile noge, na to gledam s vedrije strane, da smo se spasile i nastavile živjeti sasvim normalne živote.
Što bi bilo da nas nitko nije našao? Danas imam 50 godina, tada sam imala 16 i pol i sad s pravom mogu reći, jer sam preživjela sve te godine kao invalid, da mi je život bio super. Život je ono što sam napraviš, ne ono što ti se dogodi. Neizmjerno sam zahvalna što su lovci bili tu, čuli nas, spasili i što smo dobile priliku živjeti ovaj život i što se on nije prekinuo s tih 16 godina – pozitivna je Draženka, koju je ova nesreća dodatno zbližila sa sestrom. Koliko je ova priča potresla cijelu bivšu državu, najbolje govori to da su brojne djevojčice rođene nakon tog kobnog siječnja nosile imena sestara koje su predstavljale svojevrsni simbol pobjede života. S jednom Draženkom iz Podgorice Draženka Čuljak već dugo njeguje i prijateljstvo. – Javila mi se djevojka iz Podgorice i rekla da je dobila ime po meni. Njezin je brat 1990. gledao na TV-u prilog o našem slučaju i roditelje je natjerao da sestri daju ime po meni. Sad smo prijateljice – govori Draženka. Ideja o snimanju filma o sestrama Čuljak rodila se upravo tijekom njihova posljednjeg posjeta Hercegovini.
Surovi uvjeti za snimanje
– Odluka da snimimo film pala je prije tri godine kad su njih dvije bile u Hercegovini i kad smo se redatelj filma Zdenko Jurilj i ja upoznali s njima – kazao je Tomislav Bubalo, producent Kadra, te izrazio nadu da će premijera filma biti na ovogodišnjem Sarajevo Film Festivalu.
Ostalo je još nekoliko kadrova koji će biti snimljeni u Hercegovini, a glavnina filma završena je u Delnicama u Hrvatskoj.
– Već nekoliko godina u kontaktu smo s njima zbog snimanja filma, no kako one žive u Kanadi, bilo nam je teško izvedivo ići tamo snimati. Ipak, 2015., 30 godina nakon događaja, one su došle u Hercegovinu pa smo snimili intervju i krenuli u realizaciju filma. Kako nam je za snimanje ostatka filma bio potreban veliki snijeg, čekali smo dvije zime da se ispune uvjeti i tek smo nedavno uspjeli snimiti te scene, ali nije bilo moguće snimanje na autentičnim lokacijama pa smo pronašli sličan ambijent u okolici Delnica u Hrvatskoj – kaže Bubalo.
Dodaje da je snimanje bilo iznimno zahtjevno. Vladale su niske temperature, bilo je više od metar snijega, a angažiran je bio i GSS.