Šest članova HPD-a “Čvrsnica” iz Širokog Brijega s još dvadesetak planinara iz BiH i Hrvatske prošli je tjedan sudjelovalo u ekspediciji na planinu Ararat i uspješno se popelo na njezin najviši vrh Ağrı Dağı, koji se nalazi na nadmorskoj visini od 5137 metara.
Ararat je planina vulkanskog podrijetla, čiji je vrh pokriven vječnim snijegom i ledom. Posljednja erupcija na Araratu dogodila se 1840. godine. Nalazi se na krajnjem istoku Turske, u vojnoj zoni na tromeđi Turske, Irana i Armenije. Mitska je planina opisana u svim velikim religijama kao mjesto gdje se nasukala Noina arka nakon Velikog potopa. To je područje iznimno bogato poviješću i u stalnom je vrtlogu konflikata. Do prije stotinjak godina Ararat se nalazio u Armeniji i Armencima je i danas sveta planina te se čak nalazi na njihovu grbu. Nakon što je Osmansko Carstvo osvojilo teritorij zapadne Armenije u genocidu je stradala većina tamošnjeg armenskog stanovništva. Današnja granica između Turske i Armenije udaljena je oko 30 kilometara od vrha Ararata, dok je Iran udaljen petnaestak kilometara. Ova područja danas su naseljena Kurdima doseljenim s područja Irana, kojih je samo u Turskoj oko 30 milijuna.
Od trenutka odluke da se krene na ovu ekspediciju uslijedile se višemjesečne kondicijske pripreme na domaćim planinama, nabava potrebne opreme i prikupljanje informacija o samoj ekspediciji, koja s putom traje 9 dana, dok sam uspon na planinu traje 4-5 dana. Samo putovanje u jednom smjeru traje gotovo dvadesetak sati, uključujući dva leta zrakoplovom: Sarajevo – Istanbul i Istanbul – Van. Slijedi transfer iz grada Vana do Doğubayazıta, najistočnijeg turskog grada koji se nalazi u podnožju Ararata, na gotovo 1700 m nadmorske visine.
Nakon smještanja u hotel, sutrašnji dan iskorišten je za odmor i obilazak grada te lokalnih znamenitosti, lokaliteta za koji se vjeruje da se na njemu nalaze ostaci Noine arke i Ishak Pashine palače. Za većinu je slijedio kulturološki šok zbog ogromnih razlika u kulturi, tradiciji, prehrani, načinu života, podneblju i klimi. Iznenađenje je predstavljala i velika prisutnost vojske. Na svakih nekoliko kilometara nalaze se kontrolni punktovi s betonskim preprekama i dugim cijevima, vojne baze i promatračnice, a sve državne zgrade opasane su visokim zidovima s bodljikavom žicom i oklopnim vozilima.
Domaće kurdsko stanovništvo jako je ljubazno i gostoljubivo. Iako materijalno siromašni, teški životni uvjeti učinili su ih vrlo vrijednima, poštenima i iznimno bogatima duhom. Većina se bavi stočarstvom i trgovinom, dok se turizam odnosi na ono malo planinara što u ljetnim mjesecima pohodi Ararat. Svima njima to znači egzistenciju, od smještaja u hotele i lokalnih transfera do logistike pri transportu opreme konjima, postavljanja šatora u baznim kampovima, opskrbe i pripremanja hrane te vođenja uspona od iskusnih vodiča. Istodobno, bez njihove pomoći uspon bi bio gotovo nemoguć i preopasan zbog surovog podneblja i ekstremnih vremenskih uvjeta.
Prva etapa
Napokon je došao i taj dan te je ekspedicija mogla početi. Nakon dulje vožnje zbog polusatnog čekanja na kontrolnom punktu i provjere popisa planinara od turskih vojnika, dolazimo do kurdskog sela Elli na 2200 metara nadmorske visine, početne točke uspona. Ovo je visina naših najviših planina, što dovoljno govori o veličini Ararata. Nakon prebacivanja opreme iz kombija na konje, s ruksacima opskrbljenim za prvu etapu puta kreće se na petosatni uspon do prvog baznog kampa, smještenog na visini od 3420 m. Nakon dolaska slijedi postavljanje šatora, ručak i slobodne aktivnosti. Domaćini Kurdi trude se da se u planini koja izgleda kao površina Marsa, prekrivenoj vulkanskim stijenama i prašinom, osjećate što ugodnije. Planinare unutar većeg šatora dočekuje stol s posluženim tradicionalnim delicijama, voćem, povrćem, grickalicama i neizostavnim čajem. Hrana u ovom dijelu Turske vrlo je ljuta, začinjena čili paprikom, kurkumom i mnogim sličnim začinima te s mnogo povrća i raznih vrsta mesa. Svaki obrok završava malom šalicom čaja vrlo intenzivnog mirisa i okusa. Zanimljivo je i da uopće ne piju kavu, dok alkohol ne piju iz vjerskih razloga i moguće ga je nabaviti samo strancima unutar hotela. Mrak pada dosta rano, oko 19 sati po našem vremenu. Zalaskom sunca rijedak planinski zrak postaje znatno oštriji i temperatura naglo pada s nekih 25 °C na oko 0 °C. Nakon povlačenja u šatore, većina loše spava zbog adrenalina i prvih laganijih simptoma visinske bolesti, glavobolje i mučnine. Mirujemo u svojim vrećama, osluškujemo planinu i duboko razmišljamo. Ujutro, nakon doručka se kreće do drugog baznog kampa na 4200 m/nv. Ovdje je uspon znatno oštriji, nestaje vegetacije i okoliš je sve suroviji. Kreće se vrlo polako slušajući upute lokalnog vodiča kako bi se organizam što bolje priviknuo na visinu. Svi već intenzivnije osjećaju umor, iscrpljenost, glavobolju i mučninu. Nakon dolaska do drugog baznog kampa i laganog obroka, nakon sat vremena slijedi povratak i noćenje u prvom baznom kampu na 3420 metara, što je dio aklimatizacije, odnosno navikavanja na visinu, kako bi uspon bio što uspješniji.
Treći dan slijedi ponavljanje uspona na 4200 m/nv, s tim da se ovaj put ostaje u drugom baznom kampu. Bazni kamp 2 nalazi se na visokom grebenu. Riječ je o jako surovoj lokaciji, šatori su smješteni na malom prostoru između stijena, teren je neravan i ne postoji poljski toalet. Znatno je hladnije i konstantno je vjetrovito. Svi osjećamo blaže ili teže posljedice visinske bolesti. U više navrata čuju se odroni stijena i kamenja, uz orkanske udare vjetra u šatore. Većina nije uspjela zaspati, što zbog uvjeta, što zbog adrenalina i razmišljanja o završnom usponu.
Trenutak istine dolazi oko ponoći. Nakon ustajanja, laganijeg obroka i punjenja termosica čajem, pod lampama, uz jak vjetar i temperaturu u dubokom minusu, na završni uspon kreće se oko 1 sat poslije ponoći. Kolona se kreće vrlo sporo, teren je jako zahtjevan i često se mora pomagati i rukama. Ovo je godina s mnogo snijega na Araratu te se snježna granica s uobičajenih 4800 - 4900 metara spustila sve do baznog kampa 2 na 4200 metara. Nešto poslije 4 sata, u trenutku prelaska noći u dan, dolazi se do visine od oko 4800 metara, gdje se stavljaju dereze na gojzerice radi lakšeg kretanja po vječnom ledu. Svi smo fascinirani ogromnom sjenom koju s izlazećim suncem Ararat pravi na horizontu, što dodatno svjedoči o njegovoj veličini. Nekoliko planinara odustaje zbog iscrpljenosti i hladnoće. Vodiči su spremni za takve situacije te ih prate natrag do drugog baznog kampa.
Postaje sve hladnije, uvjeti za uspon sve su teži. Na našu nesreću, vrijeme na završnom usponu nam nije bilo naklonjeno. To je bilo jedno od najhladnijih jutara u duljem razdoblju. Temperatura je između -15 °C i -20 °C, a uz vrlo jak vjetar osjećaj je -30 °C. Nezamislivo s obzirom na toplinski udar kod nas, s temperaturama do +40 °C. Većina prolazi kroz fizičku i psihičku krizu. Iscrpljenost, umor, nespavanje, hladnoća i rijedak zrak na visini od 5000 metara (kisik je na 40 - 50%) te dehidracija (sve piće i hrana, izuzev čaja u termosicama, su smrznuti unutar ruksaka i neupotrebljivi) čini se da će odnijeti pobjedu i da vrh, koji je tako blizu, ipak neće biti osvojen. Prsti trnu kroz dvoje rukavice i svi smo manje ili više pothlađeni. Kroz glavu nam prolaze sve pripreme i odricanja kako bismo bili tu gdje se sada nalazimo.
U tom trenutku do izražaja dolazi ekipa, kao i cijelo vrijeme puta i uspona. Svi smo cijelo vrijeme jedni drugima nesebična podrška, svi smo zajedno prošli sve lijepe trenutke i pomagali jedni drugima da se izazovi i problemi na koje smo nailazili zajednički lakše prebrode. Dijeli se zadnja kap čaja, motiviramo jedni druge posljednjih nekoliko stotina metara do vrha. U tim trenucima iznimno je važno biti mentalno jak. Svi sebe i druge ohrabruju da se napravi još 5 - 10 koraka iako je svakim korakom disanje i kretanje sve teže. Blizina vrha, skrivenog u jurećim oblacima, dodatno nas je motivirala.
Korak po korak, polako i uporno, nakon otprilike šest sati završnog uspona dolazimo na vrh Ararata - Ağrı Dağı, na visinu od 5137 metara. Dolaskom na vrh zaboravljamo na sve izazove i probleme, preplavljuje nas osjećaj sreće, slobode i zadovoljstva. Uspjeli smo kao tim.
Svi smo oborili svoj visinski rekord i pomaknuli granice svoje izdržljivosti. Nije nam smetalo ni što smo zbog oblaka bili uskraćeni za pogled na Armeniju i Iran. Na vrhu se zbog ekstremnih vremenskih uvjeta ne zadržavamo dugo. Nakon brzinskog fotografiranja krećemo natrag jer smo tek na pola puta i treba se sigurno spustiti s planine.
Povratak je također bio naporan zbog dehidracije, ali sa svakim korakom dobivamo sve više kisika te oko podne sretno i bez ozljeda stižemo do drugog baznog kampa. Nakon kraćeg odmora nastavljamo dalje do prvog baznog kampa, gdje zajednički odlučujemo da, umjesto noćenja na 3420 metara, nastavljamo dalje sa spuštanjem.
Organiziramo prijevoz, dogovaramo dodatnu noć u hotelu i spuštamo se na zasluženi odmor i prvo tuširanje nakon 4 dana provedena u planini. Samo taj dan spuštamo se gotovo 3000 metara visinske razlike. Sutradan odlazimo u prirodne toplice.
Termalna voda temperature 38 °C bogata mineralima, uz naizmjenično tuširanje hladnom vodom, svima otklanja umor i obnavlja tijelo. Posljednji dan noćili smo u gradu Vanu, odakle smo letjeli za Istanbul i dalje u Sarajevo. U Široki Brijeg stižemo oko ponoći.
Nezaboravno iskustvo
Cijelo putovanje bilo je nezaboravno i neponovljivo iskustvo za vidjeti i doživjeti. Nije riječ samo o usponu na posebnu, mitsku planinu, riječ je o upoznavanju s novim civilizacijama, kulturama, običajima, narodima, načinima života, o doživljavanju novoga prostora i ljudi koji na njemu žive. O proširivanju naših vidika u svakom smislu te riječi. Sve to proživljeno je s vrhunskom ekipom ljubitelja prirode, uz mnoga nova poznanstva. Devet dana su ljudi različitih zanimanja, religija i mjesta življenja bili kao jedno. Sada se svi vraćamo svojim obiteljima i svakodnevnim obvezama.
Hvala našim obiteljima na potpori - od trenutka odluke da se krene na ovu ekspediciju do trenutka povratka doma. Radujemo se novim ekspedicijama i novim iskustvima koja će obogatiti naše živote.