Raditi intervju s ravnateljem Sveučilišne kliničke bolnice Mostar Antom Kvesićem nikada ne može biti nezanimljivo. Dok ulazimo u njegov ured, govori nam kako je prije nekoliko dana bilo 22 godine otkako je prvi put došao u mostarsku bolnicu. Tako i počinje naš razgovor.
•Kako je bolnica prije 22 godine izgledala?
Prošlo je 22 godine kako sam došao u ovaj grad za zapovjednika bolnice. Bio sam liječnik opće prakse, bio je rat, bio sam šokiran i imao 28 godina. U bolnici sam našao 285 djelatnika. Bilo je otužno.
•Kako su vas dočekali?
Tada sam bio ovdje nepoželjna osoba. Prvih nekoliko dana sam svakih 10 sekundi želio pobjeći. Ipak, u toj nekoj mojoj genskoj šifri postoji tvrdoglavost. I evo me i danas ovdje.
•Je li dobro što niste pobjegli?
Danas kada vratim film, mislim da je bilo dobro što nisam pobjegao jer koliko god bolnica imala svojih problema, nedostataka, mana, definitivno ne bi bila onakva kakva je sada da sam tada pobjegao. Činjenica jest da je u 20-ak godina ova bolnica prošla brz put od bolnice općeg tipa u kojoj ljudi nisu smjeli, htjeli i voljeli ići. Iz raznih razloga išli su u Beograd, Zagreb, Sarajevo. Danas imamo modernu bolnicu u kojoj ljudi dolaze, pa i oni koji su mislili da nikada neće u nju dolaziti. Moja procjena, iako možda ja nisam osoba koja bi trebala raditi takve procjene, jeste da su ljudi danas zadovoljni ovom bolnicom, razinom usluge koju dobiju, uvjetima u kojima se sve to skupa događa. Mislim da smo napravili veliki posao i ja sam na to ponosan.
•Mislite li kako bi bolnica drukčije danas izgledala da ste tada, kako kažete, pobjegli?
Stalno govorim kako bi interesantno bilo procijeniti kako bi bolnica izgledala da smo čekali s radovima. A procjenu neka radi bilo tko. Mi smo odlučili raditi novu bolnicu kada nismo imali bilo kakve uvjete za to. Prošli smo to, opremili je, napravili onkologiju, uveli invazivnu kardiologiju i kardiokirurgiju, još puno novih stvari se radi u bolnici koje ne možemo sve nabrojati. Tu je Odjel za bolesti uha koji radi cijelu kirurgiju, očno koje radi stvarno sve. Naravno, ima stvari koje nismo uspjeli riješiti, ali spremamo se i za te procese.
•Što nije riješeno?
Transplantacija je nešto što je u ovoj državi, nažalost, još u povojima. Zatim, hematologija još nije na razini koju želimo. Imamo ekipu koja može raditi, ali je u pitanju tehnologija. To ćemo pojačati u budućnosti.
•Što je s pričom o transplantaciji, u kojoj je to fazi?
Transplantacija je jako ozbiljna. Transplantaciju rožnice možemo napraviti sutra, bubrega za mjesec dana, jetara za dva mjeseca. Ne šalim se kada to govorim. Imamo tehničke uvjete i ljude iz Hrvatske koji će stati uz nas i to napraviti. Ja sam danas potpisao odluku kojom jedan moj liječnik odlazi u Zagreb u Merkur raditi na transplantacijskom programu. Ali, to je samo jedan segment. Ima ih više. Mi slažemo timove ljudi koji će raditi na ovome projektu. Oni će do proljeća sigurno otići u europska središta gdje će se educirati. Važno je i ono što se događa nakon operacije. Pacijent se prati stalno, određuju se imunosupresivi...
•Koliko ljudi treba za ovaj projekt?
Nama ovoga trenutka za transplantacijski program treba stotinu školovanih ljudi koje sada nemamo. I naravno, treba i novca, ali on ovdje nije glavni problem.
•Kada će se u SKB-u Mostar raditi transplantacije?
Mi ćemo u roku od tri godine imati 70 posto transplantacijskog programa. Do sada sam dao mnogo ovakvih procjena i rijetko sam griješio. Rat je ne samo uništio zdravstvo, nego i sve napore koji su bili ulagani u to vrijeme u priču o transplantaciji. Zato imamo pravo i obvezu počinjati opet priču.
•Što je s novom pedijatrijom?
Ono što je prevažno za ovu bolnicu je pedijatrija. Mi smo dobili odluku Vlade i Skupštine HNŽ-a za pedijatriju i to su bili ključni elementi. Sada se kompletira dokumentacija koja treba ići u Federalno ministarstvo zdravstva. Pripremili smo projektnu dokumentaciju, pripremamo i natječaj. Realno je očekivati kako ćemo na proljeće imati proveden natječaj i možda čak početak radova na novoj pedijatriji.
•Koliko izbori remete procese koji su važni za bolnicu. Ima li tu problema?
Prvo moram reći kako su izbori prevažna stvar. Mi to nekako podcijenimo, mislimo da to može bez nas. Govorim narodno, a ne stranački. Naš osnovni problem su ustavne promjene, ravnopravnost s ostala dva naroda i zbog toga je uistinu svaki glas prevažan na ovim izborima. Ne bavim se politikom profesionalno, ali mislim da mogu poslati poruku ljudima kako nije nevažno hoće li ovoga puta izaći na izbore.
•Političari sada daju brojna obećanja. Obećavaju li i vama svašta?
Vrijeme izbora je uvijek vrijeme utrke i nekih obećanja. Neću nikoga kritizirati, ali uvijek ima razloga za kritiku svih nas. Može se puno više, ali je ovoga trena važno prepoznati da nacionalni naboj nije samo za to da netko dobije izbore nego da on može rezultirati ustavnim promjenama koje čekamo 20 godina kako bi izašli iz ovoga ništavnog položaja. Hoće li nas biti za 20 godina kada nas dvojica opet budemo razgovarali?
•Na izbornim listama ima i liječnika. Je li liječnicima mjesto u politici?
Ljudi znaju reći da se liječnici ne bi trebali baviti politikom. Ja osobno to ne volim, meni je to dosadno. Međutim, postoje ljudi koji to vole, misle da imaju što reći, što se onda i oni ne bi bavili politikom kao i svaka druga branša. Ovo je deklarativno što sam rekao. Iskreno, mislim da se ne bi liječnici trebali baviti politikom i da su normalna vremena, ne bi se ni bavili. Kada vidite puno liječnika u politici, to je izraz nezadovoljstva. Tako ja sebi objašnjavam tu činjenicu.
•U vrijeme izbora vaše ime se uvijek veže uz neka ministarska mjesta. Je li tako i ovaj put?
Život ili minuli rad dovedu čovjeka u određenu fazu i poziciju da postane normalno da čovjek počne razmišljati o dužnostima koje će ga zadovoljiti na raznorazne načine. To je normalno. Znam dosta njih koji su kraj karijere vidjeli izborom za ministra ili slično. U mene je sve išlo drukčije, pa i taj dio. Ja sam već nekoliko puta odbio biti ministar zdravstva. Predsjednik Čović mi je svjedok.
•Zašto ste odbili?
Imam dvostruki razlog za to. Previše volim kirurgiju i nisam spreman napustiti taj posao ni zbog čega. Drugi razlog je što je meni dosadno tamo. Ja bih se na tim sastancima posvadio sa svima za 10 minuta. Nisam dobar za sastanke, ja sam tu bezobrazan. Također, svaki sastanak koji traje duže od 15 minuta meni je dosadan. Ja jedva izdržim moja upravna vijeća (smijeh). Dakle, nemam nikakvih ambicija u tome pravcu. Ostajem u bolnici, imamo mi još posla ovdje.
•Mostar je postao grad medicinskih kongresa i simpozija. Koliko su ti događaji važni za SKB Mostar?
Kongresi su jako važni u svakoj struci, a u medicini posebno. Ljudi dolaze, upoznaju se, razmjenjuju iskustva. Kroz simpozij dječje kirurgije i urologije koji ja vodim doveli smo najveće svjetske ‘face’ u našu bolnicu iz ove grane medicine. Oni pišu nekoliko najjačih knjiga iz dječje kirurgije, imaju što kazati i dovesti ih u Mostar i vezati uz sebe je strahovito vrijedna stvar. Oni također otvaraju vrata za školovanje naših mladih kadrova i sada imamo 10 velikih medicinskih centara gdje su nam vrata trajno otvorena. Na kongresima se čuju predavanja od najeminentnijih ljudi što je jako važno. I naši ljudi pišu predavanja. Nisu sva ona na visokoj razini, ali tako se uči. Nitko sebi neće dopustiti da prezentira neku glupost pred kolegama.
•Spominjete domaće kadrove. Čini se po broju magisterija i doktorata, na Medicinskom fakultetu se brojni mladi stručnjaci utrkuju u znanstvenoj utakmici. Je li to zaista tako?
Sada je to jedna utakmica. Postalo je sasvim normalno da svi žele znanstveno napredovati. Tu imamo stotine doktorata, ljudi se pozitivno natječu, to je bogatstvo.
•Kakvo je trenutačno stanje u bolnici?
Bolnica ima svoje standardne probleme. Godinama nismo uspjeli doći na nulu. Mi smo nekih 10 posto u minusu u odnosu na prihode. Uvodimo stalno neke mjere, ali smo i dalje u gubitku.