Bio je Ivo Gregurević čovjek od velikih uloga, ali ne i od velikih riječi. Teško je i rijetko pristajao na intervjue, a novi film, TV serija ili predstava za njega nisu bili povod da razgovara s novinarima. No jednom smo ga nas dvoje našli.
Njegov festival u Orašju bio je tek u povojima, želio je o njemu govoriti za Večernji list, ali je imao uvjet. Intervju je dolazio u obzir samo ako objavimo fotografiju na kojoj je i njegov automobil, na kojem se ponosno isticala registracija Orašja. Bila je to jedna od najboljih duplerica tadašnjeg Ekrana, koji je izlazio u formatu Večernjeg lista, i na kojoj je bilo osam kartica teksta, uz odlične fotografije velikog glumca koji je sjedio - i ležao - na 'haubi', a sve zbog registracije.
Lovio je šarane od 18 kila
Podjednako zanimljiv bio je i susret novinara Miljenka Mitrovića s Ivom, koji je kolega opisao u kolumni iz studenog 2001. godine: "Vjerojatno je samo kapetan Ahab iz "Moby Dicka" lovio veće ribetine od Ive Gregurevića. Svako malo Ivo počasti društvo šaranima i to kapitalcima:
- Gdje ima malo vode, ja ulovim ribu! Tako se dogodilo i s ovim šaranom od 18 i pol kilograma kojeg sam rukama ulovio u Lonji - pričao nam je Ivo, prilažući i fotku kao dokaz.
Rekao sam Ivi kako sam se s Milanom Šulentićem-Šulcom, desnom rukom Velimira Zajeca u Dinamu, kladio da će pobijediti prijatelja iz Karlovca Željka Capana, aktualnog prvaka svijeta u šaranolovu.
- Prihvaćam dvoboj, ali kako je to natjecanje u rangu s Ligom prvaka, prvi ribolov bit će u mojoj Posavini, a revanš na Capanove četiri rijeke u Karlovcu.
Ulog je janjac, a papat će ga svi naši prijatelji uz šarane na rašljama. Pobijedi li Ivo, postat će neslužbeno najbolji ribolovac svijeta. Kako se već sada o njemu i njegovim ribičkim uspjesima pričaju legende, oni zločesti i zavidni koji po tržnicama hvataju girice, a tvrde da Ivo lovi tenkovskim minama, imaju priliku uvjeriti se da je Ivo kralj lova na šarane. Tom je prilikom, ispred Ivinog džipa, parkiranog pred Gavellom, Miljenko snimio i sjajnu fotografiju: Perica Martinović, Ivo i Dolores Lambaša. I opet svi zajedno - na 'haubi'!
Božanski užitak kazališta
Iako nije volio razgovarati s novinarima, Ivu Gregurevića to nije spriječilo da daje intervjue učenicima. U travnju 2014. bio je gost Kazališta Virovitica, od ponedjeljka do srijede igrao je besplatne predstave za osnovne i srednje škole. Bio je to njegov autorski projekt u suradnji s Ministarstvom znanosti, obrazovanja i sporta s kojim je godinama obilazio Hrvatsku i školarcima izvodio predstavu/predavanje "Život može biti lijep".
Učio ih je o opasnostima zlouporabe droga, pogotovo onih vrsta do kojih mladi mogu najlakše doći, otvoreno pričao svoja iskustva. Tada je intervju dao dečkima iz sedmog D, pričajući kako je prvi film koji je pogledao u životu bio "Svoga tela gospodar" i kako se nakon toga zaljubio u vesterne. Kada su ga pitali za omiljeni vestern, rekao je da ne pamti te stare filmove po naslovima, čak ni velikim glumcima koji su ga očarali za cijeli život, već po osjećaju slobode, avanture i sreće koji bi mu ostavili.
On sam od svih je glumaca najviše cijenio Fabijana Šovagovića, a na pitanje kazalište ili film, u intervju koji je 2001. dao Ahmedu Buriću riješio je i tu dilemu:
- Čini mi se da je suština u tome da je kazalište cjelovitije, da u njemu nema mogućnosti ponavljanja i da se sve događa samo jednom. S filmom je, sami znate, moguće rascjepkano, kadar po kadar, lakše doći do kompliciranih scena... Film ima veći broj gledatelja, veći su honorari, ponekad i za manje uloženog truda dobijete naizgled više, a tu je i "slava", popularnost. Nekidan smo u omiljenom okupljalištu zagrebačkih glumaca, buffetu kazališta "Gavella", raspravljali o tome pretjeruje li se kad se teatru daju svi umjetnički atributi. Ali ako govorimo o tom nekom božanskom užitku, nijedna filmska uloga ne može zamijeniti onu u teatru.