Uz rimske putove, rijetke zvijeri poput medvjeda koji su se poželjeli morskog zraka, krajnji jug Hercegovine ima i bogatu botaničku lepezu, piše Večernji list BiH. Tu ima što drugdje u BiH ne raste. Već smo pisali o somini koja raste na padinama brda između Slanog (RH) i Zavale (BiH).
Na istom prostoru otkrili smo i maginje zbog kojih južnohercegovački medvjedi u kasnu jesen djeluju moćno, poput grizlija. Najnovije otkriće je đedovača, biljka veličine samoniklog smilja, ali vrlo zanimljive namjene.
- Odlična je za potpalu vatre. Sjećam se kad su žene išle u drva, podrazumijevalo se da će uz breme drva, donijeti i đedovaču za potpalu. Ako je sijekući drva ne bi našle, u brdo bi se slala djeca. Kako su s vremenom šikara i šuma osvajale brda, đedovača se povlačila i sada je rijetkost - kazao je Stanislav Vukorep, čapljinski istraživač i zaljubljenik u posebnosti juga Hercegovine. No, ni sam nije znao otkuda i zašto tako neuobičajen naziv za taj mali grm.
Zahvaljujući Slavku Katiću, tragaču za tajnama neumskoga kraja, otkrili smo da je riječ o biljci iz roda mlječika koju u neumskom zaleđu još zovu – djedova brada, perača… Latinski naziv za đedovaču je Euphorbia spinosa L. Hrvatski botaničari navode i – mlječika, mlič, mličac, mličica, mličina, mliko vučje, zmijinsko mlijeko...
U zapadnoj Hercegovini kao pojam za potpalu, posebice za vlažna vremena, smatrala se luč, odnosno isjeckani komadići četinara, u prvom redu crnog bora, najbolje starog 200 - 300 godina, potom endemske munike koja raste na padinama Prenja, pa klekovače, a u obzir dolaze i svi četinari koji imaju smolu.