Fabijan Lovrić rođen je u Tuzli 1953., a pokopan u Kninu 2023. Široj javnosti bio je poznat kao vrstan književnik te novinar, književni i likovni kritičar, esejist, priređivač i urednik mnogih knjiga i voditelj radioemisija. Poslije niza objavljenih knjiga autor je odlučio napraviti izbor među više stotina objavljenih soneta i ukoričiti ih u knjigu.
Izbor soneta
Uspjelo mu je. Sonete je poredao u pet pjesničkih ciklusa: “Mitovi”, “Vjerujem”, “Zlatno sunce”, “Prijatelji - pjesnici” i “Faktum”. Prošetao se pjesnik sonetima tragom ljudskih civilizacija od najstarijih vremena do danas, do njegova prvog i drugog zavičaja, Tuzle i Knina. Kako je i sam isticao, bio je sklon tradicionalnoj gradbi soneta, od poruke do forme, koja sonet čini prepoznatljivim, a za što je potrebno veliko pjesničko umijeće kojeg mu nije nedostajalo. Pjesma “diše”, jednostavna je, jasna, slikovita, protočna; pjesma je sklad, tkanica od mnoštva ideja, bogatstva osjećaja, igre jezika i rima kojima pjesnik suvereno vlada. Pjesnik je humanist, čovjek profinjena duha i visokih moralnih načela, što se sve zrcali u fokusu njegova umjetničkog stvaralaštva. Pođimo zajedno s njime kroz ovo njegovo malo “petoknjižje”.
”Mitovi”. Ovaj krug od dvadeset soneta počinje pjesmom “Horus”. Horus je mitsko biće, čovjek s glavom sokola, koji se utjelovljuje u osobi egipatskog vladara. To je najstarije egipatsko božanstvo koje se povezuje sa Suncem. Horus se izborio za egipatsko prijestolje u borbi sa Setom. I otuda naziv čitave zbirke “Horusov sraz”. Poslije spomenute pjesme redaju se pjesničke majstorije u kojima pjesnik opisuje mitska bića, događaje, pojedine povijesne građevine, nebeska zviježđa i sl. No u “Mitovima” nisu sve mitovi. Pjesnik se rado dotiče tema iz svakodnevnog života. Tako pjeva o Gospi, o Ivanu Pavlu II., o Aung San Suu Kyi, pro-demokratskoj političarki iz Burme koja je 1991. dobila Nobelovu nagradu za mir, o crnom labudu. Pjeva i o Europi u pjesmi “Otmica Europe”. Spaja mit i stvarnost. Zaista, otima li to netko Europu čija je kultura i civilizacija izrasla na kršćanskim temeljima i koja je svojom uljudbom, tehničkim pronalascima i napretkom dala pečat cijelom čovječanstvu? Proživljava li danas Europa svoju moralnu i duhovnu degradaciju?
”Vjerujem”. Četrnaest soneta koje ovdje susrećemo svjedoči da je pjesnik vjernik. U svakoj pjesmi živo posvjedočuje svoju vjeru. Pa i onda kada izričito ne spominje Božje ime, posredno svjedoči o Bogu. Vidljivo je to u pjesmi “O čemu trave”. Trave niču, rastu, cvate, plešu na vjetru i vodi, sjemene se i donose nov život. Čitava priroda i svemir svjedoče o Bogu, hvale ga i veličaju ga. Tako i kišne kapi. Zapravo, “Svi smo mi kapi na Njegovoj mapi!”
”Zlatno sunce”. Pjesnik se oslobodio mitova i evo pred nama dvadeset i četiri soneta što pršte suncem, svjetlošću i toplinom ljudskog srca. To je život pun vedrih stihova, svježine, ljepote koja nam se poput “bogate trpeze” nudi. Sonet se rađa s rađanjem ljepote, ali i s krikom kada “neman tamani srce/ jede povrće, voće,/ Vlada se kako hoće.”
”Prijatelji - pjesnici”. Predivna niska pjesama posvećena je hrvatskim pjesnicima, živim i neživim, njegovim prijateljima. Evo četrdeset i četiri bogata doživljaja ispjevana iz dubine duše i srca na hvalu i čast pjesnika, pjesme i slike. Pjesme, dragulji; sve ljepša od ljepše. Kada bi pjesnik baš svakom svom pjesniku - prijatelju posvetio po jednu pjesmu, gdje bi sve stalo?
”Faktum”. Trinaest soneta “procvalo” u skladnu cjelinu. I opet se polazi od mita i vraća u sadašnje vrijeme. Svojom tajnovitošću zabljesne nas sonet “Početci hrvatske pismenosti”.
Kulinova povelja
Povelja Kulina bana iz 1189. neka je vrsta razdjelnice između početaka hrvatske pismenosti i kasnijih vremena. Pjesnik je skeptičan pa se pita: “kako je Hrvat tek tada učio slova,/ od brata Hrvata: il’ možda iz snova?...” Ta poveznica između početaka hrvatske pismenosti i Povelje Kulina bana na neki način korespondira s njegova dva zavičaja. Bosna bijaše njegov prvi zavičaj. A s Kninom se pjesnik srodio. Knin je nekoć bio hrvatski kraljevski grad i sijelo biskupa. Otuda stihovi: “Sad silaze s tvrđave vile./ Kralj, Zvonimir, u modrini plovi./ Popucale po Krki tetive.” Zavolio pjesnik Knin pa mu posvetio pregršt soneta. Stihovi su to koji slave ljubav, pjesmu, prirodu, znamenitosti kninskog okružja; i tako sve do soneta “Zvonjelica” i glazbe što “lirike lomi”. Božjom voljom sve na svoje mjesto dođe, a duga nad poljem znak je jednog davnog saveza.