ožda i nije toliko neobično što je Zorka Klaneček (53) odlučila iz rodnog Sydneya preseliti u Hrvatsku, kao i ostali sugovornici s kojima smo razgovarali o životu stranaca u još njima stranijoj zemlji. Ono što je neobično je to da je svoj život odlučila izgraditi ovdje baš onda kada se Hrvatska tkala - za vrijeme Domovinskog rata.
Roditelji ove rođene Australke jesu Hrvati, no ona sama nije imala emotivnu vezu s Hrvatskom koja za nju tada još nije postojala ni u mislima. Zašto je ova frizerka odlučila prihvatiti ponudu da bude volonterka i još važnije, zašto se ponovno vratila ovdje, ispričala nam je za Večernji list.
- Kada je rat počeo, volonteri su u Sydneyu tražili građane koji bi se htjeli priključiti i pomoći ljudima u Hrvatskoj. Jednog dana su došli u salon u kojem sam radila i pitali me. Mislila sam si, sad je rat u Hrvatskoj, pa mogu šišati ljude. Možda je bilo i do tog australskog mentaliteta jer oni idu pomagati zemljama i s kojima nemaju nikakve veze, ispričala nam je.
'Kakva Hrvatska, to ne postoji'
- A ja sam inače bila totalno protiv svega toga. Bilo mi je u glavi pa Hrvatska ne postoji, kakav hrvatski jezik. Još su nam roditelji dali prava hrvatska imena. Nikad nismo bili ovdje, a morali smo pričati jezik, pa jedva su ljudi znali za Jugoslaviju. Tako je došao taj rat, i počelo se događati sve što nam je tata prije pričao - da će Hrvatska biti svoja zemlja. Kad sam 1992. godine rekla da ću ići pomoći, tata se prvi začudio kud sam baš ja to odabrala kad se toliko protivim, priča Zorka koja je tada imala tek 24 godine.
- Kada sam došla u Hrvatsku kao volonterka, nisam mislila da ću ovdje i ostati. Prije ju nikada nisam ni posjetila jer se moj otac iz političkih razloga nije smio vraćati, tako da nisam ni ja prije rata vidjela Hrvatsku.
Zorka je stigla s još sedmero djevojaka, iz vedre i sunčane Australije u hladni i snježni Zagreb.
- Nikad neću zaboraviti kad sam sletjela u Zagreb - bila je zima i sve je bilo jako tmurno, sivo. U gradu je bila tišina kao da je rat u centru Zagreba. Odveli su nas u jednu vojarnu u Vrapču i sve mi se činilo kao da sam došla u neki logor kao u ratnim filmovima koje sam gledala. Kako su i moji Dalmatinci, ja ništa živo nisam razumjela Zagrepčane, mislila sam si 'pa ovo nije hrvatski jezik, gdje su Hrvati ovdje', prisjeća se Zorka.
Vojnici koji su dolazili s ratišta su ih čudno gledali, govori nam, jer su djevojke na početku miješale hrvatski i engleski jezik. Dva mjeseca nakon, Zorka je s vojskom krenula prema Neumu.
- Na putu do tamo vidjela sam ta brda i mislila sam si da će sad netko iskočiti. Sad mi je to smiješno, ali tada sam bila prestravljena, govori Zorka.
Kao da danas našu mladež pošaljemo u, primjerice, Afganistan?
- Pa ajd' sad reci, kaže Zorka.
Lagala bi kad bi rekla da joj nije nekoliko puta palo na pamet vratiti se, najčešće u noćnim satima kada bi ostala sama, no ujutro bi vidjela nekoga koga poznaje i skupila novu snagu nastaviti dalje u vojsci. A kad bi joj sve dojadilo, onda bi samo sjela u ormar tako da ju nitko ništa ne pita.
- S tim ljudima sam malo i odrasla. Nikad više neću moći doživjeti takvo prijateljstvo. S jednom sam djevojkom, koja je nedavno preminula od karcinoma, provela samo 14 dana, ali smo se mi toliko sprijateljile kao da se znamo cijeli život, kazala je.
Znate li plivati?
- Mi nikada nismo bili na prvoj crti, uvijek smo bili u pozadini, ali se i ona često gađala radi saniteta. Bila je jedna situacija kada nam je došao naš nadređeni i pitao nas znamo li plivati. Kaže nam, 'pripremite ono najpotrebnije jer je stanje toliko loše da možda dođu do nas'. Ja sam na to rekla svojim kolegicama da ću uzeti škare da mogu šišati ako nas zarobe, možda budu blaži prema nama, prepričava Zorka.
- Tu večer nismo spavali, nas tri u sobi samo smo pričale cijelu noć, ali se srećom ništa nije dogodilo. Inače, stvarno su pazili na nas, ali ja sam bila puno više od frizerke. Hranile smo vojnike, prevlačile ih, prale što je trebalo, nadodaje.
Iz današnje perspektive, cijelu situaciju pripisuje sudbini. Za stalno se u Hrvatsku vratila 1994. godine, no kako govori, bilo bi i puno ranije da nije bilo do njenih roditelja, piše Večernji list.
- Valjda je to tako trebalo biti. Vratila sam se u svibnju 1993. nazad u Sydney i ubrzo nakon sam vidjela da ja tamo ne mogu nastaviti živjeti. Tu si bio u ratnoj zoni, nisi imao novaca, ali nije ti ni trebao. Onda dođeš nazad i vidiš da su ljudima važne totalno nebitne stvari. Nakon mjesec dana sam mami rekla da 'iden ća', a ona me zamolila da barem ostanem do božićnih blagdana. A ja sam rezervirala kartu 4. siječnja, znači jedva sam čekala kad ću se vratiti, govori.
- Ovdje mi je srce ostalo, nadodaje emotivno ova rođena Australka.
Na pamet nam je palo je li ju ljubav čekala u Hrvatskoj pa se zato htjela toliko vratiti, na što nam je Zorka čak i prstom demonstrirala - ne!
- Ne, ne! Upoznala sam ja muža za vrijeme rata, ali je to bilo na jednom druženju s ekipom. Mi ušli u vezu tek nakon Oluje 1995., kada sam se već vratila, upozorava nas.
Osim Zorke, još su četiri Australke hrvatskih korijena ostale živjeti ovdje. Neke su se zaposlile u UNPROFOR-u, Zaštitnim snagama Ujedinjenih naroda, a Zorka je nastavila šišati na zagrebačkoj Ljubljanici do preseljenja s mužem u Benkovac, pa potom u Biograd na moru gdje i danas žive s dvoje djece.
Zorkin životni put ipak nije inspirirao njene sestre da pođu putem Hrvatske, no zato ona posjećuje Australiju. Išla bi i češće da je malo bliža, priča nam.
- Ne dam ja protiv Australije, ali oni zaista ne žive ništa bolje od nas. Možda imaju malo više novaca, ali zato imaju i više kredita, govori za Večernjak te nam nabraja iste razlike između Australije i Hrvatske kao i Kanađanka Claire Sangster Jokić s kojom smo nedavno razgovarali.
'Coffee to go'
- Ljudi tamo puno više rade, život je tamo konstantna žurba. Već je to počelo dolaziti i ovdje, primjerice u Zagreb. Prije tri godine pitala sam sina jednih naših prijatelja povratnika što mu najviše fali iz Australije. Kaže on meni, 'coffee to go' jer toga tada nije bilo ovdje. Pa zašto bi uzeo kavu za van kad možeš sjediti u kafiću, pitam ja njega, a on meni odgovori 'I suppose so', priča nam Zorka s jasnim australskim engleskim koji, čini se, nije ispario ni trena.
Pa kud oni toliko žure, pitamo ju za mišljenje.
- Ja stvarno ne znam. Možda jer oni nemaju toliko kuća i stanova u naslijeđu, kao što mi ovdje to imamo. Život im je pretrpan kreditima, a i mislim da su dosta materijalistični - ako susjed ima novu stvar u dvorištu, moraju i oni to kupiti iako je sasvim u redu i ono što imaju. Mislim da Hrvati nisu baš takvi, pogotovo u Dalmaciji. Život je ovdje usporeniji, ali to mi isto paše, govori.
Iako se Zorka ne bi htjela vratiti u Australiju, pogotovo sada kada je lockdown kojeg smatra rigoroznim, no njena djeca nisu je isključila kao svoje buduće mjesto za život. Neka idu, smatra Zorka, neka vide svijeta. Kao i mnogi drugi, teško se priviknula na birokraciju u Hrvatskoj.
- Prije kad sam išla po uredima, zbunila bih se i izgubila ono malo hrvatskog što sam znala jer su svi živčani. Sada sam naučila - treba se praviti glup i ne svađati se, daje nam savjete Zorka, te nabraja dalje probleme s kojima se susretala:
- Teške su mi bile neke riječi ovdje. Mučim se i sa slovima kojih nema u hrvatskom jeziku. Jednom me mušterija u salonu zamolila da joj napravim 'kuvanu frizuru' i ja nisam imala blage veze što je to. Rekla sam joj da moram ići na brzinu do šefice doma jer je bila inspekcija ujutro u salonu i otrčala do nje, da bi mi šefica kazala da je to ustvari trajna, prepričava nam.
Nogomet se intenzivno pratio i u njenom domu u Sydneyu, a priznaje nam da bi u okršaju Hrvatske i Australije ipak navijala za otok.
- Ipak kada vidim te Australce, možda mi srce malo jače kuca. Možda je i to zato što sam ovdje i svi su za Hrvatsku pa da ne budemo svi isti, zaključuje Zorka.