Osamnaesti dan stroge izolacije, zakoni države još stroži. Više ne možemo izići ni onih 200 metara ispred zgrade. Samo ako je hitno! Ako nam treba hitna medicinska pomoć ili kupnja hrane. Potvrda koju smo dosad imali za napuštanje doma opet se promijenila - s više detalja i još više provjera.
Potpuno smo zatvoreni
Policija, vojska i financijska policija na svakom je koraku. Rigorozne kontrole. I tako po cijeli dan. Sve i da želiš, ne možeš ih proći. Želio bi da mogu napisati da situacija ide nabolje, ali, nažalost, ne mogu lagati prvo sebi pa i drugima. Brojke su stravične! Istina je da broj oboljelih od koronavirusa pada, uz izliječene. Ali broj novozaraženih i umrlih opet nemilice raste. Strah me je gledati, slušati vijesti. Sjećam se prvog teksta koji sam napisao ne tako davno, kad je broj umrlih, u odnosu na danas, bio gotovo zanemariv - 200 ili 300 (sad je sve bliže 9000). Opet se vraćam na ironije i smijeh nad koronavirusom. Žao mi je što to prenose neki pa čak i ugledni mediji u regiji, što pojedincima dopuštaju da ironiziraju ovo stanje. U Italiji je to nedopustivo, odmah osuđeno i kažnjeno. Vlada je 24. ožujka donijela odluke da se zatvore i sve ostale agencije i tvrtke koje su mogle dosad raditi u koliko-toliko sigurnim uvjetima. Italija je potpuno zatvorena. Pravo na rad imaju samo prehrambeni lanci, pošte, banke (po strogim posebnim uvjetima) i, naravno, bolnice. Vlada donosi odluke za pomoć nezaposlenima. Oni bez prihoda imat će primanja od države, najmovi stanova, krediti, stopirat će se. Naravno, svi su u strahu kako dalje. Moji prijatelji su u strahu, pogotovo agencije koje se brinu za velike događaje, kao, primjerice, Cosmoprof Bologna koji, naravno, neće biti održan. To su veliki, ogromni gubici. Smartworking zasad djeluje, ali svi su u strahu što će biti kasnije, što ako se svi ti projekti ne budu mogli realizirati i više ne vide svjetlo dana. Kao jedan od glavnih skauta za Balkan koji radi za jednu od vodećih PR agencija u Milanu brinem se i za vlastiti posao. Od 10, već su mi otkazala tri klijenta. Kao akreditirani modni bloger za Camera Nazionale della Moda Italiana, najveću svjetsku modnu organizaciju sa sjedištem u Milanu, mogu reći da je isto tako u strahu jer nema nikakvih detaljnih odgovora. Moj posao bez održavanja Milano Fashion Weeka ne može naprijed, a tu su i Paris, London, New York...
Nitko iz straha ne smije ulagati, ne možemo dati jamstvo nikome ni za što. Ne mogu reći da je samo moj posao – modni svijet ugrožen. Svi su. I svi strahuju. Redovito pratim što Facebook i svi drugi prijatelji, poznanici iz različitih branši pišu po društvenim mrežama. Prenosim trenutačno realan život i razmišljanja Talijana pa tako i samog sebe.
Strah se povećao
Naša razmišljanja identična su – o zdravlju, strahu od zaraze, više ne znamo ni što možemo dirnuti, što ne. Bojim se da počinjemo halucinirati, bilo koji simptom pretvaramo u moguću zarazu. Ali, hvala Bogu, ipak nije tako! Kako sad stvari stoje, zatvoreni smo u potpunoj, strogoj karanteni do 3. travnja, što će biti 24 dana za cijelu Italiju. Ono na što sam iskreno jako ponosan je to što sve više našeg naroda ovo shvaća ozbiljno. Primjećujem da se u posljednjih nekoliko dana dosta mišljenja promijenilo. Sve je manje šala. Možda su svi počeli osjećati strah za sebe i svoju obitelj. Dobio sam informaciju, doduše, u ovom trenutku još neprovjerenu, da će se 3. i 4. travnja sve osobe koje su, recimo, slučajno negdje ostale kao i ja sam, moći tih dana vratiti u grad u kojem žive. Ipak, gledajući i proživljavajući cijelo vrijeme ovaj strašni scenarij, osjećam da me je sve ovo ojačalo kako na poslovnom planu tako i u privatnom životu. •