Nisu ga slomili u ratu ni u poslijeratnom košmaru, kaljuži. Uspravan i ustrajan, nepogrbljene kralježnice banjolučki biskup Franjo Komarica svjedoči istinu. Istina, zaboli ga što su ljudi, a katkada i pripadnici njegova naroda sebični i nesolidarni. Nakon Uskrsa u Banjoj Luci, danas je u Vatikanu gdje će se dvojica papa proglasiti svecima.
Kako osobno doživljavate proglašavanje Ivana Pavla II. svecem?
Zahvalan sam Bogu što mi je omogućio da budem neposredni sudionik ovog jedinstvenog veličanstvenog crkvenog događaja važnog za cijelu Katoličku crkvu. Nazočnost brojnih državnih izaslanstava na ovom slavlju svjedoči da je ovo radostan i pozitivan događaj i za mnoge nekatolike, kao i za mnoge državnike.
Ivan Pavao II. jednom je pohodio vašu biskupiju noseći poruke mira i nade. U kakvom ozračju su Hrvati - katolici dočekali ovaj Uskrs?
Veseli me da se i vaša tiskovina iznimno zanima za Hrvate - katolike iz ovoga područja zemlje. Mogu općenito reći da su me svećenici izvijestili kako je korizmeno i preduskrsno vrijeme proteklo uz povećano pohađanje svetih misa, pobožnosti Križnog puta i sakramenta svete ispovijedi, što me veseli. Na svim misama na sam Uskrs u crkvama, među kojima ima i onih koje su još u ruševnome stanju iz rata, okupilo se mnoštvo ljudi. Za nas je to mnoštvo, iako po brojnosti nije tako jer su nam na misama bili gotovo svi vjernici, pa i brojni prognani.
Ove je godine Uskrs i Vaskrs bio istoga dana!
Osobno sam primijetio i jedno lijepo ozračje, evo upravo ovdje u Banjoj Luci jer se poklopilo slavlje Uskrsa po starom i novom kalendaru. Za razliku od drugih godina, sve je bilo svečarskije, osjećala se jedna toplina, smirenost, prisnost. To je i među narodom stvorilo jedno lijepo, ugodno raspoloženje. Dobivam dojam da se ta religiozna nota kod vjernika svih crkava i zajednica sve više prepoznaje i budi te pomaže zacjeljivanju rana, ne samo ovdje, nego i na jugoistoku Europe. Ljudi su očito željni toga duhovnog melema.
Uskrs je blagdan nade! Vidite li razloga za optimizam za nadu ovih ljudi kojima ste ovdje duhovni pastir?
Ovisi o svakom pojedincu. Koliko je istinska, biblijska vjera kod njega čvrsta, to će biti i nada jača. Među nama ima ljudi koji tradicionalno, površno obilježavaju neke vjerske blagdane, događaje u kontekstu crkvene godine. Njih sve više zahvaća siva svakodnevica jer je ona mučna, bremenita egzistencijalnim, ovosvjetskim problemima.
Ali, oče biskupe zar nam to dobrano nije duh Zapada donio. Tamo uglavnom nema egzistencijalnih problema, ali čini se da se ukorijenilo jedno mlako, tradicionalno kršćanstvo?
Moje iskustvo iz srednje i zapadne Europe jeste da unatoč mogućnostima generacija koje stasavaju sa žalošću moram reći da sve više postaju neznalice i ignoranti kada je u pitanju sadržaj kršćanskog života. Mnogi nažalost ne znaju što znači biti kršćanin.
A znaju li ljudi ovdje, žive li ga?
Ponavljam, ovisi od čovjeka do čovjeka. Ja vam moram reći da sam zadivljen kada slušam neke naše mlade koji se spremaju za krizmu, ili oni koji su angažirani u pojedinim udrugama da i te kako znaju. To me iznimno veseli. Nedavno sam slušao o jednom muslimanskom mladiću koji pohađa gimnaziju katoličkog školskog centra u Banjoj Luci. Napisao je rad uspoređujući kršćanstvo i islam. Vrlo je lucidno zaključio da islam počiva poglavito na pravdi, a kršćanstvo na ljubavi. To je za mene jedna odličan primjer i veseli me da nakon “duhovne zime“ u bivšem ateiziranome sustavu i u jednom strašnom ratu koji je bio dirigiran izvana, izrastaju nove generacije koje postavljaju prava pitanja sadržaja života i vjere. Tu ja vidim djelovanje Božjeg Duha.
Poštovani biskupe, ali sve više mladih odlazi. I nedavne statistike pokazale su da je Hrvata- katolika nakon još jedne godine manje. Kako zaustaviti tu negativnu bilancu?
Ovdje mi nemamo okvira za normalnu pravnu državu. Stvaranje toga okvira, koji do sada još uvijek ne postoji, onemogućava međunarodna zajednica koja ne želi od BiH stvoriti pravnu državu. Ona je napravila lakrdiju od države.
Što nam je onda činiti ako imamo lakrdiju od države?
Moramo sami biti glasniji i vi i ja. I intelektualci i svi drugi ljudi koji iole drže do sebe. Postavlja se onda pitanje koja je naša, moja zadaća na svijetu ako neću raditi na ispravljanju ovih devijacija.
Kakvo je to normalnije društvo o kojemu govorite?
Izgrađeno nužno na pravednosti. Ovdje je pravda zgažena, i to brutalno. I ne samo jedan dan ili jedan put, nego 20 godina. Ovdje se samo izvikuje i promovira pravo jačega, a ne pravda i pravednost među ljudima. Istinu se ovdje izdalo i istina je najveća žrtva. Ovdje su se ljudi, neučeni i instruirani od stranaca i drugih koji su Boga odavno prezreli, počeli ponašati kao mali bogovi. To je strašno. To je strašna apostazija, otpad od vjere. To je težak grijeh nas kršćana, pogotovo katolika. Danas nam na svakome koraku nedostaje vjerodostojnosti, i to vjerodostojnih konstruktivaca.
Kako ipak pokrenuti stvari iz ove sluđene situacije. Navukli su nam luđačku košulju, pa su rekli kako je to u redu i da će je skinuti kroz Dayton 2 ili 3. Kako se to ne događa, je li moguće rašiti tu luđačku košulju bez njihovih krojača?
Ako nekome stalno govorite da je lud, on će to postati čak i ako nije bio. Ako se BiH i jugoistok Europe stalno tretira kao “smetlište” Europe i gura se na margine interesa, ako se prema nama nastupa s drukčijim naočalama da nismo dorasli, a mi nažalost pokazujemo da često to i nismo, onda smo sami sukrivci za održavanje jedne nehumane situacije. Osobno sam svjedok da mi se uporno servira kako trebam prihvatiti istinu po kojoj se nagrađuju zločinci, a kažnjavaju žrtve. Ja stalno i iznova postavljam pitanje: gdje toga još ima u svijetu?
Jesu li vam to govorili ‘šaptači’ izvana ili domaći političari?
Izvana! Oni smatraju da je normalno da nema jednoga naroda u BiH, konkretno hrvatskog naroda. Službeno su mi prigovarali predstavnici EU-a, OESS-a, UNHCR-a ‘zašto se vi biskupe žalite kada dobro znate da više nemate što tražiti u Banjoj Luci i ovoj zemlji?’. Otkuda nekome takvo pravo da na taj način govori ili da mi obećavaju milostinje da će mi dati ono što mi pripada. Hvala za njihovo smilovanje, ali ja inzistiram na onome što mi je Bog dao, a čovjek nije imao pravo oduzeti. Vratite mi osnovna ljudska i građanska prava koja ste mi bespravno oduzeli. Ja kao katolik i Hrvat i rođeni Banjolučanin pripadam ovome gradu i očekujem od gradonačelnika da me prihvaća kao svoga građanina ravnopravnoga sa svim drugim građanima. A gdje je Hrvat - katolik koji je rođen u ovome gradu? To treba pitati sve gradonačelnike, sve političare ovoga kraja i ovoga entiteta.
Dokle će se tolerirati jedna očita nepravda od brojnijih naroda, iz RS-a su Hrvati nestali, u Federaciji su marginalizirani?
Ljudski gledano - ovdje miš ne može parirati slonu. Tko je jači, taj provodi silu. No, ja osobno mislim da je prava snaga, ne u jačini oružja, nego u snazi duha. Tko bude imao više spremnosti na život i žrtvu, taj će na koncu iznijeti pobjedu. No, ono što nas ovdje posebno boli nije samo činjenica što su nas marginalizirali što nas nema ovdje, nego što smo od vlastitih sunarodnjaka ostavljeni na cjedilu. Pogotovo od intelektualaca i političara. To me doista boli i žao mi je što to moram reći. Rijetki su oni koji žele istinu gurnutu pod tepih izvući na svjetlo dana.
Ove godine su izbori, vjerojatno će se brojni političari željeti fotografirati s vama?!
Ne pada mi na pamet odbacivati ili prezirati bilo kojeg čovjeka, nijednog političara ili intelektualca. Zadužen sam za svakog čovjeka da pokušam u njemu afirmirati njegovu bogolikost. Tako i kad su u pitanju političari. Nije međutim ‘za svakoga kroz selo pjevati’, nije za svakoga politika. Mi nažalost imamo puno “nedoraslih“, „nepismenih“ političara i očito je da neki od njih nose cipele koje su najmanje jedan broj veće od onih koje bi trebali imati. Zato nam je takvo stanje koje imamo. Političari moraju staviti zajedničko dobro ispred svojih osobnih interesa. Upravo potaknuti jednom takvom dramatičnom situacijom poznato vam je da je naša Biskupska konferencija nedavno izdala jednu knjižicu o tome kako bi se trebali ponašati kršćanski, ali i drugi političari.
Kakve su reakcije, imate li povratnu informaciju o tome?
Ovu knjižicu sam poslao na više adresa ovdje u Banjoj Luci i poslao sam ih na više adresa u Hrvatsku. Dobio sam samo jedan odgovor, i to od zastupnika prof. dr. Miroslava Tuđmana. Uputio je pismo u kojemu je zahvalio za knjižicu “Politika po mjeri čovjeka” u kojoj je izrazio slaganje da su moralne vrijednosti i etička načela daleko važnija od političkih razlika.
Domaći se političari ili nisu prepoznali ili nisu možda pročitali knjižicu koju ste im uputili?!
Doista ne znam, ali oni sada ne mogu reći da ne znaju što to zagovara Katolička crkva kada je u pitanju njezin socijalni nauk bavljenjem javnim, političkim djelovanjem.
U listopadu su opći izbori. Hrvati će čini se biti u dva, tri razna politička bloka. Bilo je najave da će svi zajedno ići makar u RS-u, ali to se sada ne čini kao izvjesno. Kako na to gledate?
Doista ne znam tko sve od stranih sudionika vuče konce i tko je od ovdašnjih domaćih političara čiji poslušnik i čije “domaće zadaće“ izvršava. Ali, ako je tako kao što kažete, onda je jasno kako pojedinim hrvatskim političarima nije do nacionalnih, nego uskih, fatalnih stranačkih i osobnih interesa. Žao mi je da je to tako.
Ima još nade možda se i dogovore. Možda poslušaju vas?!
Mi smo uvijek iznova, pred svake izbore govorili ‘dragi naši prijatelji, dajte složite se u onim bitnim stvarima o kojima se ne može raspravljati’. Ja tražim i od hrvatskog političara da se zalaže za dobro svakoga člana ove zemlje, ne samo člana svoje stranke ili samo naroda, nego svih ljudi. Jednako tako očekujem i od druga dva naroda.
Ali, očito je da hrvatski političari upravo igranja na karte podjela niječu i prodaju svoj narod zarad svoje stranke i njihovih nalogodavaca?
Nadam se da do toga ipak neće doći. Ne mogu dotični međutim pobjeći od pitanja ‘u čije ime vi to radite, u čije ima gazite vlastiti narod, što imate ponuditi drugima ako ste spremni pogaziti vlastiti narod?’ Što međutim ako je taj poslušnik onih koji kažu da su za njih u BiH samo dva naroda?
Mislite li da među Hrvatima ima i onih koji se slažu da je BiH zemlja od dva dijela i dva naroda?
Ne mogu prihvatiti da je hrvatski narod toliko imbecilan ni u BiH ili Hrvatskoj. A ispada da jeste. To je strašno. No, političari rade ono što je njihov domet, ali sam istodobno uvjeren da ima konstruktivnijih i da ima boljih, širih pogleda, lucidnijih, zauzetijih. Ta me činjenica dodatno zbunjuje. Pa gdje su oni? Je li moguće da nemaju kralježnice, ljubavi prema vlastitom narodu, domovini? Ispadamo na europskoj sceni nedosrali kao narod, i da zbog toga nestajemo s pozornice europskih naroda. Često sam pitanje postavljao i u Zagrebu budući da smo kao Hrvati dio jednoga nacionalnog korpusa, ‘pa dobro ljudi što radite s nama?’. A oni kažu nemamo programa ni za sebe, a kamoli za vas.
Osjećate li da se u Zagrebu ipak nešto pozitivno mijenja u odnosu prema BiH i Hrvatima nakon ulaska u Europsku uniju?
Meni su u Zagrebu prošlih godina često govorili da se strpimo dok se okonča procedura ulaska Hrvatske u EU. Kada se to dogodilo, odmah sam pitao ‘što je sada?’ i ponovno sam ih potaknuo da konačno pokrenu pozitivne procese i za Hrvate u BiH. Razgovarao sam i s hrvatskim predstavnicima u Europskom parlamentu, ali i drugim europskim dužnosnicima. Stjecajem okolnosti bio sam u prošlih sedam mjeseci u više država EU - od Njemačke, Nizozemske, Austrije, Slovačke, Italije, Mađarske, Slovenije - gdje sam zamolio tamošnje političare da ohrabre Zagreb kako bi se konkretnije uključio u još uvijek nesređene situacije u BiH. Upravo zato jer je nemirna BiH, nesigurna je Hrvatska. Hrvatska je supotpisnica “nesretnog” Daytona i ima momentalno daleko jače figure. Vrijeme je da potegne pitanje konstruktivnog rješavanja pitanja Hrvata u BiH jer je to u njezinom primarnom interesu. Hrvatska mora dignuti daleko više svoj glas. Očekujem daleko konkretnije i odlučnije korake. Primjerice, čak oko 97 posto poslijeratne međunarodne pomoći otišlo je za srpske i bošnjačke povratnike, a Hrvatima se uskraćivala ta pomoć nakon rata. Ali, sada imamo tri Hrvata ministra, a tisuće Hrvata se prijavilo za povratak. Meni nije poznato da su počeli radovi na obnovi njihovih kuća u široj banjolučkoj regiji.
Hoće li opstati Katolički školski centar u Banjoj Luci koji ima financijske probleme i uz koji je povezana možda jedna simbolička esencija opstanka i ostanka Hrvata ovdje?
Osnovan je radi toga kako bi se pokazalo da destrukcija ovdje nema definitivnu pobjedu, da konstruktivci imaju što reći. Uz Božju pomoć i velike napore ljudi izvana, a ne domaćih političara, uspjeli smo startati s institucijom koja je bljesnula kao reflektor na tamnoj, ispunjenoj magluštinom pozornici naše stvarnosti. U našoj gimnaziji se mladi odgajaju i izobražavaju u zdravome duhu međusobnog približavanja, uvažavanja i pomaganja. Mi ovdje odgajamo i obrazujemo, da tako kažem, prave internacionalce. Sretan sam što veliki broj naših nekadašnjih učenika uspješno studira na europskim i američkim sveučilištima. U gimnaziji imamo oko 70 posto srpske djece, 12 posto bošnjačke. To govori samo za sebe. Žao mi je što domaći političari, iako javno hvale ovu instituciju, još uvijek ne čine dostatno da je se financira kao i sve druge škole u entitetu RS-a i kao što se financiraju i sve škole drugih šest katoličkih školskih centara – škola za Europu na području Federacije BiH.
Tko je zakazao?
Ne radi se o novcu. Dakle, ako se ima za 15.000 djelatnika novac, ima sigurno za još njih 24. Ali je očito da se nema političke volje. Dakle očito je da vrijedi ‘Ja sam gospodin Bog tvoj i ako ja želim, živjet ćeš ovdje, bez obzira kakav bio konstruktivac, a ako ti ne dam, nećeš živjeti’. Molio sam i službene predstavnike hrvatskog naroda da razgovaraju s kolegama iz RS-a kako bi popravili ako nešto postoji sporno da bi institucija normalno funkcionirala. Čini se da je izostao taj razgovor.
Vjerujte li ipak da će opstati Katolički školski centar – Škola za Europu u Banjoj Luci?
Ako bude Božja volja, opstat će. Ja vjerujem u to, ali što se tiče utjecajnih ovdašnjih političkih pojedinaca, oni nisu dovoljno učinili da on opstane. Žalostan sam što moram reći da biskupija, koja je tijekom rata tako satrvena fizički i materijalno, sada mora prodavati ono malo preostale crkvene imovine da školujemo “tuđu djecu”. Sva ta djeca jesu i “moja” djeca. Rekao sam nedavno premijerki gospođi Cvijanović i resornome ministru gospodinu Mutabdžiji da u Banjoj Luci i ne mora biti Katolička škola iako su do dolaska komunista na vlast bile čak četiri. Ali ovdje u Banjoj Luci mora biti moguće da slobodno živi Hrvat - katolik, Banjolučanin. A njega nažalost nema jer je istjeran ni kriv ni dužan. To je daleko dramatičnije i nehumanije. Ja, kao rođeni Banjolučanin i katolik i Hrvat, hoću da budem ovdje svoj na svome sa svojima. A to mi je osporeno, pa danas imamo samo pet posto od broja predratnih katolika. – Ne samo u Banjoj Luci, nego na području cijele Republike Srpske. Ja ne mogu ne postaviti pitanje: ‘Gdje mi je narod?’ Gdje su domaći katolici i Hrvati? To sam pitao na mnogim adresama od Washingtona do Bruxellesa, od Londona i Pariza do Berlina, Strasbourga, Beča i Zagreba. I jasno sam im rekao da ne priznajem ovozemaljske bogove čak i kada su mi otvoreno stranci govorili da su oni “bogovi” ovdje. A ja neću unatoč svemu prestati govoriti o zločinu koji se ovdje činio da jednoga naroda nema i da nije istina kako ga nikada nije bilo. Ako smo krivi, neka nam se to dokaže. A ako nismo, zašto nas se iskorjenjuje i zašto se to iskorjenjivanje odobrava?