Pravoslavni vjernici danas obilježavaju Veliki petak, najtužniji dan uoči najvećeg blagdana Uskrsa kada se slavi uspomena na Kristovu posljednju večeru, izdaju i raspeće na križu. Nažalost, ovaj najveći kršćanski blagdan zbog epidemije koronavirusa neće biti obilježen tradicionalno misnim slavljima i masovnim okupljanjima, nego skromno i u najužem obiteljskom krugu, kao što su to, uostalom, učinili i katolički vjernici tjedan dana ranije. O ovogodišnjoj proslavi pravoslavnog Uskrsa i 800. godišnjice Eparhije zahumsko-hercegovačke i primorske, položaju pravoslavnih vjernika, povratku i suživotu razgovarali smo s igumanom manastira Žitomislić Danilom Pavlovićem. Iguman najstarijeg manastira u BiH rođen je 5. travnja 1976. godine u Vršcu (Srbija). Upisom na fakultet 1997. započinje živjeti i raditi u Bosni i Hercegovini, a 1998. počinje predavati vjeronauk u osnovnim školama u Foči. Monaške zavjete položio je 1999. u manastiru Tvrdoš (Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska), a đakonski i svećenički čin prima 2000. postavši starješina Saborne crkve u Trebinju. U Mostar dolazi 2002. i postaje iguman u ratu razrušenog manastira Žitomislić, koji s vremenom i obnavlja. Iguman Danilo poznat je po svojim aktivnostima i zalaganjima za međureligijski dijalog i suživot među narodima i vjernicima svih vjeroispovijesti u BiH.
Poštovani oče, igumane Pavloviću, danas je Veliki petak, poseban dan za sve vjernike uoči najvećeg kršćanskog blagdana Uskrsa. Međutim, ovaj put zbog epidemije koronavirusa vjernici ne mogu očekivati proslavu na kakvu su navikli. Što im poručujete, kako da proslave ovaj blagdan?
- Ove godine suočavamo se, najblaže rečeno, s neobičnim Uskrsom, drukčijim nego ranijih godina i s nečim što nitko od nas ne pamti i nema u svome iskustvu. Dakle, velika pandemija zahvatila je cijeli svijet. Tako da se u ovim čudnim okolnostima moramo pripaziti i izvući što bolje možemo. Mi smo već s dolaskom virusa kod nas, 17. ožujka, gledali što ćemo i kako raditi. Naš episkop Dimitrije već je prije toga donio određene mjere o ponašanju u crkvi i dodirivanju i ljubljenju predmeta u crkvi te odnosu među vjernicima.
Kada je počelo širenje virusa u Mostaru, donijeli smo odluku da se na području čitave Hercegovačke eparhije u samo devet crkava u Hercegovini dodjeljuje pričest vjernicima i da se liturgije služe bez naroda. U crkvu smo puštali samo po dvoje-troje kako bi im se dodijelila pričest. Znači, ponašali smo se sukladno odlukama Kriznog stožera. I manastire na području Hercegovine zatvorili smo za vjernike. Moram priznati da su te mjere jako bolne kako za nas tako i za vjernike, jer govoriti službu bez prisutnosti ljudi teško nam pada, ali isto tako svjesni smo da se s ovime ne smijemo igrati i da moramo paziti jedni na druge. Tako da su sva priopćenja i naših manastira i svih ostalih parohija bila na tom tragu, da se iz najveće bratske ljubavi jednih prema drugima i najveće moguće pažnje pridržavamo ovih mjera, moleći se da što prije ova pandemija prođe i da nastavimo s normalnim životom.
Konkretno, to znači da nema okupljanja vjernika za Uskrs?
- Neće biti ni za Uskrs ni za ove dane koji mu prethode. Naše su preporuke da u to vrijeme vjernici mole u svojim domovima i na taj način sudjeluju u bogoslužju koje ćemo prenositi preko linkova ili društvenih mreža. Na našim službenim stranicama također mogu pratiti naša priopćenja i obavijesti o svim pojedinostima glede bogoslužja oko Uskrsa. Možda nećemo biti u zajedničkoj molitvi fizički, ali bit ćemo duhovno povezani.
S obzirom na tešku situaciju, susrećete li se s možda nekim posebnim zahtjevima svojih vjernika?
- Da, naravno. U stalnoj smo vezi s vjernicima i što reći? Ljudi su, kao i svugdje, zbunjeni. Netko sve ovo negira, drugi su možda i previše prestrašeni, ali sve su to normalne reakcije. Ljudi su bombardirani raznim informacijama i različitim mišljenjima. Neki se ne slažu ni s odlukama Crkve o masovnim okupljanjima, ali ovo je vrijeme u kojem moramo biti jako obazrivi. Na nama je odgovornost da ljudima pružimo utjehu i da slušamo ljude od struke koji se bave ovom epidemijom, a koje je također ova situacija zatekla.
Koliko pravoslavnih vjernika ima Hercegovačka eparhija?
- Dakle, to je oko 70 tisuća pravoslavnih vjernika. Naravno, većina otpada na istočnu Hercegovinu. U našoj Hercegovačko-neretvanskoj županiji taj broj se kreće oko 8000 ljudi, naravno, imajući u vidu da veliki broj njih odlazi u posljednje vrijeme na rad u inozemstvo.
Kakav je njihov položaj, jeste li zadovoljni kako žive Srbi u Hercegovini?
- U ovakvoj situaciji meni je jako teško govoriti o položaju vlastitog naroda. U ovim vremenima sve što se događalo do sada nekako bi trebalo staviti postrani.
Pandemija koronavirusa koja nas je zahvatila očigledno će promijeniti svijet. Promijenit će mnogo toga i u ekonomskom i u socijalnom smislu. Naši međuljudski odnosi neće se više temeljiti na onome čime smo se dosad bavili i oko čega smo se sukobljavali, mislim tu na nacionalne nejednakosti, nego ćemo očigledno ući u neko novo doba za koje moramo biti spremni. Mislim da se jako malo time bavimo i da nismo dovoljno ozbiljno shvatili ni situaciju u kojoj se sada nalazimo, a kamoli da pravimo plan što ćemo sutra. Tako da je položaj srpskog naroda u Hercegovini i županiji tema o kojoj smo razgovarali i o kojoj ćemo razgovarati kad iz ovoga izađemo.
A, može li ova situacija išta dobro polučiti? Hoće li nas možda osvijestiti i učiniti nas barem malo boljim ljudima, susjedima, vjernicima...?
- Naravno. Čitajući i slušajući ozbiljne teologe koji promišljaju o ovoj temi, došao sam do zaključka da jedini koji se može suprotstaviti ovoj pošasti zaustaviti je jest Bog. Jer ništa se ne događa bez Božje volje i Božjeg dopuštenja. Tako da, ako ništa drugo, mislim da nas ovo, koliko to god bilo bolno i brutalno, sve upućuje jedne na druge. Mislim da se čovjek previše otuđio i da u ovome vidim priliku da se ljudi ponovno zbliže. Sigurno je da ćemo iz svega ovoga izaći siromašniji i da će biti žrtava. Puno ljudi umire. Izaći ćemo tužni, ali da ćemo izaći iz svega ovoga kao bolji ljudi, u to sam siguran. Ta ljudska solidarnost kojoj smo svjedoci upućuje me na to, pa i ovaj virus koji nitko sam ne može pobijediti bez šire međunarodne suradnje. To nam govori da ne možemo jedni bez drugih.
I da su sve naše različitosti smiješne i nebitne?
- Tek kada se dogodi jedna ovakva kriza, uvidimo sav besmisao naših sukoba. Sve religije, a pogotovo ove naše, duboko su isprepletene i duboko smo upućeni jedni na druge, tako da mislim kako moramo mnogo raditi na jedinstvu i izvlačiti iz naših različitosti ono što nas veže i što više humanizirati naše odnose. Na koncu, i pravoslavci i katolici slave jedan događaj i jednoga Sina Božjega koji nam je zajednički.
Nemir se uvukao među pravoslavne vjernike zbog stanja s imovinom Srpske pravoslavne crkve u Crnoj Gori. Iako su i ti nemili događaji sad nekako pali u drugi plan, molim vas da ih prokomentirate i prognozirate kako će to sve završiti.
- Vlast u Crnoj Gori ponijela se neviđeno jer oduzimati crkvenu imovinu mogu samo totalitarni režimi. Nešto slično doživljavali smo u bivšoj Jugoslaviji, u kojoj je vlast oduzimala crkvenu imovinu, i mislili smo da je to iza nas i da takvi režimi više ne postoje. S druge, Crnogorci su pokazali da su vjernici i da im je Crkva bitna i mislim da je to najvažnije. Nadam se da će to utjecati na vlast da Zakon o slobodi vjeroispovijesti bude zakon koji će poštivati slobodu, a ne gušiti je. A kako će se stvari dalje odvijati, vidjet ćemo.
Ove godine Srpska pravoslavna crkva slavi značajan jubilej?
- Da, 800 je godina autokefalnosti Srpske pravoslavne crkve, a među prvim eparhijama koje su osnovane bila je ova naša, Eparhija zahumsko-hercegovačka i primorska sa sjedištem u Stonu. Tako da je ovo veliki jubilej ne samo za Srpsku crkvu u cjelini, nego i za nas ovdje u Hercegovini. Obilježavanje ovoga značajnog jubileja započeli smo još koncem prošle godine kada smo na blagdan Blagovijesti, slavu manastira Žitomislić, otvorili muzej u kojem smo izložili umjetnine koje manastir ima sačuvane. Planirali smo i niz drugih aktivnosti kojima bismo uveličali to obilježavanje, a među kojima je bila i namjera da privedemo kraju obnovu saborne crkve u Mostaru, ali vidjet ćemo hoćemo li to uspjeti s obzirom na ove okolnosti. No, najvažnije je da budemo živi i zdravi, a onda ćemo dalje vidjeti kako ćemo se ponašati.
Kada bi saborna crkva Svete Trojice u Mostaru mogla konačno biti dovršena?
- Ona je došla u završnu fazu građevinskih radova i trebala je biti dovršena do jeseni, ali sada neće biti tako i jako puno će ovisiti i o donacijama.
Za razliku od crkve, manastir Žitomislić je obnovljen, turisti i vjernici ga obilaze, liturgije su redovite. Jeste li zadovoljni kako se odvija život unutar manastira?
- Da, manastir Žitomislić je postao odredište ne samo pravoslavnih hodočasnika i vjernika nego i hodočasnika iz Međugorja, turista koji ovuda prolaze put mora, tako da je on postao prepoznatljiva destinacija u ovoj našoj regiji i manastir je počeo živjeti jednim normalnim životom. Veliki je značaj novog muzeja, ne samo za nas nego i za HN županiju i Grad Mostar, jer u njemu je jedna od najvrjednijih zbirki vjerskih spisa pisanih staroslavenskim jezikom. Ljudi imaju što vidjeti i svi se molimo Bogu da se vratimo u normalu i da uđemo u razdoblje kad ćemo se susretati i kad će nam dolaziti ljudi.
I na kraju jedno osobno pitanje glede vašeg zdravlja. Znamo da ste bili jako bolesni pa nas zanima kako ste danas?
- Hvala Bogu, i moje se zdravlje u dobroj mjeri popravilo. Razbolio sam se od jednog vida autoimune bolesti koja me je prikovala za postelju i dobra tri mjeseca bio sam nepokretan. Tako da sam ponovno počeo vraćati se u funkciju. Ono što je za mene bitno u tome trenutku jest da sam naišao na veliku podršku, ljubav i skrb brojnih ljudi i prijatelja, medicinskog osoblja naše Sveučilišne kliničke bolnice u Mostaru, Odjela neurologije na kojem sam u dva navrata ležao, zatim Klinike za interne bolesti, gdje sam naišao na izuzetnu pažnju liječnika i medicinskog osoblja koje se o meni brinulo, što mi je vratilo vjeru u dobrotu ljudi. Njihov posao zaslužuje divljenje i svi ti ljudi koji rade tamo pokazuju jednu nevjerojatnu brigu prema pacijentu i ja im ovoga puta zahvaljujem. Zato smo i uveli svoju dnevnu molitvu i svakoga dana u doba ove korone molimo za liječnike, medicinske sestre i tehničare da im Bog da snage da izdrže u ovoj nevolji jer su oni najizloženiji i trpe najveći teret svega ovoga.•