U nedjelju, 5. srpnja crkva posvećena slavenskim apostolima sv. Ćirilu i Metodu, koja se nalazi u sklopu zdanja Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa u Sarajevu, svečano je proslavila svoj patron.
Euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko kard. Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem u BiH mons. Luigijem Pezzutom, nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim i apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomom Vukšićem i biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. Ratkom Perićem, piše Katolički tjednik.
Euharistijsko slavlje predvodio je nadbiskup metropolit vrhbosanski Vinko kard. Puljić u zajedništvu s apostolskim nuncijem u BiH mons. Luigijem Pezzutom, nadbiskupom koadjutorom vrhbosanskim i apostolskim upraviteljem Vojnog ordinarijata u BiH mons. Tomom Vukšićem i biskupom mostarsko-duvanjskim i apostolskim upraviteljem trebinjsko-mrkanskim mons. Ratkom Perićem, piše Katolički tjednik.
U koncelebraciji bilo je 13 svećenika među kojima su sjemenišni poglavari i profesori na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, gvardijan Franjevačkog samostana na Bistriku fra Stipan Radić i župnik župe Sv. Ignacija Lojolskog na Grbavici p. Krešimir Djaković.
Također, među koncelebrantima bio je i mons. Franjo Topić, počasni predsjednik Hrvatskog kulturnog društva Napredak koje je uzelo Sv. Ćirila i Metoda za svoje nebeske zaštitnike te na ovaj nadnevak inače obilježava svoj dan. Na svetoj misi sudjelovao je i veći broj sestara Služavki Malog Isusa na čelu s provincijalnom glavaricom s. Anom Marijom Kesten kao i sestre drugih družbi te drugi vjernici.
Tijekom mise asistirali su i liturgijsko pjevanje animirali bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa predvođeni vlč. Markom Stanušićem
Tijekom mise asistirali su i liturgijsko pjevanje animirali bogoslovi Vrhbosanskog bogoslovnog sjemeništa predvođeni vlč. Markom Stanušićem
125 godina od početka gradnje sjemenišne crkve
Pozdrav na početku uputio je rektor VBS-a preč. Zdenko Spajić te podsjetio da se ove godine navršilo 125 godina od početka gradnje sjemenišne crkve Sv. Ćirila i Metoda. „Osim monumentalnosti, jedna od njezinih karakteristika je i to da je vjerojatno jedina crkva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a možda i u čitavoj BiH, koja još uvijek nosi tragove ratnog stradanja ali i mrlje propadanja tijekom svoga dugog postojanja. Mnoge župne zajednice, čak i one male i razasute, u puno kraćem vremenu svoga postojanja gradile su i obnavljale svoje crkve. Nerijetko su to činili darovima svojih župljana koji su davno odselili ali su ostali povezani sa svojom crkvom u kojoj su krštavani, krizmavani, vjenčavani… te su trajno ostali djeca crkve u svojem rodnom mjestu. Djeca ove crkve nisu u njoj krštavana, ali jesu nebrojeno puta kroz dugi niz godina nanovo rađana u sakramentu pomirenja. U ovoj crkvi nije bilo krizmanih slavlja, ali jest bilo nebrojeno mnoštvo euharistijskih slavlja u kojima su tijekom svoje priprave za svećeništvo sudjelovale generacije i generacije bogoslova. U ovoj crkvi nije bilo vjenčanja, ali jest bilo i bit će misa u kojima ćemo se opraštati od svoje subraće svećenika prije nego i mi dođemo na red. Danas stavljam u zagovor Sv. Ćirila i Metoda molitvu da bi sinovi ove crkve udružili svoje htijenje i sredstva kako bi se u godinama što dolaze započelo vraćati stari sjaj ovoga zdanja čija je gradnja koštala više nego gradnja katedrale. Slavimo ovo misno slavlje na čast naših nebeskih zagovornika i kao zahvalu za darove koje nam je dobri Bog udijelio u protekloj godini“, kazao je rektor Spajić.
Pozdrav na početku uputio je rektor VBS-a preč. Zdenko Spajić te podsjetio da se ove godine navršilo 125 godina od početka gradnje sjemenišne crkve Sv. Ćirila i Metoda. „Osim monumentalnosti, jedna od njezinih karakteristika je i to da je vjerojatno jedina crkva u Vrhbosanskoj nadbiskupiji, a možda i u čitavoj BiH, koja još uvijek nosi tragove ratnog stradanja ali i mrlje propadanja tijekom svoga dugog postojanja. Mnoge župne zajednice, čak i one male i razasute, u puno kraćem vremenu svoga postojanja gradile su i obnavljale svoje crkve. Nerijetko su to činili darovima svojih župljana koji su davno odselili ali su ostali povezani sa svojom crkvom u kojoj su krštavani, krizmavani, vjenčavani… te su trajno ostali djeca crkve u svojem rodnom mjestu. Djeca ove crkve nisu u njoj krštavana, ali jesu nebrojeno puta kroz dugi niz godina nanovo rađana u sakramentu pomirenja. U ovoj crkvi nije bilo krizmanih slavlja, ali jest bilo nebrojeno mnoštvo euharistijskih slavlja u kojima su tijekom svoje priprave za svećeništvo sudjelovale generacije i generacije bogoslova. U ovoj crkvi nije bilo vjenčanja, ali jest bilo i bit će misa u kojima ćemo se opraštati od svoje subraće svećenika prije nego i mi dođemo na red. Danas stavljam u zagovor Sv. Ćirila i Metoda molitvu da bi sinovi ove crkve udružili svoje htijenje i sredstva kako bi se u godinama što dolaze započelo vraćati stari sjaj ovoga zdanja čija je gradnja koštala više nego gradnja katedrale. Slavimo ovo misno slavlje na čast naših nebeskih zagovornika i kao zahvalu za darove koje nam je dobri Bog udijelio u protekloj godini“, kazao je rektor Spajić.
Donijeti čovjeku riječ Božju, izvor života i nade
Nakon pročitanih svetopisamskih čitanja i naviještenoga Evanđelja, u prigodnoj propovijedi kardinal Puljić prisjetio se svojih srednjoškolskih dana. „Bilo je to potkraj 1963. kada sam pohađao drugi razred sjemeništa na Šalati u Zagrebu. Tada smo čuli divnu poruku Sv. Ivana XXIII. povodom 1100. obljetnice poslanja svete braće slavenskih apostola. Tada nisam znao puno o njima dvojici, ali su nam isusovci rekli nekoliko riječi o njima i tako me zainteresirali za dvojicu slavenskih apostola iz Soluna koji su poznavali su slavenski jezik te su uspjeli doći među slavenske narode i donijeti im poruku evanđelja“, kazao je vrhbosanski nadbiskup te podsjetio kako je knez Rastislav poslao molbu da mu iz Bizanta pošalju misionare.
Nakon pročitanih svetopisamskih čitanja i naviještenoga Evanđelja, u prigodnoj propovijedi kardinal Puljić prisjetio se svojih srednjoškolskih dana. „Bilo je to potkraj 1963. kada sam pohađao drugi razred sjemeništa na Šalati u Zagrebu. Tada smo čuli divnu poruku Sv. Ivana XXIII. povodom 1100. obljetnice poslanja svete braće slavenskih apostola. Tada nisam znao puno o njima dvojici, ali su nam isusovci rekli nekoliko riječi o njima i tako me zainteresirali za dvojicu slavenskih apostola iz Soluna koji su poznavali su slavenski jezik te su uspjeli doći među slavenske narode i donijeti im poruku evanđelja“, kazao je vrhbosanski nadbiskup te podsjetio kako je knez Rastislav poslao molbu da mu iz Bizanta pošalju misionare.
„Ćiril i Metodije poznavali su slavenski jezik pa već dolaze pripravni, a donijeli su i pismo glagoljicu. Znanstvenicima prepuštam traženje odgovora na pitanje, jesu li ga to pismo oni smisli smislili ili netko drugi. Donijeli su slavenskim narodima prijevod dijela Svetoga pisma, obrednike i liturgijske knjige. Narod je rado prihvatio naviještanje Evanđelja na svom jeziku. Tada je nastala zavist na Zapadu pa su ih optuživali za krivovjerje jer su se do tada u liturgiji koristila samo tri jezika: hebrejski, grčki i latinski. Oni su uveli slavenski jezik i glagoljicu. Papa Nikola I. pozvao ih je da dođu u Rim, ali je u međuvremenu umro pa ih je primio papa Hadrijan II. Dolazeći papi Hadrijanu II. Ćiril i Metodije ponijeli su relikvije, moći sv. pape Klementa koji je bio treći papa po redu. Relikvije toga mučenika ponijeli su sa sobom s Istoka odakle su i došli pa su ih onda donijeli u Rim. Relikvije su svečano dočekane u Rimu. Papa je vidio da je riječ o pravovjerju i odobrio je liturgiju na slavenskom jeziku. Konstantin, koji je u vrijeme zavjetovanja uzeo ime Ćiril, obolio je i umro je u Rimu i svečano sahranjen u crkvi Sv. Klementa u kojoj su se nalazile moći ovoga sveca. Metodije biva zaređen za biskupa i poslan u Srijemsku Mitrovicu da bude nadbiskup za slavenske narode“, rekao je između ostalog kard. Vinko, javlja KTA, ističući kako su pape i biskupi budili svijest o vrijednosti ove dvojice apostola. Posebno je spomenuo papu Leona XIII. koji je uputio encikliku o svetoj braći Grande munus kao i svetoga Ivana Pavla II. koji ih je proglasio suzaštitnicima Europe.
Dalje je spomenuo kako bi posebno želio u ovome vremenu ukazati na potrebu da naš narod posegne za Evanđeljem.
„Često javno mnijenje ubija nadu. Zato nam je potreban izvor nade, a to je riječ Božja koju treba ljudima naviještati na način da im bude izazov. Prevažno je shvatiti da riječ Božja treba proći kroz oči i doći do srca, a iz srca izvire snaga koja pokreće da možemo svjedočiti svoju vjeru. Uvjeren sam da je duh koji je širio biskup Strossmayer, šireći pobožnost prema ovoj dvojici slavenskih apostola, bio nadahnuće i nadbiskupu Stadleru da napravi ovu divnu crkvu u čast Sv. Ćirila i Metoda i da u katedrali podigne oltar posvećen njima dvojici. Ne smijemo taj duh zanemariti upravo radi poslanja koje su oni imali: donijeti čovjeku riječ Božju, izvor života i nade“, poručio je nadbiskup Puljić, prenosi Nedjelja.ba.