Ljudi većinom kad čuju riječ rak pomisle na smrt, umiranje, patnju, bol, gubitak.
Unatoč činjenici da je rak bolest koja se može vrlo uspješno liječiti, osobito onaj koji je otkriven u početnoj, ranoj fazi, razgovor, ali i sama pomisao na rak i dalje izaziva, najblaže rečeno, nelagodu. Iako svi zdravstveni profesionalci upozoravaju na važnost preventivnih pregleda, iako postoje sustavno organizirane javnozdravstvene akcije o podizanju svijesti o nužnosti ranog otkrivanja raka te iako se ciljano šalju pozivi za preventivne zdravstvene programe, odaziv opće populacije je i dalje nezadovoljavajući, piše Ordinacija.hr.
Razlozi za ovakve ishode su mnogobrojni, od toga da osoba misli da se rak događa nekome drugome, pa do toga da je osoba u velikom strahu od mogućeg ishoda pregleda te radije bira negiranje i izbjegavanje kao način suočavanja sa strahom.
Strah je normalna emocija, emocija kao i sve druge i koju osjećaju svi ljudi. To je korisna emocija jer omogućava prepoznavanje opasnih situacija i kao takva priprema organizam na neki oblik suočavanja, bilo na način da se osoba uhvati u koštac s izvorom straha i krene u borbu, bilo da „pobjegne“ od situacije.
KAD STRAH PARALIZIRA...
Strah može s jedne strane uvelike paralizirati osobu da poduzme određene korake, dok s druge strane može biti veliki motivator u suočavanju s problemom.
Kad strah paralizira, ljudi obično ostaju tu gdje i jesu – ignoriraju važnost preventivnih pregleda, važnost brige za vlastito zdravlje, važnost usvajanja zdravih stilova života te ignoriraju činjenicu da se rak može dogoditi svima, opravdavajući se nedostatkom vremena da poduzmu prvi korak – odlazak liječniku na pregled. Ljudi su vrlo kreativna bića i vrlo spretno pronalaze razne izgovore zašto sada nije pravo vrijeme za pregled i zašto se to ne odnosi na njih. Iako ih činjenice svakodnevno demantiraju, ustraju u svom ponašanju, jer je strah preuzeo kormilarenje.
Često u osnovi straha leži nešto što je osobi nepoznato i često se nameće pitanje može li se osoba vidjeti u toj novoj situaciji – da boluje od raka i ima li dovoljno vlastitih snaga da se uhvati u koštac s rakom. Kako će se tko ponašati, uvelike ovisi o tome kako osoba procjenjuje svoje sposobnosti.
Strah odnosno anksioznost koja preplavljuje čovjeka dovodi do iskrivljenih mišljenja poput preuveličavanja opasnosti, sklonosti da se vide isključivo negativni ishodi (npr. ako obolim od raka, umrijet ću vrlo brzo i u patnji), sumnje u vlastite vještine i sposobnosti da se osoba nosi s tom situacijom.
Pomisao na rak kod nekih ljudi izaziva tjeskobu radi svega onoga što povezuju s rakom: mogućnost bolnih tretmana, gubitak kose, promjene na tijelu, gubitak socijalne i radne uloge, osjećaj bespomoćnosti, širenje raka, smrt. Nerijetko iskazuju i brigu oko toga tko će se brinuti za njih, tko će se brinuti za obitelj kad ih više ne bude, hoće li biti na teret svojim bližnjima. I još brojna druga egzistencijalna pitanja. I kad se ovako pogleda, pojedini ljudi su već vidjeli najcrnji scenarij, a još niti na pregled nisu otišli. A upravo odlazak na pregled značajno umanjuje izglede da se ovakav scenarij i obistini. Izbjegavanje pregleda će samo na kratko umanjiti strah od raka, no strah ostaje i dalje prisutan i vrlo brzo se vrati u još većem intenzitetu, a svaka nova pomisao na nužnost pregleda će producirati brojne negativne misli i pojačati strah. Strahovi su rijetko kada uzrokovani vanjskim čimbenicima. Njihov korijen treba tražiti u samoj osobi i zato im nikad ne možemo pobjeći.
ŠTETNA PONAŠANJA
Kod nekih ljudi je strah od raka izražen u tolikoj mjeri da svaku promjenu na tijelu, svaku izraslinu vide i tumače kao da imaju rak. Skloni su ekscesivnom pretraživanju zdravstvenih portala, aktivnom sudjelovanju na raznim forumima i socijalnim mrežama na kojima ljudi dijele svoja iskustva, teže laičkom tumačenju simptoma i slično. A sva ta ponašanja ne samo da nisu učinkovita već mogu biti vrlo štetna po emocionalnu dobrobit osobe.
No, s druge strane, strah može biti i dobar motivator, koji pokreće osobu da se redovito kontrolira i brine o vlastitom zdravlju. Upravo strah od mogućeg crnog scenarija pokreće osobu da poduzme određene korake kako bi spriječila da se on ostvari. I tada strah radi za nas, u našoj je službi i pod našom kontrolom.
Ljudi često zaboravljaju na to da su u svom životu imali brojne stresne, neugodne situacije s kojima su se suočavali i da su jači i sposobniji za nošenje sa životnim izazovima nego što to misle.
Strah je normalno stanje i nema osobe koja neće osjetiti nelagodu, zabrinutost i strah na pomisao na rak i da može oboljeti od raka. Prihvaćanje tih emocija je prvi korak u suočavanju. Osoba si može pomoći raznim tehnikama opuštanja, razgovorom s bliskom osobom o vlastitim osjećajima, sumnjama i brigama.
Onda kada strah postane toliko intenzivan da otežava uobičajeno funkcioniranje i kad dovodi do stanja jake anksioznosti koja paralizira osobu i onemogućava joj uživanje u svakodnevnim stvarima u kojima je uživala prije, tada možemo govoriti da je vrijeme da osoba potraži stručnu pomoć.