Tajne Titova pogreba: Pokapali su ga dvaput, a ovo je lista svih državnika koji su ga ispratili...

Pogreb britanske kraljice Elizabete II. bit će jedan od najvećih u povijesti. Na našim prostorima sličan ispraćaj imao je samo Josip Broz Tito, kojeg su ispratili predsjednici, kraljevi i državnici s obje strane Željezne zavjese 

Josip Broz Tito je, iz tehničkih razloga, pokopan dva puta - jednom za kamere, a jednom za stvarno, otkrio je inženjer Dragomir Gavrilović 2002. godine. Kada se Tito razbolio 1980. godine, Gavrilović se nalazio u Engleskoj i tamo vidio nadgrobnu ploču Williama Shakespearea na kojoj je uklesano samo piščevo ime, godina rođenja i smrti. Do tada je već izgradio rezidenciju u Užičkoj 15, vilu „Mir" i još šezdesetak rezidencija i skloništa, ali i rezidenciju iračkog predsjednika Sadama Huseina.

- Zovnem liječnike Stankovića i Kičića, a oni mi kažu da je predsjednik u komi, da je sve gotovo i da se pripremam za pogreb. Ali, s kim god sam od Titovih bliskih drugova pokušao da razgovaram o izgledu grobnice, svi su se hvatali za glavu i šaptom mi govorili: „Gavro, ne spominji mi to, molim te" - rekao je tada Gavrilović.

Gavrilović je samoinicijativno iz nekakvog nacrta uzeo mjere, angažirao radnike. Počela je izgradnja grobnice.

- Bilo je jasno da se ona samo pomoću dizalice može postaviti na grob, a tako dugotrajan i neizvjestan čin ne bi bio baš efektan pred svjetskim kamerama. Odlučili smo da umjesto prave nadgrobne ploče stavimo „masku", također mramornu, ali znatno lakšu- svjedočio je Gavrilović.

Gavrilovićevi živci bili su zategnuti kao strune dok je promatrao pogreb koju je gledao gotovo cijeli svijet, više od stotinu predsjednika, na čelu sa Leonidom Brežnjevim i mamom Jimmyja Cartera. Ipak, nije bilo neugodnih iznenađenja. Kada su državnici napustili kompleks, kovčeg sa maršalovim tijelom  izvađen je iz grobnice, obložen bakrenom maskom i ponovo spušten na dno, a preko kovčega je stavljena betonska ploča, pa na nju navučena ona teška, mramor.

U knjizi „Generalov let", general Ivan Dolničar potvrdio je Gavrilovićevo priznanje. Iako je on tvrdio da je mramorna ploča bila teška 12 tona inženjer Gavrilović najvjerojatnije je raspolagao preciznijim podatkom.

'Tijekom noći je skinut 'krov' i stavljena je stijena koja je i danas ovdje. Kako bi izgledao pogreb s dizalicom koja bi spuštala tu gromadu? Možete zamisliti skandal da je nešto puklo ili se otkačilo', objasnio je svojedobno Titov unuk Joška Broz.

Nakon što je javljeno da je Tito umro, Bogoljub Stavrev, vicepremijer savezne vlade, tražio je od vojske da kovčeg mora biti spušten i preko njega navučena konstrukcija za sedam i pol minuta, koliko je trajalo intoniranje himne i Internacionale. Kako je to bilo nemoguće, prvenstveno zbog težine mramornog bloka od 12 tona, napravili su imitaciju bloka od 200 kilograma na čeličnoj potkonstrukciji, identičnih šara i dimenzija. Bar 20 puta su imali generalnu probu pogreba, rekao je svojedobno za srpske medije inženjer koji je želio ostati anoniman.

Dvostruki pogreb predsjednika SFRJ Josipa Broza Tita početkom svibnja 1980. i pripreme za njega obavljeni su pod nadzorom tadašnjeg glavnog tajnika Predsjedništva SFRJ, generala Ivana Dolničara. Službeni i stvarni pogreb predsjednika Tita obavljen je tek poslije pogrebne ceremonije na Dedinju, u nazočnosti državnog povjerenstva u kojem su osim vicepremijera savezne vlade Bogoljuba Stavreva i Dolničara bili Titov pobočnik Zvonimir Kostić i još nekoliko ljudi.

Pogreb, kao dio ceremonijala, bio je improviziran za televizijska i ostala snimanja, a u stvarnosti su radovi na Titovoj grobnici, poslije pogreba, trajali cijelu noć. Masivan i vrlo težak mramorni blok koji pokriva Titov grob trebalo je konačno namjestiti i sve zabetonirati. U pogrebnoj ceremoniji, koju su prikazale TV i filmske kamere iz cijelog svijeta, grobnica je samo privremeno zatvorena imitacijom mramornog bloka koja nije bila pričvršćena, već se nalazila na posebnim kotačima.

Plan 'Dan X+4'

Kako je pisao srpski Telegraf, početkom siječnja 1980., dok je Tito još bio živ, počelo se s pripremama. Plan se zvao „Dan X + 4“ — dan smrti i naredna četiri dana. Postojao je niz komisija i odbora zaduženih za pripreme; general-pukovnik Bruno Vuletić bio je glavni koordinator, general-bojnik Martin Špegelj operativni izvršitelj, a važan kotačić je bio i generalni sekretar Predsjedništva general-pukovnik avijacije Ivan Dolničar.

Uz direktan TV prijenos, u ranim jutarnjim satima 5. svibnja, u pratnji ađutanta Vrhovnog komandanta kontraadmirala Zvonimira Kostića, oficiri Garde su iz Kliničkog centra u Ljubljani iznijeli llijes prekriven jugoslavenskom trobojnicom i smjestili ga u pogrebno vozilo, za čijim je volanom sjedio zamjenik komandanta Specijalne auto-čete Gardijske brigade pukovnik Ivan Kužnik.

Lijes je prvo prevezen u  zgradu Skupštine SR Slovenije na Trgu revolucije, koji nije mogao primiti sve koji su htjeli ispratiti pokojnika. U auli skupštine su brojne delegacije odavale počast i polagale vijence, smjenjivale su se počasne straže kod lijesa, ispred zgrade su bili Partizanski zbor, orkestar milicije i počasna četa Jugoslovenske narodne armije.

Nakon govora predsjednika skupštine mjesta Ljubljana Marjana Rožiča, zbor je zapjevao „Pjesmu Titu“ a oficiri Garde lijes vratili u pogrebno vozilo, koje je uz počasnu pratnju pet vojnih „kampanjola“ krenulo ka željezničkoj stanici.

Narod je duž čitave trase Tita zasipao cvijećem, na vjetru se vijorilo 50 ratnih zastava slovenskih partizanskih brigada. Dok je lijes unošen u Plavi vlak i smještan u salon-vagon, akademski zbor „Tone Tomšič“ pjevao je „Svečanu pjesmu” („Jugoslavijo, borba te rodila“), nesuđenu državnu himnu.

Vlak je ka Zagrebu krenuo u 8.30. Narod se okupljao duž čitave pruge, a posebno na stanicama Kresnice, Litija, Zagorje na Savi, Zidani Most, Sevnica, Blanca, Krško, Brežice, Dolovi, Zaprešić, kroz koje je vlak usporavao dok je prolazio.

„Voljenom Titu — radnički Zagreb“

Ponovno uz izravan televizijski prijenos, ulazak Plavog vlaka na Glavni kolodvor u 10.30 označile su zagrebačke sirena. Orkestar JNA svirao je pogrebni marš „Slava herojima“, oficiri Garde su iznijeli lijes i postavili ga na odar ispred stanice, čija je fasada bila u crvenom i ukrašena velikom slikom pokojnog maršala.

Dok su vojni orkestar i zborovi izvodili „Zdignite brati zastave“, počelo je polaganje vijenaca, prvo od strane gradske delegacije, na čijem je vijencu pisalo: „Voljenom Titu — radnički Zagreb“.

U ime grada-heroja Zagreba, govor je održao predsjednik Gradske konferencije Saveza komunista Zagreba Dragutin Plašč, nakon čega je zbor otpjevao „Druže Tito mi ti se kunemo“, pa zagorsku popevku „Fala“.

U isto vrijeme su gardisti lijes skinuli s odra i vratili u Plavi vlak. Jedan od njih je ispred nosio vijenac, dok je iza išao Mladen Pejnović sa Štafetom mladosti.

Vlak je u 11.12 ispraćen zvukom svih zagrebačkih tvorničkih sirena.

Vlak je usporavao prolazeći kroz stanice u Ivanić-Gradu, Popovači, Kutini, Banovoj Jaruzi, Novskoj, Rajiću, Novoj Gradiški, Starom Petrovom Selu, te Slavonskom Brodu, gdje su ga oko 14 sati pozdravile tvorničke sirene i 50.000 ljudi.

Počasne straže u Beogradu

Vlak je zatim prošao kroz stanice u Vrpolju, Mikanovcima, i Vinkovcima, u kojem su se oko 14.30 okupili građana Vukovara, Osijeka i Županje, kao i počasna jedinica JNA iz tamošnjeg garnizona. Nakon Tovarnika, Plavi vlak je prešao na teritorij SR Srbije, gdje se sve ponovilo u Šidu, Sremskoj Mitrovici, Laćarku, Rumi, Inđiji, Staroj Pazovi, Batajnici, Zemunu i Novom Beogradu.

Na prvi peron Glavne željezničke stanice u Beogradu Plavi vlak je stigao u 17 sati, nakon 574 pređena kilometra. Na Trgu bratstva i jedinstva, današnjem Savskom, skupilo se 150.000 ljudi da dočeka lijes s Titom, kojega su — uz zvuke „Posmrtnog marša proletera“, u izvođenju orkestra JNA i počasnog pozdrava združenog odreda pješadije, mornarice i ratnog zrakoplovstva — gardisti postavili na odar.

Ispred grada Beograda govorio je šef beogradskih komunista Dušan Gligorijević, nakon čega su oficiri Garde prenijeli lijes u pogrebno vozilo. Praćeno počasnim eskortom sastavljenim od motocikala i šest „kampanjoli“, vozilo se uz Nemanjinu i Kneza Miloša, kroz špalir uplakanih ljudi, točno u 17.35 dovezlo do Skupštine SFRJ.

Uslijedilo je polaganje vijenaca, izražavanje sućuti obitelji i držanje počasnih straža. Prvo su straže po protokolu trajale pet minuta, ali je to poslije smanjeno na tri, tako da se za 60 sati i 45 minuta smijenilo 950 straža, ukupno preko 8000 ljudi.

Dan pogreba

Osmog svibnja, točno u 12.25 krenula je s platoa ispred Skupštine pogrebna povorka kojom je zapovijedao general-pukovnik Miloš Stanimirović. 

Na čelu su bili Titovi osobni pobočnici, pukovnici Sreto Milanović i Luka Perišić, koji su nosili zastave Jugoslavije i Saveza komunista; iza njih su išle republičke zastave, pa tri ešalona starješina i pitomaca Vojne akademije s 341 ratnom zastavom brigada Narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Jugoslavije te 24 zastave stranih brigada obrazovanih na tlu Jugoslavije.

Slijedilo ih je sto narodnih heroja. Iza njih išao je združeni odred oružanih snaga pod komandom pukovnika Andrije Šilića, koji je bio podijeljen u pet ešalona (pješadija, ratnozrakoplovstvo, mornarica, teritorijalna obrana, milicija), te regruti JNA i omladinci koji su nosili vijence.

Drugi dio kolone počinjao je združenim vojnim orkestrom JNA, koji je cijelo vrijeme svirao posmrtne marševe. Pratio ga je ešalon Garde, pa grupa generala i visokih oficira koji su na pet crvenih jastuka nosili sva Titova odlikovanja, predvođeni general-pukovnikom Dušanom Pekićem koji je nosio tri njegova Ordena narodnog heroja.

Iza njih je vojna „kampanjola“ — s pukovnikom Agbabom kao vozačem i pukovnikom Kužnikom kao suvozačem — vukla lafet brdskog topa „B-1“ na kojem se nalazio kovčeg prekriven jugoslavenskom trobojnicom.

Pored lafeta koračalo je deset oficira Garde i deset srpskih radnika: petorica rudara iz Vreoca — Milorad Čitlučanin, Dragan Dragićević, Milorad Klipa, Radiša Petrović i Ljubodrag Marković — te petorica metalskih radnika iz Beograda — Dmitar Banjac, Prvoslav Marković, Danko Milivojević, Ljubivoje Jevtić i Veroljub Nikolić.

Iza lafeta išao je Titov ađutant kontraadmiral Zvonimir Kostić, a zatim Jovanka Broz, sinovi Žarko i Mišo, kao i drugi članovi obitelji. Slijedili su ih brojni savezni, republički i pokrajinski dužnosnici, što državni što partijski, te drugi društveno-politički radnici, kako se tada govorilo, poput predsjednikâ akademijâ znanosti. Bili su tu i liječnici koji su ga liječili.

Duž čitave četiri kilometra duge trase stajao je špalir pripadnika Garde, pitomaca Vojne akademije, radnika i omladine, kao i brojni građani iz svih krajeva Jugoslavije — njih oko 700.000.

Povorka je stigla u Užičku u 14.30. U dvorište rezidencije i Kuću cvijeća ušli su samo nositelji zastava, vijenaca i odlikovanja, narodni heroji, vojni orkestar, počasni vod Garde, lafet sa pratnjom, ađutant, obitelj i najviše rukovodstvo.

Došli su svi važni državnici, osim Cartera

Prema nekim informacijama, čak 209 stranih delegacija, koje su se prethodno poklonile lijesu u Skupštini, prisustvovalo je pogrebu Josipa Broza Tita. Od toga su 128 bile službene državne delegacije.

Četiri kralja, jedan veliki vojvoda, pet prinčeva, 31 predsjednik, sedam potpredsjednika, šest predsjednika parlamenata, 22 premijera, tri potpredsjednika vlada, 47 ministara vanjskih poslova, 20 raznih ministara, 21 drugi državni dužnosnik, devet multilateralnih organizacija, šest pokreta i 40 političkih partija — s obje strane Željezne zavjese.

Samo američki predsjednik Jimmy Carter od važnih ljudi nije došao, nego je poslao potpredsjednika Waltera Mondalea i svoju majku Lillian.

Ovo su svi šefovi država na Titovu sprovodu

Portal prometej.ba svojedobno je pobrojao sve važne državnike na Titovu pogrebu:

Službene delegacije država:

1. Alžir
a. Predsjednik Chadli Bendjedid
b. Predsjednik parlamenta Rabah Bidat

2. Angola
a. Ministar obrazovanja Ambrósio Lukoki

3. Argentina
a. Alberto Rodríguez Varela

4. Austrija
a. Predsjednik Rudolf Kirchschläger
b. Kancelar Bruno Kreisky

5. Afganistan
a. Premijer Sultan Ali Keshtmand

6. Bangladeš
a. Predsjednik Ziaur Rahman

7. Belgija
a. Kralj Baudouin

8. Bugarska
a. Predsjednik Todor Živkov

9. Kanada
a. Generalni guverner Edward Schreyer

10. Cipar
a. Predsjednik Spyros Kyprianou

11. Čehoslovačka
a. Predsjednik Gustáv Husák

12. Danska
a. Princ Henrik, suprug danske kraljice Margarete II

13. Egipat
a. Sin Gamal Abdel Nassera
b. Kćer Gamal Abdel Nassera

14. Etiopija
a. Predsjednik Mengistu Haile Mariam

15. Finska
a. Predsjednik Urho Kekkonen

16. Francuska
a. Premijer Raymond Barre
b. Ministar vanjskih poslova Jean François-Poncet

17. Njemačka (zapadna)
a. Predsjednik Karl Carstens
b. Kancelar Helmut Schmidt i
c. Ministar vanjskih poslova Hans-Dietrich Genscher

18. Njemačka (istočna)
a. Predsjednik Erich Honecker

19. Gvineja
a. Predsjednik Ahmed Sékou Touré

20. Gvineja Bisao
a. Predsjednik Luís Cabral

21. Kina
a. Predsjednik Hua Guofeng
b. Zamjenik premijera Ji Pengfei

22. Kuba
a. Član vlade Isidoro Malmierca Peoli
b. Član vlade Carlos Rafael Rodríguez

23. Mađarska
a. Predsjednik János Kádár

24. lndija
a. Premijerka Indira Gandhi

25. ltalija
a. Predsjednik Sandro Pertini
b. Premijer Francesco Cossiga

26. lrak
a. Predsjednik Saddam Hussein

27. Japan
a. Premijer Masayoshi Ōhira

28. Jordan
a. Kralj Hussein od Jordana

29. Mali
a. Predsjednik Moussa Traoré

30. Nizozemska
a. Princ Bernard, suprug kraljice Juliane
b. Princ Claus, suprug kraljice Beatriks

31. Nepal
a. Kralj Birendra od Nepala

32. Libija
a. Muammar Gaddafi

33. Luksemburg
a. Veliki vojvoda Jean

34. Norveška
a. Kralj Olav V od Norveške

35. Pakistan
a. Predsjednik Muhammad Zia-ul-Haq

36. Poljska
a. Wojciech Jaruzelski
b. Edward Gierek

37. Portugal
a. Predsjednik António Ramalho Eanes
b. Premijer Francisco de Sá Carneiro

38. Rumunjska
a. Predsjednik Nicolae Ceaușescu

39. Sirija
a. Predsjednik Hafez al-Assad

40. Sjedinjene Američke Države
a. Potpredsjednik Walter Mondale
b. Lillian Gordy Carter, majka predsjednika Cartera
c. Diplomat William Averell Harriman
d. Ministar financija George William Miller

41. Sjeverna Koreja
a. Predsjednik Kim Il-sung

42. SSSR
a. Leonid Brezhnev
b. Ministar vanjskih poslova Andrei Gromyko

43. Španjolska
a. Premijer Adolfo Suárez

44. Švedska
a. Kralj Carl XVI. Gustaf od Švedske

45. Tanzanija
a. Predsjednik Julius Nyerere

46. Turska
a. Premijer Süleyman Demirel

47. Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije i Sjeverne Irske
a. Premijerka Margaret Thatcher
b. Princ Philip, muž kraljice Elizabete II
c. Ministar vanjskih poslova Peter Carington
d. Brigadir Fitzroy MacLean, vođa britanske misije pri Titovom štabu 1943.
e. William Deakin, Churchillov osobni asistent, diplomata i stručnjak za britansko-jugoslovenske odnose

48. Vatikan
a. Nadbiskup i diplomat pape Ivana Pavla II, Achille Silvestrini

49. Zambija
a. Predsjednik Kenneth Kaunda

50. Zimbabve
a. Predsjednik Robert Mugabe

2. Delegacije međunarodnih organizacija:

1. Glavni tajnik Ujedinjenih naroda Kurt Waldheim
2. Generalni direktor UNESCO-a Amadou-Mahtar M'Bow
3. Potpredsjednik Europske Komisije Wilhelm Haferkamp
4. Delegacija Arapske Lige

3. Delegacije stranaka i političkih organizacija:

1. Lideri Socijalističke Partije Čilea Carlos Altamirano i Clodomiro Almeyda
2. Predsjednik i istaknuti član Socijalističke Partije Francuske François Mitterrand i Lionel Jospin
3. Predsjednik Panhelenskog Socijalističkog Pokreta iz Grčke, Andreas Papandreou
4. Predsjednici Talijanske Socijalističke Partije, Bettino Craxi i Talijanske Komunističke Partije, Enrico Berlinguer, Enzo Bettiza, novinar i pisac rođen u Splitu 1934, Giancarlo Pajetta, član Parlamentarne komisije za vanjske poslove i političar Paolo Bufalini

5. Istaknuti član Progresivne Socijalističke Partije Libanona Walid Jumblatt
6. Lider Palestine Yasser Arafat
7. Mário Soares, opozicijski lider, i Álvaro Cunhal, glavni sekretar Komunističke Partije Portugala
8. Predsjednik Saharske Arapske Demokratske Republike Mohamed Abdelaziz

9. Glavni tajnik Španjolske Socijalističke Radničke Partije Felipe González

10. Predsjednik Republičke Radničke Partije Turske Bülent Ecevit
11. Političarka i bivša premijerka Šri Lanke Sirimavo Bandaranaike
12. Predsjednik Laburističke Partije Velike Britanije James Callaghan
13. Predsjednik Socijaldemokratske Partije Njemačke Willy Brandt