Na radost brojnih štovatelja sv. Jakova Markijskog, talijanskog svećenika, nekadašnjeg vikara Bosanske vikarije, koji je dio života proveo u Deževicama, ovih dana svjetlo dana ugledao je prvi molitvenik posvećen tom svecu.
Vrijedno djelo
Pod naslovom “U ime Isusovo - Molitvenik na čast sv. Jakovu Markijskom” zajedno su ga pripremili vlč. dr. Dubravko Turalija, mons. mr. Tomo Knežević i don Marin Marić, župnik župe Deževice. Molitvenik je odobrio Vrhbosanski nadbiskupski ordinarijat, a nadbiskup kardinal Vinko Puljić napisao je uvodno slovo ovog hvalevrijednog djela. Ovo je ujedno i prvi molitvenik u čast sv. Jakovu Markijskom koji je izašao na hrvatskome govornom području. Pripremu za tiskanje i prijelom uradio je Medijski centar Vrhbosanske nadbiskupije, a tiskala ga je tiskara “Suton” iz Širokog Brijega. - Sam molitvenik podijeljen je u sedam cjelina, koje su nastale marljivim radom priređivača. Uz kardinalov uvod, sadrži i kratki životopis sv. Jakova Markijskog. Uz opće molitve Katoličke crkve, molitvenik karakteriziraju i njegove posebnosti: blagoslovi po zagovoru sv. Jakova Markijskog, put križa na temelju svečevih meditacija te molitve i pobožnosti na čast sv. Jakova Markijskoga.
Na samome kraju molitvenika nalazi se i dodatak s prigodnim blagoslovom za obitelj i molitvom za pokojne - kazao nam je deževički župnik don Marin Marić, jedan od autora.
Pastoralni razlozi
Ono što molitvenik sv. Jakova Markijskog čini posebno vrijednim je činjenica da je nastao iz pastoralnih razloga. Naime, u župi Deževice posebno se štuje sjećanje na sv. Jakova.
Župa u kojoj se nalazi njegovo svetište posljednjih godina bilježi stalni porast broja hodočasnika te njih nekoliko desetaka tisuća svake godine dolazi u Deževice koje su dobile nadimak “bosanski Lourdes”. Vjernici tijekom boravka u Deževicama obvezno pohode svečevu spilju na kraju sela vjerujući u ljekovita svojstva vode koja u njoj izvire i nikad ne presušuje.
Jakov Markijski rođen je 1393. godine kao osamnaesto dijete u obitelji Monteprandone. Kao dječak došao je svom ujaku, svećeniku, koji ga je opismenio i potom poslao u školu.
Kasnije je u Peruggi studirao pravo, a uzdržavao se instruirajući sina nekog plemića. Postao je državni činovnik, ali je, osjetivši redovnički poziv, postao franjevac. Opredijelio se za opservantsku struju franjevaca, promijenivši životna načela, ugledajući se na sv. Franju.
Ostalo je zapisano kako je postio sedam korizmi u godini.•