Spomen na Josipa Stadlera kao presudne i eminentne osobe iz crkvene povijesti Bosne i Hercegovine je neosporan i takoreći neoboriv s koje god strane promatrali posvemašnji mu trud na mnogobrojnim poljima njegova stvaralaštva i djelovanja. Njegov utjecaj i dandanas je nemjerljiv ljudskim crtama razmatranja i djelovanja posebice onoga dijela koji se odnosi na pastoralno polje djelovanja kao i na znanstvenom usustavljivanju a napose i naročito teološko-filozofskom doprinosu. Poniznošću karaktera kakav je bio sluga Božji Josip Stadler je osoba duboke , čvrste i nepokolebljive vjere u Gospodina a Gospodinov vinograd i posvemašnji rad na njemu shvatio je zaozbiljno prionuvši više nego očito na korjenitu reformu Crkve Hrvata Bosne i Hercegovine.
Rani život Josipa Stadlera
Josip Stadler je se rodio u Slavonskom Brodu dana 24. siječnja 1843. godine kao peto od ukupno osmero djece u skromnoj radišnoj obitelji oca Đure i majke Marije koja je djevojački potjecala iz ugledne obitelji Balošić. Već odmalena ostaje siroče kada mu u jedanaestoj godini života naprasno umiru otac i majka a za daljnju skrb i odgoj dječačića Josipa Stadlera brine se obitelj Oršić posredstvom gradonačelnika. Već tada odmalena maleni Josip je prihvatio križ siročeta uz snagu vjere i pouzdanja u Božju providnost koja ga je vodila i obranila kroz raznorazne kušnje boli i mukotrpnoga odrastanja. Osnovnoškolsku naobrazbu započeo je u rodnom gradu a gimnazijsko obrazovanje u nadbiskupijskom sirotištu naizmjenice u Požegi i Zagrebu gdje ga gotovi svi tadašnji odgojitelji i profesori primjećuju kao izrazito nadarenoga učenika s izvrsnim ocjenama i uzoritim ponašanjem. Ono što su primijetili na malenom dječaku je izrazita sklonost prema molitvi i razmatranju biblijskih ulomaka koji je maleni Josip znao naizust gotovo pa sve. U školskoj 1860./1861. godini kada pohađa Nadbiskupijsko sjemenište rađa se u Josipu spremnost za svećeničko zvanje i poslanje.
Daljnje Stadlerovo školovanje u Rimu
Njegov tadašnji sjemenišni rektor dr. Luka Petrović zapazio je kod mladog sjemeništarca Josipa Stadlera posebnu intelektualnu nadarenost i oštroumnost i predložio ga je za daljnje školovanje u Rimu i to u zavod Germanico-Hungaricum a pozitivno mišljenje o njemu kao rijetko nadarenom mladiću dao je osobno tadašnji zagrebački nadbiskup Juraj Haulik rektoru spomenutoga zavoda 1862. godine uz opasku da je mladić osim nadarenosti u naobrazbi istaknuti poliglot te mirne i ponizne naravi sa spremnošću biti poslušan u svakom segmentu rada. Josip Stadler bio je devetnaestogodišnjak kada je kao mladić došao u Rim na daljnje školovanje. Ukupno sedam godina boravio je u Rimu i to od 1862. do 1869. godine a Rim je trajno ostao upečatljiv u Stadlerovom intelektualnom radu posebice kroz duhovno-teološku formaciju. Stadler je prionuo na čitanje mističnih djela spekulativne teologije i pod utjecajem
isusovaca gradio samozatajan i asketski duh bez prevelike a pogotovo nepotrebne i pompozne privlačnosti pozornosti na sebe. Njegova pobožnost naročito se očituje prema Presvetom Srcu Isusovu kome se mladi Josip utječe za vrijeme teološko-filozofskoga studija u Rimu a nastavljat će se i kasnije u svećeničkom poslanju te pastoralnom i dušebrižničkom djelovanju . Stadler se isprva posvetio studiju filozofije a zatim teologije postigavši doktorat 1869. godine. Godinu dana prije teološkoga doktorata zaređen je za svećenika krajem svibnja 1868. godine a mladu misu je služio na blagdan Presvetoga Trojstva 7. lipnja 1868. godine u
vatikanskoj bazilici sv. Petra u Rimu.
Zagrebačko razdoblje službovanja sluge Božjega Josipa Stadlera
Nakon završenoga studija u Rimu svećenik Josip Stadler vraća se u Zagreb gdje mu povjeravaju odgovornu službu isprva suplenta i prefekta a kasnije i profesora zagrebačke bogoslovije gdje predaje religiju, psihologiju , logiku i filozofiju i ujedno biva profesorom
teologije na Nadbiskupskom liceju gdje predaje pedagogiju, didaktiku i katehetiku mladim sjemeništarcima i bogoslovima. Kasnije predaje fundamentalnu dogmatsku teologiju i metafiziku . Već u dobi od svega 32. godine života svećenik Josip Stadler dobiva samostalnu katedru i biva proglašen izvanrednim profesorom a malo zatim redovitim profesorom . Dva puta je bio izabran dekanom Bogoslovnoga fakulteta . Pri kraju mandata dekana imenovan je vrhbosanskim nadbiskupom gdje se najbolje očitovala Stadlerova genijalnost i spremnost za složene organizacijske poslove. Kao odgojitelja bogoslova resio ga strog i neumoljiv karakter uperen najviše prema indolentnosti i nonšalantnosti budućih svećenika koji su olako shvatili vlastito zvanje i poslanje. Zanimljivost zagrebačkoga razdoblja djelovanja sluge Božjega Josipa Stadler je njegova želja da pristupi u Družbu Isusovu na što mu je tadašnji general reda dva puta odgovorio negativno . U jednom članku je branio dogmu o papinoj nezabludivosti s teološke razine koji je jedan dio zagrebačkoga klera čak osporavao. Iz zagrebačkoga razdoblja najznačajnije je spomenuti spisateljsku djelatnost Josipa Stadelra kao i graditeljsku djelatnost posebice kroz podizanje Dječjega sjemeništa u Zagrebu. Josip Stadler poučen vlastitim primjerom siročeta bez oca i majke zdušno je pomagao zagrebačku siročad u školovanju i pronalasku posla nemali broj puta potvrđujući Kristovo geslo da ono što učinite najmanjima meni učiniste. Izdavačku djelatnost posebno je intenzivirao sam Stadler
osnivajuči ‘’Glasnik sv. Josipa’’, mjesečni list za siromašne s moralnom i teološkom poukom. Za gradnju Dječjega sjemeništa u Zagrebu sam je prikupio većinu novčanih sredstava dokazajući se kao najveći dobrotvor sa senzibilnom dimenzijom pomaganja potrebitih u društvu.
Josip Stadler i Vrhbosanska nadbiskupija
Papa Leon XIII. bulom Ex hac augusta dana 5. srpnja 1881. godine osnovao je redovnu crkvenu upravu u Bosni i Hercegovini a prvi nadbiskup i metropolit proglašen je Josip Stadler a posvećen je u Rimu dana 20. studenoga 1881. godine u crkvi sv. Klementa. U siječnju 1882. godine nadbiskup Josip Stadler dolazi u Bosnu i Hercegovinu i preuzima povjerenu mu dužnost uprave nadbiskupije. Već tada nadbiskup Josip Stadler uviđa loše stanje u biskupiji posebice kroz manjak crkvenih župa i trošnost samih zdanja. Upušta se u graditeljske podvige gdje kroz 37. godina obnašanja dužnosti uspjeva podići kaptol, Dječačko sjemenište u Travniku, Bogoslovno sjemenište sv. Ćirila i Metoda u Sarajevu, stolnu katedralu te nekoliko crkava u samoj nabiskupiji. Njegova čvrsta vezanost i potreba pomaganja siromašnih i siračadi intenzivira se opet u gradnji ubožnice Betlehem i Egipat , osnivanjem ogranka Družbi sestara Služavki Maloga Isusa kojima je povjerio brigu za siromahe i nezbrinute. Osim njih u Bosni je doveo isusovce i sestre Kćeri Božje ljubavi koji uz još nazočne franjevce i sestre Milosrdnice vodile brigu u obrazovanju mladeži u većim središtima Nadbiskupije. U znanstvenom radu sam Stadler uopće ne zaostaje pišući znanstvene spise iz filozofije i teologije te prevodi i objavljuje pučke nabožne spise za kršćansku izobrazbu hrvatskoga puka. Osim zagrebačkoga Glasnika sv. Josipa Stadler osniva i uređuje službeni glasnik Vrhbosanske nadbiskupije Srce Isusovo koji će kasnije biti preimenovano u Glasnik Srca Isusova koji
povjerava isusovcima u Travniku te Hrvatski dnevnik koji je politički list za nacionalnu i vjersku orijentaciju bosanskih Hrvata. Mnogo toga je sam Stadler planirao još osnovati i sagraditi ali mu je kratak ljudski vijek i ograničenost ljudskoga života onemogućila mnoštvo
projekata gradnje. U crkvenoj povijesti Bosne i Hercegovine Josip Stadler bit će upisan u zlatna slova ljuskoga dostignuća koji uz Božju pomoć može štošta učiniti dobroga za božji puk i cjelokupno čovječanstvo.
Stadlerova osobitost i duhovnost
Stadlerova posvemašnja zrelost na duhovnoj razini očitovala se u moralnom i kreposnom životu i njegovoj zauzetosti za brata čovjeka u potrebi. Bio je i ostao veliki štovatelj Blažene Djevice Marije i sv. Josipa. Ljubav prema Svetoj stolici i posvemašnja poslušnost prema papi bila su zvijezda vodilja službovanja nabiskupa sluge Božjega Josipa Stadlera. Nadbiskup vrhbosanski Josip Stadler umro je u Sarajevu na blagdan Bezgrješnog začeća dana 8. prosinca 1918. godine a za njegova naslednika proglašen je Ivan Šarić. Pokopan je u crkvi koji je sam izgradio tj. u sarajevskoj katedrali. Papa Ivan Pavao 2. prilikom posjeta Bosni i Hercegovini
molio je na njegovom grobu i pokrenut je postupak proglašenja blaženim i svetim .O potrebi svetosti danas i o praktičnom životu najbolje je izrekao sv. Pavao u poslanici Korinćanima : Ali milošću Božjom jesam ono što jesam, a njegova milost koja mi je dodijeljena nije bila uzalud; ali ja sam se trudio obilnije od svih: ipak ne ja, nego milost Božja koja je bila sa mnom. S milošću Božjom molimo za slugu Božjega Josipa Stadlera da ga Gospodin uzvisi na prijestolju svome ne po našoj zasluzi nego po milosti svojoj koja je neiscrpna.