Postoje samo dvije vrste ljudi: pravednici koji se smatraju grešnicima, a s druge strane grešnici koji se smatraju pravednicima. (Blaise Pascal)
Jučer sam bio pametan. Stoga sam želio mijenjati svijet. Danas sam mudar. Stoga mijenjam sebe. (Herman Hesse)
U koncipiranju ove teme valja se prisjetiti na riječi Jean-Jacquesa Rousseaua koji sugerira uspostavu sklada i ravnoteže između realnog i irealnog svijeta.
Posesivnost i licemjerje
U potrazi za smirajem i srećom valja se skrasiti u realne životne okvire, držeći se dosljedno istine i poštenja kao ključa rješenja svih naših problema. Uz sociološki aspekt, pozornost valja usmjeriti i na psihoanalitičko tumačenje odnosa između stvarnosti i svijesti. Prema Freudu, zadaća psihoanalize sastoji se u tumačenju podsvjesnog značenja ljudskog ponašanja.
Zbog niza subjektivnih i objektivnih čimbenika može nastupiti udaljavanje subjekta od slobode, istine i realnosti, a što u krajnjoj instanci može dovesti do paradoksalnog odnosa između stvarnosti i svijesti. To se paradoksalno stanje može formulirati sljedećim riječima: Sve što je stvarno nije svjesno, a sve što je svjesno nije stvarno. U napomeni recimo da se život ne iscrpljuje samo u egzistenciji (pukoj vegetaciji), već da on dobiva smisao i aromu u esenciji, u spremnosti da se vidi, čuje i uvažava druga strana. Bez ove empatije, život je unatoč materijalnom bogatstvu osiromašen, čamotan i nesnošljiv te nerijetko doveden do ruba očaja. Ovim ne želimo kao ideal života zagovarati materijalnu bijedu koja stvara također očaj, bol i patnju, te i priliku bogatim da postanu još bogatiji.
Svi mi dobro znamo što je moje, ali svatko od nas ne zna što moje nije. Ako je labava ili izbrisana granica između onoga što je moje i onoga što nije moje, dolazi u prvom redu do posrnuća morala i otuda i svih ostalih društvenih vrednota, kao primjerice, gubitka kriterija u razlikovanju dobra i zla, zatamnjenje poštenja, i još mnogo toga. Nasuprot tomu, samo poštenje opjevano je u stihu koji je posvećen Petru Zrinskom, a koji glasi: “Navik živi onaj tko zgine pošteno”. Sve moralne vrednote, pa tako i poštenje, Kant je iskazao ovim riječima: Zvjezdano nebo nada mnom, moralni zakon u meni. Na kraju, ostaje nam u najkraćem ukazati na pojam posesivnosti i licemjerja. Prema jednoj definiciji, posesivnost je duboko osjećanje nesigurnosti u sebe koje se očituje za posjedovanjem neke druge osobe.
Crno-bijeli svijet
Nemojte se čuditi što su neke osobe nezahvalne za sva vaša dobročinstva, ako niste pristali da budete “građanin – pokorni”.
Prema definiciji psihijatra Zlatka Crkvenčića, licemjer je osoba koja se prikazuje kao dobra i ispravna (a nije takva). Suze koje su kod licemjerja potaknute križanjem luka, može pokrenuti lažnu sentimentalnost prema bližnjima.
Poznato je da se mnogi ljudi zalažu biti iznad sebe (da budu ono što nisu) i da se svijetu potvrde kao neshvaćeni genijalci. U toj nestrpljivosti, brzopletosti i uobrazilji skloni su donositi pogrešne teze i neispravne zaključke.
Tako, primjerice, možemo čuti neke od njih kako treba prošlost zaboraviti i okrenuti se budućnosti.
Razumljivo, kako treba prošlost odbaciti i zaboraviti ako je njezina interpretacija proizvod pristranosti, dvostrukih kriterija i različitih, pa i dijametralno suprotnih mjerila. Prava je kontradikcija zaboraviti prošlost i istodobno apostrofirati često navođenu latinsku izreku: Historia est magistra vitae (Povijest je učiteljica života). Ipak treba reći da je zlouporaba društvenih događanja najviše odgovorna za stanje u ukupnom životu u društvu. Drugi opet vole reći kako je razum suvišan da bi bio pokretačka snaga svijeta, te da tu ulogu vidimo u sferi strastvenog i osjećajnog života. Međutim, razum i strasti čine jedinstvenu i nerazdvojnu cjelinu. O tomu rječito govori sljedeći primjer: Majka će svom djetetu srce dati, dok će medicinski stručnjak intervenirati u saniranju njegovog zdravstvenog stanja. U djelu Elementi psihologije Krech i Crutchfield navode apsurdan i bizaran primjer u ponašanju dvojne (razdrte) ličnosti, koji se u čudu pitaju: zašto se znanstvenici zalažu za pronalaženje lijeka protiv alkoholizma na način što vrše pokuse na nedužnim štakorima.
Na temelju ovakvog iskaza, dvojna je ličnost ponosita što svoju superiornost pothranjuje kao veliki ljubitelj životinja, u odnosu na poročne ljude. Na sličan primjer nailazimo kad su i pitanju dvojna mjerila dvojne ličnosti. Tako primjerice, majka voli reći kako njezino dijete ludo voli životinje. Ono ustrijeli dovoljan broj vrabaca da bi nahranio mačke. U dvojnim ličnostima nastaju različite slike istog sadržaja, iste pojavnosti. U našem primjeru, slike vrabaca su zatamnjene, (kao da nisu vrijedne života) dok su slike mačaka izoštrene (jer su one same po sebi privlačne i neodoljive). Sljedeća pogrešna i uvriježena teza, osobito ljubitelja životinja, oslanja se na analogiju između životinja i ljudi, a glasi:
Tko voli životinje, voli i ljude. Međutim, to ne mora uvijek biti tako.
U svom djelu Kronike Albert Camus pobija ovu analogiju, navodeći kako je zapovjednik zloglasnog konc-logora ulazio u svoj stan na prvom ulazu, kako ne bi prestrašio kanarinca smještenog na drugom ulazu…
Na kraju, valja nam sve ovo zaprašiti s nekoliko novih izreka:
Nove izreke
Kako nazvati tehničku vodu? Vrlo lako. Nazovimo je: Lejla, voda ljubavi.
Skloni mi se s puta, prosjače jedan! Da tako dijelim pomoć
sirotinji, zar bih mogao popiti kavu u svemiru?
I beg legne da se slegne – kaže stara izreka. Pa i vi, dragi
gledatelji, nakon ovog vizualnog gurmanluka, otiđite
malčice u krevet.
Šefe moj, novine bruje kako nemate dovoljno sluha za
nevolje beskućnika. A šef će: Doista, da ima i beskućnika,
to prvi put čujem. Uostalom, trebali ste me o tomu na
vrijeme informirati.
Tovar (magarac) ipak do krajnjih granica podnosi tovar, ali
ne i poniženja.