Križevi i katolički simboli, koji su se križićanjem ili sicanjem (običaj koji je posebice u vrijeme korizme, odnosno Velikoga tjedna, najviše bio raširen među Hrvatima u Bosni, nešto manje u Hercegovini, Tropolju, a postojao je i u Dalmaciji) “pečatili” u kožu, najčešće trinaestogodišnjih djevojčica katolkinja kako bi ih se zaštitilo od Turaka, svoje mjesto pronašli su na haljinama, majicama, torbama… Helena Beljo, dizajnerica s dugogodišnjom adresom u Mostaru, koja već deset godina uspješno izrađuje unikatnu odjeću i torbe koje se skrivaju iza brenda “Poppy”, ovog proljeća došla je na neobičnu ideju.
Zašto ne oživiti i sačuvati starohrvatsku tetovažu na odjevnim predmetima, torbama i ruksacima? - Kako i sama imam nekoliko tetovaža ovih motiva, ideja se rodila logičnim slijedom; prenijet ću ih na odjeću i torbe. Ideja se pokazala uspješnom i oduševljena sam reakcijama za Saja kolekciju - objašnjava nam Helena, koja se još kao djevojčica iz Slavonskog Broda doselila u Mostar, kako je došlo do realizacije neobične kolekcije naziva Saja. Ističe kako je saja sinonim riječi “čađ”, a upravo su se prilikom izrade tradicionalnih tetovaža, koje su s ponosom na svojim rukama nosile naše prabake i bake, miješali saja i med čime se sicalo (tetoviralo, bockalo). - Tetovaže ove vrste pale su gotovo u zaborav 80-ih, a onda posljednjih nekoliko godina ponovno se za njih čuje.
Čuvari tradicije pokušavaju ih otrgnuti od zaborava - kaže nam Helena. Kako je običaj vezan za prošla stoljeća, pravu tetovažu koja je sicana na tradicionalni način danas je teško vidjeti, međutim, Helena smatra kako mlađi naraštaji trebaju znati zbog čega su njihove bake na rukama imale istetovirane križeve.
- Ljudi prepoznaju motive kao tradiciju koja se odlično uklapa u moderni koncept i kao takva je široko prihvatljiva i rado nošena. Saja je kolekcija koja je povezala tradiciju, novo vrijeme i modu u jednome, i rado se nosi. Haljine, majice, torbe, ruksaci pomalo nesvakidašnjih krojeva upravo su to - navodi vlasnica dizajnerskog brenda koji nudi unikatne modele odjeće i torbe za sve tipove žena, profesija i starosne dobi.
Zanimljivo je spomenuti kako se odjeća i torbe izrađene u Mostaru mogu kupiti u Abido concept storeu u Zadru, Poppy storeu u Mostaru, ali i u Onepieceu u Abu Dhabiju. Kolekcija Saja, s jakom porukom starohrvatskih tetovaža, preko online narudžbi dostupna je velikom broju kupaca diljem svijeta.
Podsjetimo, prema običaju, na dan svetoga Josipa djevojke i mladići u dobi od trinaest do šesnaest godina su se križićali. Uz blagdan svetoga Josipa, križićalo se i na Blagovijest, Cvjetnicu, u dane Velikoga tjedna i na Ivandan (24. lipnja). To su uglavnom radile žene djevojčicama, a ponekad i djevojčice same sebi. Proces je bolan, no bile su spremne to trpjeti jer su vjerovale kako će im to sačuvati čast. Neke žene koje su se bavile time bile su pravi majstori, umjetnice. U jednoj zdjelici pomiješali bi se med i usitnjeni ugljen od izgorjeloga drva. Prah je trebao biti sitan. Kad bi se pomiješao s medom, dobivala se crna smjesa. Tada su bake i mlade žene iglom umočenom u tu smjesu crtale križeve na rukama. Kad bi ih nacrtale, onda su ponovno manjom iglom bockale ucrtano mjesto. Ta smjesa ulazila je pod kožu i miješala se s krvi. Postupak se ponavljao i nekoliko puta dok bi crna smjesa postala plavkasta pod kožom. Tada bi se to zamotalo i držalo najmanje 24 sata. Ranice bi zarasle i crteži križa ostajali su za cijeli život.
Prema riječima profesora Zorana Stojanovića iz Rame, simbolika je različita, ali može se često naći sličnost u ukrašavanju narodne nošnje, na stećcima i ukrašavanju uskrsnih jaja. Simboli su najčešće stilizirani križevi i grančice. Tetovirane su uglavnom ruke, ali bilo je žena koje su tetovirale i prsa te čelo. Muškarci su također nekada tetovirali tradicionalne tetovaže, ali uglavnom na nadlakticama. U novije vrijeme nekoliko žena iz etnoskupine “Čuvarice” iz Rame napravilo je tradicijske tetovaže, ali ne na tradicionalan način. Jedna od njih je i Biljana Glibo, voditeljica skupine, koja kaže kako je pravljenje tetovaže na tradicionalan način bolno te se zbog toga ne radi u posljednje vrijeme.
Dodaje kako je najmlađa žena koja nosi tradicionalnu tetovažu urađenu na tradicionalan način, prema njezinim saznanjima, rođena 1975. godine. - Ima još “starijih” žena koje znaju raditi tetovaže na tradicionalan način u Rami, no to se više ne radi jer je postupak jako bolan - zaključila je Glibo. O sicanju je posljednjih godina snimljen i niz dokumentarnih filmova. •
KOLEKCIJA DIZAJNERICE HELENE BELJO